Anica Tomić trenutno je jedno od najvažnijih imena iz svijeta kazališta koje ne prestaje redati uspjehe
Rad Anice Tomić uvijek je prisutan kad govorimo o hrvatskom kazalištu. Vratimo li film unatrag, neke od predstava o kojima se ponajviše pričalo prošle godine bez sumnje su Hotel Zagorje, koju je Anica režirala, kao i Monovid-19, predstava s kojom smo se vratili u kazalište nakon prvog lockdowna. Kazališna redateljica iz Zagreba, glumica, profesorica i docentica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku nedavno je u HNK-u u Zagrebu predstavila svoj najnoviji projekt.
Orfej i Euridika opera je koju planiramo pogledati što prije, a ujedno prvijenac redateljice u Operi. I sasvim logičan slijed događaja, budući da je glazba oduvijek među ključnim likovima i elementima u predstavama u njezinoj režiji. Kome i čemu se uvijek vraća po inspiraciju, kako njezine predstave nastaju i kako gleda na sadašnjost teatra – samo su neke od tema koje smo s njom prokomentirali…
Znamo vas kao redateljicu raznih dramskih izvedbi, ali ovo je za vas prvijenac u operi. Kako ste se snašli u tom području i po čemu se režija opere razlikuje?
Glazba je nešto što me opsjeda od djetinjstva i oduvijek mi je bila želja režirati opere, jer je pristup potpuno drugačiji. U dramskim predstavama koje radim glazbena dramaturgija zauzima važno mjesto, jer ona nije ilustracija prizora, već je ravnopravni element same izvedbe. S druge strane i same dramske tekstove iščitavam kroz njihov ritam, i gotovo uvijek paralelno čujem, tu neupisanu glazbu. U samom pristupu ako uspoređujemo Operu i Dramu, velika je razlika.
“Opera zahtjeva matematičku preciznost”
Opera zahtijeva jako veliku pripremu, u kojoj prvo detaljno preslušavate samu operu i upoznajete se detaljno s libretom, kao i povijesno – teorijskim kontekstom kojem on pripada. Nakon toga dolazi do razgovora s Dirigentom koji vam je ravnopravni partner i s kojim u odnosu na njegove odluke tzv. skokove, koji skraćuju neke dijelove partiture ili im djelomično mijenjaju ritam ili pak tempo, mogu donijeti neki svoj režijsko –dramaturški final. Tek nakon toga možete započeti oblikovati vašu viziju na sceni. Moja suradnja s Aleksandrom Kalajdžićem je bila sjajna, on je vrhunski dirigent i sjajan čovjek. S druge strane rad sa solisticama je drugačiji jer traži preciznost u mizanscenu doslovce na takt, i zapravo neke odluke koje donesete na samim probama, više nemaju vremena za izmjene kad krenu orkestralno – režijske probe, na kojim se sve što ste do tada složili uklapa u jednu veliku vizualno – glazbenu, preciznu cjelinu. Tako da je priprema jako kompleksna i detaljna, rekla bih da opera zahtjeva matematičku preciznost u odnosu na partituru.
Radili ste s pravim ženskim timom ovog puta na sceni, redom vrhunskim opernim pjevačicama. Kakva je energija vladala, koliko su naporne probe u operi?
Atmosfera je bila sjajna. Dubravka, Valentina, Ivana i ja smo se baš sprijateljile i vodile duge razgovore o smislu i smislenosti. Orfej je vrlo kompleksna, gotovo intelektualna opera koja zahtijeva preispitivanje one inspiracije koju on nalazi u potrazi za Euridikom, i zapravo sva iskušenja koja na tom putu mora proći. Danas živimo vrijeme iskušenja i ponekad je teško izdržati ih, tako da mislim da se ova opera dogodila u pravom trenutku- jer je poručila kao što i Orfejeva misao lebdi na projekcijskom tilu- da unatoč strahu moramo djelovati jer samo tako možemo ići naprijed. Iskreno na probama smo se puno smijale , bez obzira što smo se bavile temom smrti. Ne zaboravimo da Euridika umire tijekom naše inscenacije dva puta pred Orfejom, ali jedini bijeg od straha od smrti je da se s njom suočimo smijući joj se u lice.
