Moram priznati da nisam neki ljubitelj germanske književnosti. Da, naravno da sam u mladosti u doba tinejdžerskog egzistencijalističkog angsta supatnika nalazila u Rilkeu. Ali moja književna geografija, baš kao ni ona moja globtroterska, ne naginje germanskome. Kad sam početkom ljeta doznala za ovogodišnje goste Festivala svjetske književnosti u Zagrebu, Daniel Kehlmann nije bio autor s čijim sam djelima bila upoznata.
ZVIJEZDA GERMANSKE KNJIŽEVNOSTI
Brzinsko online istraživanje ukazalo je na to da se radi o književnoj zvijezdi, da je njegovo mnogostruko nagrađivano djelo «Mjerenje svijeta» najprodavaniji poslijeratni roman na njemačkom nakon «Parfema» Patricka Süskinda i lektira u Njemačkoj. Pa su mi onda prijateljice rekle kako ih čudi da nisam čitala Kehlmanna i da je spomenuto djelo, fikcionalna satirička biografija dva možda najznačajnija njemačka znanstvenika – matematičara i astronoma Carla Friedricha Gaussa i geografa i istraživača Alexandera von Humbolta, vrlo domišljat pokušaj rekonstrukcije njihove teško zamislive svakodnevice.
Pa sam onda pročitala tu slavnu knjigu pa onda prilično kontroverzni roman «F» o tri brata – jednom koji je ekspert za slaganje Rubikove kocke i svećenik koji nikako ne uspijeva (po)vjerovati u Boga, drugom koji je umjetnik koji stvara autentične krivotvorine i autor doktorata «Mediokritet kao estetski fenomen» i trećem koji je financijaš-prevarant pun fobija i farmaceutskih sredstava koja ublažavaju simptome jednih dok druge fobije uzrokuju. Ne znam da sam ikada pročitala knjigu koja me toliko zasvrbjela pa sam onda morala pročitati još koju da skužim tog Kehlmanna.
Onda sam progutala «Slavu», jedan zanimljiv pokušaj narativne gimnastike inspiriran istoimenim efektom koji je nakon što je prevedena na četrdesetak jezika i prodana u milijunskim nakladama širom svijeta polučila njegova knjiga «Mjerenje svijeta» pa onda njegov prvi roman «Magičan život Arthura Beerholma» o matematičaru koji postane mađioničar pa njegovu zadnju knjigu objavljenu nedavno u Hrvatskoj «Trebao si otići».
Naposljetku pročitala sam i njegovu zbirku eseja o književnosti i književnicima poput Stendhala, Salingera, Kundere, Carvera… «Izmišljeni dvorci» koja je osim u Njemačkoj zahvaljujući izdavačkoj kući Fraktura objavljena još samo u Hrvatskoj. Nakon čitanja te knjige imala sam neodoljivu potrebu s njim porazgovarati misleći da ću možda suprotno od one Humboltove da čovjek može donekle izmjeriti svijet, ali to ni izdaleka ne znači da ga iole razumije, ipak uspjeti donekle dokučiti tog Kehlmanna i njegov svijet gusto isprepleten metafizičkim i agnostičkim, ironijom i apsurdom, neobjašnjivim i eksperimentalnim, povijesnim lagarijama i fikcionalnim istinama.
O STVARNOSTI U PLURALU
U knjizi «Izmišljeni dvorci» kažete da pripovjedači operiraju sa stvarnostima. To je plural. Koliko ima stvarnosti? Da li bi se vaši likovi znanstvenika – Humboldt i Gauss složili da ima više od jedne stvarnosti?
Hm, odlično pitanje. Ne znam da li sam to tako napisao na njemačkom. Hm, jesam, i u njemačkom sam koristio plural. Mislim da je to rezultat kontradikcije koju nosim u sebi. Stvarno volim znanost i razum i ljude koji su vrlo razumni, znanstvenike, ali s druge strane volim i priče o duhovima i magiji. I u većini mojih knjiga ima i znanosti i duhova ili magije. Nemam dobar način, sistem da spojim te dvije stvari u jednu koherentnu stvarnost. Književnost omogućava paralelno postojanje tih kontradikcija, mogu se kretati između ta dva različita svijeta, dvije realnosti. Kontradikcija nije loša stvar u književnosti. Ali u životu mislim da treba biti razuman.
