Najavom premijernih izvedbi Koreografske fantazije br. 4: pas de deux koje se odvijaju svaki dan od danas do 13. srpnja 2019., s početkom u 19:30 sati, na specifičnoj lokaciji u donjem dijelu grada, na adresi Vukovarska 72 (na 7. razini platforme BCI-GI), a ulaz na sve izvedbe je slobodan, donosimo vam razgovor s istaknutom koreografkinjom Marjanom Krajač.
KOREOGRAFSKA
FANTAZIJA BR. 4 sljedeći je rad u nagrađivanoj seriji radova (Nagrada Hrvatskog
glumišta za izuzetno koreografsko postignuće i Godišnja nagrada Strukovne
Udruge plesnih umjetnika Hrvatske za koreografiju) koja produbljuje polje
razmatranja koreografije i njenih izvedbeno-ontoloških simptoma, a koja želi
istražiti poluge plesa kao afirmativnu proizvodnju memorije.
U izvedbi dvoje i petoro plesnih umjetnika_ca;
Sare Piljek & Marina Lemića te Marine Brajdić, Maje Jakuš-Mejarec, Ive
Katarinčić, Nike Sarajlija i Dore Sarikaye, KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 4: pas
de deux, istražuje ples u dvoje i njegove kontingencije. U kompleksnom
arhitekturalnom okolišu donjeg dijela grada, izvedba integrira implikacije
materijalnosti strukture pokreta, a rad objedinjuje specifični glazbeni komad
skladatelja Alvina Luciera, pod nazivom ‘Music on a Long Thin Wire’.
Marjana Krajač jedna je od najistaknutijih hrvatskih koreografkinja. Autorica je brojnih koreografskih, autorskih i istraživačkih radova koji često proširuju granice razumijevanja plesnog i koreografskog medija. Dobitnica je Nagrade Hrvatskog glumišta za izuzetno koreografsko ostvarenje i Godišnje nagrade strukovne Udruge plesnih umjetnika Hrvatske za koreografiju. Njezin umjetnički rad obuhvaća više od petnaest godina kontinuiranog umjetničkog stvaranja u lokalnom i internacionalnom kontekstu, često strukturirajući smjernice o plesnoj umjetnosti i njenom širem značenjskom teritoriju. Surađujući s različitim generacijama plesnih umjetnika te povezujući niti pojedinih umjetničkih pravaca u vidljivu cjelinu, njen koreografski rad predano inzistira na onom sržnom plesnom koje uvijek iznova pronalazi svoju vlastitu inherentnu angažiranost.
Pred nama je novi rad u seriji tvojih Urgentnih fantazija, ovaj put pod nazivom Koreografska fantazija br. 4: pas de deux. Istražuješ ples u dvoje i njegove kontingencije. O kakvom se duetu radi?
Novi rad je sljedeći u nizu od sveukupno pet radova, istraživanja koje je započelo 2013. godine, prvom, Koreografskom fantazijom br. 1, koja je bila postavljena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, a ciklus će zaokružiti Koreografska fantazija br. 5, koja je u planu za 2020. godinu. Utoliko ovaj rad ima zanimljivi zadatak. S jedne strane, prva tri rada čine svojevrsnu trilogiju, tako da ovaj, četvrti rad iskoračuje iz te matrice i ima zadatak dekonstruirati neke od postavki prva tri rada, a s druge strane logično je da nastavlja istraživanje serije koje je dio. Tako da mi se činilo da ova Fantazija br. 4 ima neobičnu slobodu fokusirati se na jedan specifičan aspekt unutar središnje ideje koreografske ontologije, a ujedno može otvoriti par smjernica prema posljednjem, petom radu u ciklusu. U kontekstu serije radova koji se bave pitanjima koreografije kao fenomena bilo je samo pitanje trenutka kada ćemo stići do arhetipskog formata dueta. Blisko vezan za prve povijesne društvene plesove, pas de deux, ples u dvoje, postavlja pitanja o tome kako ćemo zajedno, što je na redu, gdje si ti, a gdje sam ja, da li te slijedim, da li me pratiš, da li smo se razumjeli i kako smo se razumjeli. Dekonstrukcijom te ideje, ples u dvoje zatim usložnjavamo, razumijevajući i njegovu konstelaciju samo kao kontingenciju, odnosno, mogućnost koja se može i ne mora dogoditi.