Kako birate djela koja želite postaviti na pozornicu? Kakve vam teme najviše plijene pažnju i smatrate ih važnima za predstaviti publici?
Zadnjih petnaest godina u dramskim predstava uvijek radim s dramaturginjom Jelenom Kovačić s kojom dijelim i intimni i politički pogled na svijet. Pod političkim ne mislim da se bavimo politikom, nego onim na koji način mikropolitike utječu na naše svjetove. U opusu naših radova bez obzira radimo li svoje autorske predstave, ili pak na temelju klasika aktualiziramo stvarnost, zapravo uvijek govorimo o marginaliziranom pojedincu koji je izložen ili nasilju, porugi društva ili pak nekoj vrsti nepravde. U tom opusu važne su i predstave za djecu i mlade u kojima govorimo o temama napuštene djece, smrti, maloljetničkog nasilja, anoreksije i bulimije.
“Za mene je to smisao kazališta – promjena u vizuri onog koji gleda”
S druge strane socijalna margina, kao i marginalizirani, zatim pozicija žena, kao i postratne traume prostora ex YU veliki su dio naše okupacije. U predstavama zapravo prokazujemo mane i depresiju sistema koji se prelama na malom čovjeku, pritom reispisujući naš teatarski jezik . Kazalište kao mjesto promijene je moguće i nekoliko naših predstava ( među njima npr. Ovo bi mogla biti moja ulica, kao i recentni Hotel zagorje), uistinu imaju terapeutsko djelovanje ne samo na nas kao autorice, nego i na publiku koja iz kazališta izlazi drugačija. Za mene je to smisao kazališta- promjena u vizuri onog koji gleda, ili brehtijanski aktivni gledatelj.
Postoje li neki filmovi, knjige ili glazbenici kojima se volite vraćati i koji vas uvijek inspiriraju?
Ja sam strastvena čitateljica, prije Akademije završila sam komparativnu književnost i kroatistiku, pa imam onaj sindrom profesionalne deformacije da stalno čitam još od ranog djetinjstva. Zato mi je teško izdvajati nekog konkretnog, ali Bela Hamvas, Danijel Dragojević i Virgina Woolf uvijek su pokraj mene, kao i Hannah Arendt. Od filmaša za mene tu je vječni Michaele Haneke i njegov opus, kao i Ruben Östlund. Od glazbenika osim klasika i klasične glazbe, naravno D. Bowie i L. Cohen.
Premijeru opere HNK je najavio live streaming programom. Kako gledate općenito na virtualnu kulturu? Otkako smo se navikli na suživot s pandemijom, taj virtualni moment je ipak značajno utihnuo. Mislite li da je kultura ipak mogla bolje iskoristiti virtualne prijenose i možete li ih vidjeti u budućnosti kao sastavni dio kazališne ponude?
U kriznim vremenima sve naše mane i vrline izađu na vidjelo. Važno je naravno da pokušamo razumjeti taj složeni i kompleksni krizni sistem koji nas je zasigurno stavio pred veliki izazov. Kazalište se može prilagoditi, dijalogizirati, tražiti načine komunikacije koje nisu nužno vezane uz online platforme, može se izmaštavati budući teatar, osmišljavati nove forme- ukratko ono može raditi na sebi, i raditi za one koji sudjeluju u procesima, a pritom mislim i na publiku, kojoj ipak mislim teatar u ovim vremenima itekako nedostaje.
Planirate li već sad režiju neke nove predstave odnosno djela, možemo li očekivati uskoro novi autorski projekt?
Vrlo brzo počinjemo raditi novi autorski projekt ovaj put za djecu u kazalištu Žar ptica, a nakon toga se pripremamo za Novi sad i splitski projekt temeljen na istinitoj priči.
Foto: Damir Žižić, HNK / Mara Bratoš
