Povodom gostovanja predstave Kaučsurfing Umjetničke organizacije CLOU u Studiju Exit, glumice Valentina i Nina odlučile su porazgovarati jedna s drugom, jer to rijetko čine.
Nina: Hoćemo prvo ova neka, kao, fina pitanja? Tko smo, što smo, zašto smo i to?
Valentina: ‘Ajde.
Nina: Hoćeš ti prvo pitati?
Valentina: Ma ‘ajde ti!
Nina: ‘Ajde.
Valentina, tko si ti?
Valentina: Ja sam Valentina, jedna sam od osnivačica UO Clou. Volim smišljati priče, pretvarati ih u predstave ili kratke filmove. Ponekad i glumiti u njima. Nekad to ispadne dobro, nekad baš i ne. Volim učiti i podučavati. A onda sve to i spajati. Često me se može sresti s puno vrećica i raznoraznih stvari koje nosim sa sobom. Gubim stvari i često padam na čudnim mjestima. Uvijek pozdravljam starije i dižem se starijima i trudnicama u tramvaju i autobusu.
Nina: Potvrđujem da je tako.
Valentina: ‘Ajde sad ti.
Tko si?
Nina: Znala sam da će mi se obiti o glavu ovo pitanje, već dok sam ti ga postavljala znala sam da pojma nemam kako bih odgovorila na njega da ga ti postaviš meni. A nekako me malo i sram pričati o sebi. Mogu pričati o Nini iz predstave, to mi je lakše, pa povući neku paralelu možda…?
Valentina: Ajd.
Nina: Nina kaučsurferica sanja o velikoj glumačkoj karijeri na scenama HNK-ova, gdje bi valjda voljela igrati neke klasike, biti lijepa i našminkana, nositi perike visoke do plafona…ne razumije zašto svijet ne shvaća koliko je ona zapravo talentirana. Sve bi to ona voljela, ali kauč je tako udoban i nosi te na valovima velura, pa je teško stići i do lifta, a kamoli do HNK-a. Nina privatno ne teži HNK-ovima i shvaća da svijet zapravo nije briga za to je li talentirana ili nije. Voli kaučeve i krevete i sav namještaj koji dozvoljava da sve dnevne radnje obavlja horizontalno. Nina privatno voli perike visoke do plafona, ali joj je tlaka prati kosu, pa ih ne nosi. Može tako?
Valentina: Ajd’ to ćemo još vidjeti do kraja intervjua.
Reci ti sad nešto o predstavi, zašto, čemu, za koga?
Valentina: Ukratko, predstava je kolaž o nastajanju i nestajanju, i o toj stalnoj napetosti među njima koja te tjera naprijed. O smijanju i plakanju. Presijek je to razgovora, situacija i života iz jednog dnevnog boravka o temama koje su oko nas, točno sada, točno u ovom trenutku. Prepoznaju se u njoj svi sanjari koji ponekad ne žele priznati da to jesu. Oni obično plaču nakon predstave.
Opiši ti sad svoj najdraži kaučsurf moment u stvarnom svijetu.
Nina: Kada sam iz kauča u Rijeci izvukla švicarski nož. Tada sam znala da je u kaučsurfingu sve moguće! Da pojasnim za one koji nisu ti- ideja za Kaučsurfing rodila se na jednom xxl kauču u koji bi ušle i iz njega izašle tek nakon 5 do 7 sati. Odlazak na WC ili po vodu bila je prava tortura. Nas dvije bismo na njemu provodile sate, očima kupovale svakojake haljine koje si zapravo ne možemo priuštiti, računale koliko je shippinga previše shippinga, provodile vrijeme zajedno, a zapravo svaka u svom ekranu. Pod jastucima kauča mogao si pronaći smoki, kokice, rekvizitu koja se zagubila još prošle godine, spajalice, filtere, naočale… ali onda sam jednom izvukla švicarski nožić i znala sam da je taj naš kauč čisti nadrealizam.