Ovaj rad također razmišlja o prostoru plesa kao susretu materijalnih, strukturnih i vremenskih elemenata koji u horizontalnoj ravni nose zalog moderne. Moderne se ovi krajevi dosta intenzivno, opet ću reći – strukturalno odriču. Što ti je bilo posebno zanimljivo u tom periodu a što je trajno izgubljeno kao vrijednost u tvom polju?
Moderna je donijela prije svega jedan strukturalni pomak u percepciji materijala, u smislu pogleda na svijet oko nas, u kojemu je moguće prepoznati neiscrpnost novih vizura. Teorijski govoreći, mi taj pomak još uvijek aktivno prolazimo pokušavajući integrirati njegove drugačije paradigme. Utoliko je regresija kojoj svjedočimo tragična dvojako jer nam oduzima mogućnost da se konsolidiramo oko prirode stvarnosti, pa i prirode percepcije, bez obzira koliko ona bila post-modernistički multiplicirana i naizgled neuhvatljiva. Teško je reći da li je nešto trajno izgubljeno ili samo privremeno rubno smješteno. Ono što je izgubljeno je strukturalni osjećaj kontinuiteta i nadovezivanja na snažne dosege moderne koje smo imali ovdje. Na toj razini i u tom volumenu je to zasigurno nepovratno izgubljeno. Taj tip gubitka je teško uopće suvislo pojmiti.
Glazba za koju si se ovog puta odlučila je komad pod nazivom‘Music on a Long Thin Wire’ kojeg je Alvin Lucier osmislio 1977. godine Odabire li u tvojim radovima koreografija glazbu ili obratno?
To je dosta složen proces rekla bih. U svakom slučaju, tradicionalni redoslijed koreografiranja na odabranu glazbu se ovdje ne dešava, no glazba nije niti popratna nekom željenom koreografskom aranžmanu. Pored druga dva ključna elementa, a to je prostor i pokret, zvuk odnosno glazba je nosivi element cijelog rada; prvenstveno u konceptualnom, a onda i u strukturalnom smislu. Utoliko je u prvom planu ideja glazbe kao elementa. Autonomija glazbe kao elementa nosi sa sobom potpuno drugi pristup od glazbe kao funkcije, i u metodološkom smislu istraživanja rada ali i u njegovom rezultatu.
Što se posložilo u Koreografskoj fantaziji br. 4 u odnosu na prethodne tri? Je li prerano razmišljati o Fantaziji br. 5?
Gledajući ove posljednje probe koje smo imali ovih dana, rekla bih da smo uspjeli u naumu izoštrenja koreografije kao idejnog pogona, sklopa. Koreografska gesta je snažna izjava o jednom određenom idejnom i strukturnom sklopu koji se u njoj očituje. Mogli bismo reći da je pojedini koreografski sklop u prvom redu platforma koja nosi skup određenih ideja o pogonu materijalnih činjenica. Utoliko je promašeno razgovarati o plesnoj predstavi kao izvedbi ili uprizorenju jer o tome uopće nije riječ. Ono što suvremena koreografija u prvom redu ima kao zadatak jest uspostava poligona određenog idejnog polja koji se odriče plesa kao simptoma plesnih manirizama nego traga za njegovim probojem prema još neoznačenom horizontu. Taj neoznačeni horizont je težak; i istraživački, a onda i perceptivno jer postavlja upravo tu dotičnu neoznačenost u prvi plan. To želi reći da je umjetnički rad, u ovom smislu kao raditi, umjetnički raditi, važniji od dojmova o njemu. On može i treba imati svoju vlastitu idejnu funkciju koja je u službi puno kompleksnijeg zadatka od dojmovnog ili emotivnog menadžmenta. U tom smislu nije prerano razmišljati o Koreografskoj fantaziji br. 5, ona će naposljetku privremeno zaokružiti jedno gotovo osmogodišnje putovanje kroz ova složena pitanja, koje je uvelike oblikovalo ne samo moju koreografsku praksu nego je utjecalo na moje razumijevanje zadatka umjetnosti uopće.