Tvrdite da je povijest bolja kao dobro ispričana priča nego dokumentirana realnost…
Nije da ne postoji istina oko povijesnih činjenica, smatram da svakako postoje stvari koje se jasno mogu razgraničiti kao istinite i neistinite. Ali kada pišeš knjigu a ta knjiga je roman onda ulaziš u neku vrstu dogovora s čitateljem da ćeš promijeniti neke stvari, izmisliti neke stvari pa da se svakoj stvari ne treba slijepo vjerovati. Ako čitatelju ne naznačiš da je riječ o fikciji i ako pišeš kao povjesničar onda smatram da se ne možeš skrivati iza postmoderne postavke da istina ne postoji. Jasno da istina o povijesnim činjenicama postoji kao i da ju je teško otkriti. Kad istražujem, kopam po povijesnim knjigama, iznenađuje me koliko stvari mi ne znamo, posebno kako su se ljudi nosili s nekim vrlo banalnim izazovima svakodnevice.
Meni je to najinteresantnije u «Mjerenju svijeta». Nisam nikada razmišljala o tome kako su se ljudi nekoć nosili sa zuboboljom. Ako sutra moram biti poslovno funkcionalna ja mogu večeras otići na hitnu ili popiti neku tabletu protiv bolova ali Gauss to na prijelazu 18. u 19. stoljeće nije mogao.
Tijekom istraživanja za novu knjigu koju baš završavam naišao sam i na luđe stvari. Negdje do kraja 18. stoljeća bilo je vrlo teško bilo gdje u Europi naći čistu vodu i piti vodu je bilo opasno. Pa su ljudi pili alkohol. Ali što to znači za svakodnevni život?! Čini mi se da su svi morali biti permanentno pijani.
O EKSPERIMENTIRANJU
Puno eksperimentirate sa strukturom svojih romana – intervenirali ste u povijesni i obiteljski roman, «Slava» je po Vama roman u devet epizoda dok neki kritičari tvrde da je riječ o kolekciji kratkih priča a u svojoj zadnjoj knjizi koja je upravo izašla u Hrvatskoj «Trebao si otići» čini mi se da ste otišli još dalje od svoje već uobičajene dekonstrukcije odnosa narator-lik-pisac postavši svom liku a time i samom sebi urednikom. Da li je to nešto što isplanirate prije nego što počnete pisati ili se to desi tijekom pisanja?
Ideja za knjigu «Trebao si otići» počela je kao tema nađene bilježnice. U horor filmovima ima taj kliše nađene snimke. Htio sam napisati priču o duhovima i mislio sam si zašto ne bi razvio priču oko nađene bilježnice u koju je netko zapisivao u stvarnom vremenu čudne stvari koje mu se događaju. Tko bi drugi imao bilježnicu nego pisac koji stalno nešto zapisuje i odlučio sam se za pisca koji je zapravo najmanje sličan meni, nekog tko piše scenarije za površne filmske komedije. Htio sam da postoji kontrast između onoga što primjećuje kao natprirodna zbivanja u toj kući i onoga što piše kao scenarist romantične komedije. I meni je to što on piše kao komediju baš bilo smiješno iako ima kritičara koji su rekli da je očito da je riječ o vrlo lošem piscu.
Nisam o tome tako razmišljala. Očito je da je pisanje njegov posao. On o sebi ni ne misli kao o umjetniku. Plitka romantika scenarija koji vaš lik piše u kontrastu je s konfuzijom njegovog života uslijed raspada njegovog braka i stravi što bez obzira na nadnaravne događaje oko sebe treba pred djetetom ostati sabran.
Točno. Sadržajno sam upravo te kontraste želio naglasiti. Ideja je bila da eksperimentiram s formom miješanja ta dva teksta iz nađene bilježnice. Pitao sam se koliko daleko mogu s tim eksperimentom jer bi takva stvarna bilježnica bila prilično nečitljiva. Bilo bi popisa i prekriženih stvari. Da sam simulirao bilježnicu do kraja bilo bi vrlo teško i naporno čitati je. Pa sam samo malo rastegnuo formu jer sam ipak primarno želio ispričati priču o duhovima – ostavljao sam samo neke nedovršene rečenice da ne zaglibim u eksperimentiranje nalik onome iz 60-ih ili iz tinejdžerske literature.