Objasni svoju ljubav prema kauču i što sve smišljaš na kauču kad ne smišljaš o kaučsurfingu?
Nina: Dobar kauč zlata vrijedi! Voljela bih imati jednu sobu koja je cijela kaučirana, po mogućnosti da se do nje dolazi toboganom. Ja bi onda u toj kaučiranoj sobi smišljala i crtala slikovnice, gledala slike jednoroga na netu, čitala knjige, plela pokrivač za svoju kaučsobu, sve bih to radila horizontalno, ali tek nakon što bih došla do kraja Netflixa. A sada, na kauču koji nije kaučsoba, smišljam na koje bi sve načine moj život moga biti produktivniji kada ne bih sanjala kaučsobu i kada bi moja sestrična Mima promijenila lozinku za Netflix da više ne mogu binge watch-at sve što valja i ne valja.
Kakve te senzacije prožimaju zbog toga što je svemir uredio da zadnje izvedbe odigramo baš u Studiju Exit?
Valentina: Senzacije su mi sretne, prvenstveno zato što smo tamo uz Evina Liverića i Simonu Dimitrov-Palatinuš počele glumački disati, razmišljati i učiti kako je zapravo malo potrebno da se stvara dobro kazalište. Prvi dobri učitelji se teško zaboravljaju. Tamo smo počele, a na neki način zaokružujemo jednu etapu našeg Clou-a. Uvijek se divim tome kako se neke stvari najčudnije i najljepše povežu.
Nina: I ja! Svemir je magična mašina. Pitaj!
Exit, Akademija i Clou- kako su te oblikovali?
Nina: Ja sam u Exit došla godinu dana nakon tebe, pa je Edvin postao moj učitelj tek na akademiji. Volim kako nas podržava i volim svaki trenutak njegovih predavanja i igranja. No, da se vratim na Exit… Simona (Dimitrov-Palatinuš) koja je vodila glumački studio u Teatru Exit, a kasnije (i sada) Studio Kubus, oblikovala me iz gline. Ona je moja učiteljica i gotovo sve što “znam”, znam zbog nje. Teatar Exit je mjesto na kojem sam gledala svoje najdraže predstave i shvatila kakvo kazalište želim stvarati. Akademija je imala više učitelja i svaki je donio nešto. Rade (Šerbedžija) naučio me da sve treba probati i da ništa nije glupo dok se ne dokaže suprotno. Prije toga bih već u glavi odglumila/izrežirala neku ideju i zaključila da je glupa i da nema smisla isprobavati je. A onda kad sam vidjela da on, stari zaigrani lisac isproba svaku najluđu ideju koja mu se rodi u toj predivnoj sijedoj glavi, pomislih – čekaj malo, pa nisam ja ni pametnija ni iskusnija ni talentiranija od Radeta, da ja sve to u glavi isprobam, pa znam hoće li ili neće funkcionirati. Da nismo to naučile, Kaučsurfing bi vjerojatno bio puno drugačija predstava, slažeš se?
Valentina: Da, sjećam se kako je prof. Šerbedžija jednom rekao da ništa nije glupo i nemoguće dok se ne proba. Te njegove vrckave mudrolije su taman što mi je tada trebalo. To da se ne doživljavam uvijek ozbiljno. Kada sam ga jednom pitala zašto nešto moram raditi, i bilo mi je glupo, on je rekao – baš zato što je glupo! Sigurno je da bi Kaučsurfing bio nešto drugo bez takve nauke.
A Clou?
Nina: Clou me naučio da nikada ne možeš kupiti previše općih uplatnica jer ima barem 10 načina kako da je krivo ispišeš. Da sam sposobna, iako u suzama, napraviti godišnji izvještaj (i tri se puta uplakama vraćati iz FINE jer ima grešku). I da moraš biti malo lud kad odlučiš imati svoju organizaciju. I u pozitivnom i u negativnom smislu.