Prošle godine si mentorirala jedan zanimljivi scenografsko-koreografski projekt na sveučilištu u Norveškoj, a u zadnje vrijeme si često radno aktivna i u Americi. Kakva su iskustva?
Izvanredna. Radi se o institucijama s vrlo razvijenim osjećajem za intermedijalne suradnje gdje se koreografske metodologije mogu transferirati na različite načine te puno teorijske znatiželje. Takav okvir mi je izuzetno odgovarao jer sam mogla upogoniti različite aspekte svoje prakse i formatirati ih dalje.
Kakva je plesna memorija unutar kulturnog sjećanja Hrvatske? Kakva nam je krvna slika takve kulture?
Plesna memorija unutar kulturnog sjećanja Hrvatske je prepuštena osobnoj inicijativi marljivih kolega koji rade što mogu da se radovi, što recentni, što oni koji su već odavno ušli u povijesni kanon barem donekle arhiviraju i obrade. Recentniji radovi, recimo oni nastali u posljednjih dvadesetak-tridesetak godina, nemaju mjesto za stručnu, a kamoli teorijsku obradu. Ako i postoje singularni projekti koji se ovom temom bave oni naravno nisu u stanju kompenzirati nedostatak jednog cijelog segmenta, niti bi to trebali. Istodobno posljednjih godina svjedočimo kapilarnom rastakanju cijelog jednog polja aktivne i žive suvremene umjetničke proizvodnje. To polje je izuzetno relevantno jer predstavlja idejni rasadnik u kojemu se sedimentiraju pojmovi i geste suvremenog grada i države. To nije samo pitanje polja kulture i umjetnosti nego pitanje duha i pulsa jedne zajednice. Mi si možemo laskati da se kvalitetne stvari još dešavaju i to tehnički nije nužno netočno no sveukupno gledajući jako smo udaljeni od točke gdje bi trebali biti. Nisam optimist.
Što sada čitaš? Koje čitanje doprinosi tvom koreografskom radu?
Za potrebe ovog rada još uvijek prolazim kroz knjige Susreti s Walterom Gropiusom u kolektivu The Architects Collaborative Arnolda Körtea te Ernest Weissmann – društveno angažirana arhitektura, 1926. – 1939. Tamare Bjažić Klarin. Osim toga trenutno mi je u rotaciji i Razgovori s Marchelom Duchampom Pierra Cabanna te The Artist’s House Kirsty Bell. Sve govore o prostoru i prostornosti na različite načine.
Nedavno si u suradnji s dramaturginjom i urednicom Zee Hartmann objavila zbirku svojih tekstova o plesu i koreografiji pod nazivom Choreographic Journal: seeing / vidjeti. Recepcija je i više nego dobra, a knjigu si predstavila na različitim dijelovima zemaljske kugle. Kakve su reakcije bile na tu vrst radnog dnevnika odnosno esejistike koja upogonjuje različite perspektive da bi govorila o plesu?
Ova publikacija otvorila mi je jako mnogo oko pitanja kako govoriti i bilježiti o plesu, pa i vlastitome, a i oko percepcije samog rada plesa. Autorska gesta pisanja kroz ples je ujedno i česta pojava, a istodobno i ne tako česta, ovisno iz koje prizme pogledate. Uvijek postoji jedna doza odmaka od hvatanja u koštac s tekstom; zašto pisati, kako pisati. Knjiga je pisana na engleskom, a između ostalog je predstavljena i na Odsjeku plesa akademije Tisch School of the Arts na sveučilištu New York gdje je posebice dobro primljena. Još uvijek mi stižu mejlovi s refleksijama i komentarima. Što reći, izuzetno ohrabrujuće.
Uvijek te pitam isto jer želim da proširujemo definiciju, ili ju sužavamo, ne znam. Što je koreografija?
Sigurno nismo u krivu ako kažemo da je moramo proširiti da bi je suzili i obrnuto. Od mnogih mogućih definicija trenutno bih rekla ovu: koreografija je polje fokusiranog mišljenja o skupu fenomena koji čine ples.