Radi li to znanstvenik u vama? Ne možete eksperimentirati s biljkama, brojevima ili atomima pa to radite s riječima?
Možda da, postao sam stvarno zainteresiran za eksperimente sa strukturom. «F» i «Slava» su knjige u kojima nisam eksperimentirao s jezikom nego sa strukturom. Kao na primjer kad pišem o stvarima koje se događaju paralelno i utječu jedna na drugu a to se očituje tek kasnije. Moja nova knjiga isto ima dosta tih eksperimentiranja sa strukturom. Moglo bi biti da je to znanstvenik u meni.
Mene je zabavilo onih tridesetak stranica besmislene telegrafske genealoške inverzije koja predstavlja stotine godina obiteljskog nasljeđa, posebno onaj jedan odlomak koji se identično ponavlja nekoliko puta. Uvijek su mi u knjigama ti opsežni dijelovi obiteljskih povijesti bili strašno dosadni i teško pamtljivi…
Oh, neki ljudi su mrzili taj dio. Neke je toliko razljutio da više nisu htjeli nastaviti čitati knjigu. Meni je to najvažniji dio knjige. «F» sam odlučio napisati jer sam trebao knjigu u koju bi stavio baš taj dio. I to je neki eksperiment sa dekonstrukcijom pripovijedanja. Ali treba vam netko da vas ohrabri oko toga. Sjećam se da sam razmišljao o tome kako želim napisati obiteljski roman i kako sam imao raspisanu tu obiteljsku genealogiju i nisam znao kako i da li to ima smisla i onda sam vidio film Terrencea Malicka u koji on u priču o jednoj obitelji ode skroz do vremena dinosaura. Pa sam si mislio da ja mogu odlutati bar do Srednjeg vijeka.
Da, vi ste kao i Terrence Malick tip autora čija djela ljudi ili vole ili mrze. Sigurna sam da je bilo onih koji su mislili da je ono ponavljanje identičnih odlomaka loš posao tvog urednika.
Točno. Neke ljude beskrajno iritira to eksperimentiranje s formom.
O NADREALNOM NATURALIZMU
Nastavno na referencu na Malicka kao neku vrstu autorskog utjecaja – uspoređivali su vas s Borgesom, na vašoj Wikipedia stranici piše da stvarate pod snažnim utjecajem magičnog realizma, pročitala sam negdje i da ste veliki fan serije «The Simpsons»… Kakva je to kombinacija utjecaja? Što bi rekli na moj pokušaj da vaš stil klasificiram u izmišljeni književno umjetnički smjer «nadrealni naturalizam»?
Prije svega priznajem da sam čak i napisao esej o Simpsonima prije mnogo godina. I da sam bio fan onih Simpsona iz 90-ih prošlog stoljeća, danas više nema u toj seriji te genijalnosti s njenih početaka, iz onog vremena kad smo sjedili pred TV ekranima misleći si da li je moguće da je ovo dozvoljeno prikazivati. Kako ste ono rekli? Nadrealni naturalizam? A možda naturalistički nadrealizam?
Imala sam i ja tu varijaciju ali vi ste više neki znanstveni tip koji voli duhove nego neki vjerovatelj u duhove koji se igra sa znanošću.
Potpuno ste u pravu. Sviđa mi se ta postavka – znanstvenik koji dozvoljava da se duhovi pojavljuju. To je jako dobro. Baš sam zadovoljan s tim opisom mojeg stvaralačkog djelovanja.
Ali kako bi vi opisali svoj stil da ste književni kritičar? Meni se nije baš svidjela ta usporedba s Borghesom, to mi stvara vrlo visoka i dosta definirana očekivanja. Možda je to ipak (pre)veliki kompliment.