Valentina: Mislim da se u tome prepoznaju sve naše kolege…To su duševne boli posebne vrste. Kao i nošenje rekvizite po vrećicama koferime i prtljažnicima autobusa. Ali opet, radimo onako kako volimo i što volimo. Pa ako još k tome ispadne dobro, ima li ljepšeg?
Nina: Je, ne bih mijenjala niti jednu pogrešno ispisanu uplatnicu za teatar kakav volim!
(Interludij za vodu i kockicu čokolade)
‘Oš da ti bacim i ching?
Valentina: Da! Kolko novčića bacam?
Nina: Budući si u pitanju ti, baci 12…
Zašto bi voljela na Island? Ili pak vlakom za Finsku?
Valentina: Ne mislim da je tamo med i mlijeko, iako je medenije i mliječnije nego kod nas. Treba prvo iskusiti život negdje, pa onda pisati o tome. Nikad nisam bila tamo, pa zato želim otići. Kad sam bila mala željela sam tamo jer sam mislila da tamo sve priče mogu oživjeti, da drveće može pričati i da je sve magično. Kasnije sam na Island htjela zbog Sigur Rósa, a u Finsku zbog Akija Kaurismäkija 🙂 Sad bih jednostavno htjela tamo otputovati. U Finsku bih voljela vlakom. Ne znam, volim sjever oduvijek.
Misliš li da ljudi trebaju seliti zbog situacije ili surfati po svom?
Nina: Jel me sad to pitaš zato što selim?
Valentina: Pa prikriveno…Da.
Nina: Treba surfati po svom, bez obzira na situaciju. Situacija je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Čini mi se da smo se u umjetnosti (a i generalno) počeli shvaćati jako ozbiljno i da nam se životi vrte oko posla. Iskreno, neda mi se to. Život nije čekanje hoće li te netko uzeti u ansambl, film, predstavu, hoćeš li prodati dovoljno karata da isplatiš dogovoreni honorar trećoj glumici za predstavu koju pripremaš već pola godine, život ne bi trebao biti preživljavanje jer, eto, možda sutra bude taj dan kad će se stvari posložiti… koje stvari? Nismo neurokirurzi i to jesmo li napravili dobru ili lošu predstavu neće nikome spasiti život. To jesmo li dobri ili loši glumci bitno je samo nama. Treba napraviti odmak od situacije kad ti više nije jasno zašto si u toj situaciji, premda ti se nekad možda činilo da je ta situacija ono što najviše želiš. Da su stvari posloženije, vjerojatno bih ostala, ali bih se pitala ostajem li zbog komfora ili zato što mi duša tako želi. Sad je vrijeme da se preispitam, dok sam još samoj sebi dovoljno mlada, hrabra i slobodna. Treba živjeti. Ne znam ni sama što to točno znači, ali osjećam da je tako. Uostalom, ima li ičeg luđeg i poetičnijeg nego otići zbog ljubavi na kraj svijeta?
(Završetak interludija. I čokolade.)
Reci ljudima kad i gdje da nas dođu gledat, da ne ispadne da je ovo intervju o nama.
Valentina: Dođite nas gledati u Studio Exit, u Gundulićevu 37/1. U petak 1. veljače u 19.00 i 21.00 sat i subotu 2. veljače u 19.00 sati. To su nam zadnje izvedbe u ovoj eri Kaučsurfinga jer Nina odlazi tražiti svoj novi kauč u Kolumbiju. Možda napravimo vol 2. – Kolumbijsko izdanje.
Nina: Zaljepit ću i info o autorskom timu, da ne ispadne da smo mi sve…
Valentina: Da, da, svakako!
Tekst i režija: Nina Sabo, Valentina Lončarić
Izvode: Nina Sabo, Valentina Lončarić i Ella Bogadi
Dramaturgija: Nikolina Bogdanović
Dizajn i izrada promo materijala i plakata: Sara Salamon
Fotografije: Kristijan Vučković
