Umjetnički happening Usmeni spomenik nastao je po predlošku knjige Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj u režiji Anice Tomić, prema dramatizaciji Jelene Kovačić. Knjiga Usmena povijest homoseksualnosti, u izdanju Domina iz 2007. godine, predstavlja pionirski pokušaj dokumentiranja životnih okolnosti pripadnika seksualnih manjina u vremenima prije suvremenog aktivizma i prije otvorene, javne borbe za osnovna ljudska prava kakva danas poznajemo.
Upravo je ovaj happening, tj. njegove dvije izvedbe 18. i 19. svibnja održane na Queer Zagreb, bio povod razgovora s kazališnom režiserkom i glumicom Anicom Tomić.
Prije dva vikenda održala se predstava Usmeni spomenik, koju potpisujete s Jelenom Kovačić. Za one koji nisu prisustvovali i gledali, možete li objasniti o čemu se u predstavi radi?
Usmeni spomenik svojevrsni je creative response na knjigu Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj koju je Queer Zagreb izdao 2002. godine. Sam Usmeni spomenik postoji kao pokušaj da se dio priča koje su u toj knjizi ispričane kao i atmosfera koju one stvaraju ponovno reaktualizira i poveže s današnjicom kroz jednu šetnju s elementima performativnog, da se na neki način ponovno rekonstruira kroz prostore, koji također imaju svoju povijest drugog i drugačijeg tj. onu skrivenu i neformalnu povijest.
U zajedničkoj šetnji i sami gledatelji konstruiraju priču na temelju onoga što im vodič govori, a istovremeno šećući kroz takvu povijest i sami postaju dio nje. Sama šetnja posvećena je svim ispričanim i neispričanim pričama LGBTQ zajednice i postavlja pitanje je li društvo u kojem danas živimo zaista spremno dosljedno i kategorički prekinuti šutnju
Koliko je forma turističkog vodstva izazovna za realizaciju projekta? Osobno, mislim da je boravak na autentičnim lokacijama najbolji način, no što mislite, kako je publika to doživjela?
Turističko šetnja je forma u kojoj se skriva jedan happening s nizom igrajućih, ali i realno dokumentarnih situacija koje zaokružuju cijelu priču na jedan specifičan način. Osim toga ova tura je specifična jer uza sebe nosi prodor realnog – konkretno slučajnih prolaznika koji vjeruju u istinitost pa kao pravi građani npr. prijavljuju policiji insceniranu tučnjavu za koju vjeruju da je prava, do onih, koji osupnuti izgledom npr. naših draq queena nabacuju razne pogrdne rečenice i time zapravo dokazuju da je liberalnost ovog društva samo deklarativna i da ovakvi projekti i danas moraju postojati kako bismo naučili što znači zdrava zajednica.
Svaka šetnja je nepredvidljiva bez obzira na “izrežiranost” njenog sadržaja gotovo u minutu. Također ona je ovisna i o vremenskim prilikama koje svojom prisutnošću daju i stvaraju novu atmosferu.
Središnji dio izvedbe održao se u uredu udruge Domino, u kojemu se puštala snimka dvokanalnog videorada/plesnog performansa East Side Story (Igor Grubić, 2008.), u kojemu se suprotstavljaju prizori prvih Gay Pride parada u Zagrebu i Beogradu te plesnih interpretacija tih prizora na autentičnim lokacijama. Koliko su prizori nasilja još uvijek šokantni? Ili smo kao društvo oguglali i postalo nam je svejedno?
Nekako kroz sve godine rada u kazalištu predstave koje radim jako su usko povezane s nasiljem od ratnog nasilja i PTSP u prvim radovima, preko maloljetničkog nasilja, do nasilja nad ženama o kojem ću uskoro s kolegicom Jelenom Kovačić raditi predstavu, a koje nas je obje motiviralo da postanemo jedne od organizatorica građanske inicijative #spasime. Ono što je karakteristično za naša područja jest mentalitet koji je usko patrijarhalan i koji negdje cijelo vrijeme podržava nasilje i deklarativno i tajno.