Moram vam nešto priznati, nešto što nikome nisam priznao. I priznajem to samo zato što će intervju biti objavljen na hrvatskom pa me valjda nitko u Njemačkoj neće citirati. Kad sam bio posve nepoznati autor jedan moj prijatelj htio mi je pomoći da me barem netko pročita pa je u magazinu «Sternu» napisao da sam «fascinantan poput Borghesa» i onda je to neko stavio na Wikipediju u njenim samim početcima kad ju nitko nije ni čitao. Ja sam tada imao samo 24 godine. Od onda me nitko s Borghesom nije usporedio nego se samo neki spomenuli da tu usporedbu smatraju stvarno pretjeranom. Mislim da nitko nikada zapravo nije ozbiljno mislio da sam iole sličan a kamoli dobar kao Borghes.
Tko je još utjecao na vas kao pisca?
Točno je da je na mene utjecao Borghes i magični realizam. Bio sam zapanjen Marquesom kad sam ga počeo čitati u ranim dvadesetima. I «Mjerenje svijeta» nastalo je pod dva utjecaja – s jedne strane njemačkog klasicizma i romanticizma i autora poput Goethea i Schillera i Hölderlina i s druge strane magičnog realizma. Zato sam zapravo želio pisati o Humboldtu, on je jedina osoba u kojoj se ta dva svijeta spajaju – netko tko utjelovljuje klasičnu njemačku kulturu i tko odlazi u Južnu Ameriku pa sam mogao koristiti sve te alate magičnog realizma pišući o njemu. Bio sam vrlo sretan što sam ga našao jer ne znam kako bi inače spojio te dvije tradicije, ta dva svijeta.
O ODNOSU S ČITATELJIMA, PRIČOM, NEOBJAŠNJIVIM I NEOBJAŠNJENOM
Na početku našeg razgovora rekli ste da pisac ima neku vrstu dogovora s čitateljem dok u «Izmišljenim dvorcima» kažete da pisac nikome ne duguje ništa osim samoj priči. Razumijem da dok pišete imate obavezu samo prema priči ali čim je priča objavljena nemate li neku obavezu, odgovornost prema čitatelju? ili vi o tome uopće ne razmišljate?
Ne bih rekao obavezu. Naravno da mislim na čitatelja i da želim napisati zabavnu knjigu između ostaloga i zato što se ne želim dosađivati dok je pišem ali mislim da treba poštovati i pisce koji su toliko radikalni i eksperimentalni koji imaju samo deset čitatelja koji razumiju što oni rade. Poštujem to ali mislim da nisam baš do kraja takav. Ja brinem o svojim čitateljima.
Zato sam vas to i pitala. Niste mi se učinili kao pisac koji ne mari za svoje čitatelje pa me malo zbunila ta vaša rečenica o tome kako pisac treba brinuti samo o priči.
Marim za svoje čitatelje, ali ne mislim da je moja obaveza da o njima brinem. Doduše mislimo i ja i moj urednik da bi se «F» puno bolje prodavao da smo izbacili taj zbunjujući dio s genealogijom koji ste spomenuli. Ponekad kada biraš između onoga što je dobro za knjigu, za priču, da koristim i tu veliku riječ – za umjetnost ili za čitanost, odnosno bolju prodaju, onda mislim da treba odabrati umjetnost. Nakon bestselera «Mjerenje svijeta» morao sam prihvatiti da većina mojih čitatelja neće ostati sa mnom, da će imati određena očekivanja koja ja svojim sljedećim knjigama nisam mario ispuniti.
Uspoređivali su atmosferu tih nekih vaših sljedećih knjiga s Kafkom, filmovima o duhovima no meni je ona najsličnija atmosferi u filmovima Michaela Hanekea. Imam osjećaj kao da čitam sinopsis za njegov film ali atmosfera je još hladnija i kliničkija, toliko toga je ostavljeno neobjašnjeno i otvoreno i to je ono što me svrbi kod vaših priča, ta groza neobjašnjivog i neispričanog.
