Početak nove sezone
Druga sezona Sluškinjine priče, kako je kod nas prevedena The Handmaid’s Tale serija, nastavlja gdje smo stali s gledanjem u prvoj. June (Elisabeth Moss) u pozadini kombija nastavlja put ka mjestu gdje ju čekaju posljedice za kršenje naredbe kamenovanje jedne od njezinih kolegica sluškinja. Po izlasku iz kombija shvaća da je dovedena na mjesto gdje su i druge sluškinje okupljene. Stavljene su im brnjice i s lavežom pasa policije Gileada stvara se scena gdje shvaćamo da čak psi imaju veću slobodu govora od njih, odraslih žena.
Uskoro su odvedene u tunel kroz koji prolaze do Fenway Parka gdje će biti obješene. Tada krene pjesma ‘This Woman’s Work’ Kate Bush i tih prvih nekoliko minuta u drugoj sezoni postanu vrlo uznemirujuće. Tu moramo stati i spomenuti onoga tko je zaslužan za to. Iako se radi o priči Margaret Atwood, nesumnjivo iznimno talentiranoj autorici koja je stvorila ovaj jezivi svijet, a kojega se čak i u stvarnosti pribojavamo, Bruce Miller je autor, scenarist prve dvije epizode, dok režiju potpisuje Mike Barker. Njih dvojica zajedno uobličili su jednu od najjezovitijih i istovremeno toliko realnih priča da nam se miješaju osjećaji bijega od serije i velikog nestrpljenja za sljedećom epizodom.
Što se dešava s drugim likovima?
No, da nastavimo s pričom: June je i dalje trudna i nosi dijete koje je namijenjeno novom paru kojeg služi. Fred Waterford i njegova supruga Serena čekaju to dijete nestrpljivo iako sumnjaju da je dijete zapravo od vozača Nicka. Tijekom prvih epizoda June je odlučna naći svoju kćer i pobjeći iz Gileada, iako to traži velike rizike.
Istovremeno saznajemo da Ofglen živi u Koloniji, grozno zagađeno mjesto koje doslovno čiste te žene dok ne preminu od zagađenja, iscrpljenosti i toksina. Luke i Moira žive u Kanadi i pokušavaju voditi koliko toliko normalne živote. Flashbackovi koje vidimo tijekom epizoda pokazuju nam još više detalja njihovih života prije Gileada i dobivamo još zaokruženiju sliku njihovih priča.
No, glavni fokus priče i dalje je June i moramo reći da joj je ova uloga legla savršeno. Iako je najpoznatija kao jedna od zvijezdi MadMan serije, to je sada daleko iza nje. No, u pozitivnom smislu… Njezine uloge snažnih žena koje djeluju pod bilo kakvom represijom jednostavno su zapanjujuće. U ovoj seriji ima jako mnogo nasilja, krvi, eksplicitnih scena, napetih trenutaka i ona svojom izvedbom ne upad u ‘previše’ klopku, što je ponekad za očekivati, posebno kod ovakvih priča. Samo njezina minimalna gesta kada kod doktora čuje da se on prema njezinom djetetu odnosi kao prema djetetu Waterford para dovoljan je pokazatelj koliko mnogo izrazi samo s minimalnim.
Okružuju je jednako dobri glumci i zajedno čine jednu jako dobru cjelinu likova gdje niti jedan ne podbacuje, čak naprotiv. I to bez obzira radi li se o glavnim ili sporednim, čak epizodnim ulogama.
Život prije Gileada
Iz epizode u epizodu saznajemo koliko su žene, čak još više, marginalizirane i to prije Gileada, što se, čak štoviše, pomalo zastrašujuće, naslanja na realnost, naše, današnje doba. A to je ono što, kada maknemo fikciju na stranu, moramo shvatiti. Da je užas iz serije u stvarnosti jako blizu. The Handmaid’s Tale zorno nam pokazuje što se dešava kada se uređeno društvo uruši i da zapravo, bez obzira na sve prilike koje se događaju u svijetu, jako lako može sve poći po zlu ako se ne djeluj odmah. Druga sezone The Handmaid’s Tale serije pokazuje koliko lako možemo prihvatiti najgore stanje kao normalno, kako izopačene stvari postaju još normalnije i kako iskrivljena perspektiva stvari postaje ona koja zrcali stvarno stanje stvari. Razina užasa koje donosi serija nikako ne smije biti ona koja postoji i u stvarnosti.
A primjer toga ne morate daleko tražiti – prije koji dan bila je dodjela stipendija studentima Zagrebačkog sveučilišta gdje se rektor Damir Boras osvrnuo na mlade ljude koji odlaze iz Hrvatske, a posebno se osvrnuo na ‘(…)cure, evo, ima ih jako puno, nemojte mi zamjeriti, vrate se s 35 – 40 godina, neudane i bez djece.’ Rečenica izgovorena jako olako u dvorani prepunoj studenata uzrokovala je žamor i nelagodu. A ono što je zastrašujuće jest da se ne radi o drugoj sezoni TV serije i o fikciji, iako je priča jako, jako slična.