Nasilje tako postaje aktivno oružje kojim se kroz silu pokušava uspostaviti trenutni red ili moć nad slabijim. Ono što me duboko brine jest da većina, (čast pojedincima) i dalje nasilje podržava, pa i onda kada ne djeluje nego svojoj šutnjom potvrđuje da je ono u redu. I da citiram dio pjesme Martina Niemöller koja je nastala kao posljedica nereagiranja njemačkih intelektualaca u trenutku dolaska nacista na vlast u Njemačkoj i njihove šutnje na temelju politike čišćenja pojedinih društvenih slojeva. Ona je naravno u ovom kontekstu simbolična , ali puno govori:
…Zatim su došli po sindikaliste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio sindikalist.
Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio
jer sam bio protestant
Zatim su došli po mene,
a do tada više nije bilo nikoga
da se pobuni.
Koliko Usmeni spomenik mijenja prostor kojime svakodnevno prolazimo? Je li Vama promijenio doživljaj tih prostora, doživljavate li ih drugačije?
Sasvim slučajno živim u tom kvartu kojeg znam jako dobro. No, svakako istražujući povijest tih prostora i konkretnih lokacija otvorila su mi se nova saznanja o lokacijama kojima se krećemo. Ne bih vašim čitateljima otkrivala tajne lokacija, kako bi mogli što bolje pratiti neku od sljedećih izvedbi. Ali jednu lokaciju ću vam reći zato što je za mene duboko potresna. Zove se Strijeljanje talaca. Spomenik zabačen u grmlju pred Strossmayerovim parkom, prvi spomenik žrtvama fašizma podignut u najužoj gradskoj jezgri. Inače, među homoseksualnom populacijom poznat kao Zid plača. Kod njega se naime 45 godina nakon njegovog postavljanja (1999), dogodilo ubojstvo muškarca homoseksualne orijentacije. Riječ je o francuskom državljaninu. Nitko nikad nije bio ni gonjen ni optužen za taj zločin. Taj park i to grmlje nakon rada na Usmenom spomeniku za mene neće biti više nikad isti.
Mislite li da nas čeka svijetla budućnost? Ima li nade za društvo i Zemlju, vrijedi li se boriti za njih?
Osobno smatram da je jako bitan politički momenat da se nanovo pokušamo konstituirati kao društvo, koje će se početi ravnopravno odnositi prema svim manjinama bez obzira na rasnu, rodnu ili nacionalnu pripadnost. Tematika i posebice ljudi kojima se bavimo, kroz povijest su često bili oni drugog reda- kažnjavani, zatvarani, oduzimana su im prava, samo zato što nisu bili pripadnici dominantne hetero skupine. Iako smo u 21. stoljeću – neravnopravnost i strah rastu , nepovjerenje, netrpeljivost, te ideološke razlike i radikalizmi, a opet socio-ekonomska ugroza, doprinijela je da su ovakvi projekti i više nego potrebni.
Govoreći o povijesti LGBTQ zajednice, mi ustvari govorimo o nama. O tome kakvi smo ljudi i kako se odnosimo prema onima koji nisu mi. To je test demokracije, ali i humanizma, jer deklarativno vi možete tvrditi da sve poštujete, ali u praktičnom i životnom smislu često ćete se ophoditi suprotno od tog deklarativnog.
Voljela bih da ova šetnja našim šetačima ostane u trajnom sjećanju ne samo kao spomen na ono što se dogodilo, nego i kao zalog za budućnost koji svaki gledatelj (šetač) preuzima na sebe kada završi šetnja. Naime, pitanje osobne odgovornosti i preuzimanja inicijative da učinimo nešto kada se nad slabijim i manjinom vrši teror- postaje krucijalno pitanje opstanka našeg društva, ali i šire – bez empatije za drugog nema zajednice.