Sviđa mi se i taj opis. Mislim da je svijet koji ja pokušavam kreirati različit od Hanekeovih filmova jer on je potpuni realist. U njegovim filmovima nema ništa magičnog. Ali sviđa mi se ostaviti stvari neobjašnjivima i neobjašnjenim. Kod Hanekea mi se sviđa kako su njegove neobjašnjene situacija pažljivo isplanirane. U «Caché» na kraju filma vidimo dva dječaka koja se uopće ne bi trebala poznavati kako razgovaraju i ne čujemo što govore a stvarno bismo htjeli čuti što govore jer u tome bi možda moglo biti objašnjenje cijelog filma. Interesantno je da je on taj dijalog napisao, nije ta dva dječaka stavio u scenu i rekao im vi pričajte o čemu god jer vas se ionako neće čuti nego je napisao taj dijalog, oni su ga naučili, on ih je snimio i na filmu se oni ponašaju u skladu s tim izgovorenim riječima. Ili kad je Juliette Binoche u istom filmu u različitim scenama gdje je s muškarcem s kojim možda ima aferu davao različite naputke – u jednoj sceni bi joj rekao «taj čovjek je tvoj ljubavnik» a u drugoj «taj čovjek nije tvoj ljubavnik». I ja mislim da je od tuda ta vrlo čudna atmosfera. On ostavlja stvari neobjašnjivima ili neobjašnjenim ali na jedan vrlo pametan način, vrlo spretno to režira. Njegov genij je upravo u tome.
O EMPATIJI I VJERI U ZNANOST
Ovog ljeta dosta sam se svađala s vašim idejama i rečenicama i često mi je bilo neugodno što svoje likove otkrivate kao da nad njima vršite vivisekciju, nekako ste hladni prema njima, ne toliko prema Gaussu i Humboldtu ali prema drugima. U «Izmišljenim dvorcima» u osvrtu na Stendhalovo «Crveno i crno» baš ste grubi prema čovječanstvu i kao da nas sve vidite savršeno pokvarenima i licemjernima poput Juliena Sorela. Ali tijekom ovog razgovora nisam vas doživjela kao nekog hladnog tipa.
Možda ste u pravu da nisam baš topao prema svojim likovima. Ljudi koji su pročitali moju novu knjigu koja u listopadu izlazi u Njemačkoj rekli su mi da je ona najempatičnija do sada. Ali i to je opet povijesni roman. Ne znam ni sam to objasniti. Možda mi je lakše biti empatičan prema likovima koji su povijesno udaljeni od mene nego prema svojim suvremenicima.
Vratimo se na «F» i taj vaš nedostatak empatije prema svijetu danas – kako bismo mogli sumirati u kontekstu vaših djela stanje društva/čovječanstva danas – profitiramo li od znanosti ili smo se izgubili u materijalizmu i kolektivnim obmanama poput religije i svijeta umjetnosti?
Teško mi je reći. Ako nas ne uništi rat sa Sjevernom Korejom mislim da još uvijek možemo puno profitirati od znanosti. Kad istražujem građu za svoje povijesne romane čovjek toga postane vrlo svjestan koliko nam je znanost pomogla. Mislim da još nismo na tako lošem mjestu pogotovo ako Donald Trump uskoro ode. Prošla godina, koju sam proveo u New Yorku istražujući za roman o tridesetogodišnjem ratu luterana i katolika u Njemačkoj, bila mi je znatno manje teška budući da sam, suočen s nedaćama ljudi koji su živjeli u 17. stoljeću, unatoč svim ružnim stvarima koje su se dešavale u svijetu oko nas, nekako bio puno opušteniji jer nekada je stvarno bilo puno strašnije. Nisam neki pretjerani optimist ali mislim da nam znanost još puno može pomoći i otkriti. Kvantna fizika je fascinantna. Nekad se čudim kako to nije glavna tema svih vijesti i razgovora. Nedavno sam pričao s jednim svojim prijateljem fizičarem o Gaia teleskopu koju je poslan u svemir s idejom da i njega izmjerimo, a koji je kalibriran u veličinu atoma. Pitao sam ga nije li fascinantno da oni danas kalibriraju teleskope s tom preciznošću dok si neki još uvijek sijeku glave zbog religije. Rekao mi je da nije, da je jedino fascinantno to da se može tako kalibrirati teleskop.
Foto: Roko Crnić, Fraktura
