Posljednjih dana i tjedana film Comic Sans režisera Nevija Marasovića plijeni mnogo pozornosti, posebno nakon beogradske te zagrebačke premijere. U kinima film možete pogledati od 8. ožujka, a o filmu, suradnjama, snimanju, no i budućim planovima razgovarali smo s jednim od glavnih glumaca u filmu – Jankom Popovićem Volarićem.
Janko Popović Volarić & Comic Sans
Međunarodna premijera filma bila je u Beogradu na FEST-u. Kakvo je to bilo iskustvo, s kojim dojmovima ste se vratili?
Bilo je suludo, došli smo u Beograd pola sata prije premijere, saznali za nagradu žirija, primili nagradu u punom Sava centru i onda prvi put gledali film s publikom željno iščekujući njenu reakciju. Ona je bila fantastična, bilo je genijalno! Sve reakcije koje smo htjeli kada smo snimali film – dogodile su se!
Imate li inače tremu pred premijere?
Pa i ne… Naravno, neko uzbuđenje postoji, no, to ipak nije niti blizu premijeri u kazalištu. Iako, moram priznati da mi nije bilo svejedno prije one zagrebačke. Film sam gledao više puta u raznim procesima montaže, bio sam uvjeren da smo ga dobro snimili, ali opet, nikada ne znaš hoće li publika dijeliti tvoje mišljenje. Srećom, na obje dosadašnje premijere publika je reagirala iznad svih očekivanja.
Film ima poveznicu s Vis-à-vis filmom…
Ima ih puno. Najveća je ta da smo se Nevio i ja upoznali prije šest godina kada mi je ponudio ulogu Alana Despota u Comic Sansu. Otišli smo na Vis raditi na scenariju, a radeći na njemu dobili smo ideju za Vis-à-vis, u kojem glumac i redatelj odlaze na otok raditi na scenariju, i tu je krenula realizacija filma Vis-à-vis. Zanimljivo je da u njemu čitamo scene iz Comic Sansa, koji tada, naravno, još nije bio snimljen. Tako je zapravo Vis-à-vis bio making of filma koji je snimljen tek pet godina kasnije.
S obzirom na šestogodišnju suradnju i tri filma s Neviom, imate li u planu još nešto zajedno?
U planu je da neko vrijeme ne snimamo zajedno, već je deplasirano, stvarno… ahahaha. Nakon filmova Vis-à-vis, Goran i Comic Sans, glumačko-redateljsku suradnju malo stavljamo na pauzu, ali ćemo zajedno s norveškim scenaristom Gjermundom Gisvoldom scenarističku suradnju nastaviti na prequelu Gorana. Film će se zvati Luka, likovi u njemu su isti oni iz Gorana, ali osamnaest godina mlađi.
Koliko je izazovno bilo snimanje na Jabuci?
Nevio je imao valjda dvadeset verzija scenarija i u svakoj je bila ta scena na Jabuci. I uvijek se to činilo kao nešto gotovo nemoguće. Na nju je jako teško pristati, a sidrenje je potpuno nemoguće. Ali, mi smo imali ogromnu sreću, jer je taj dan kada smo doplovili do nje, bila bonaca. Čudna je, mistična, nije ni toliko mala koliko sam očekivao. Visoka je 97 metara i izaziva strahopoštovanje kada joj se približiš. Unutarnje zadovoljstvo, koje smo bili osjetili vraćajući se nakon snimljenih scena, je neopisivo.
Kako je glumiti sa Zlatkom Burićem Kićom? On desetljećima nije u Hrvatskoj.
Kićo je nevjerojatno topao, zabavan, drag, pametan i otkačen tip. Jako sam ga zavolio i bilo je divno raditi i družiti se s njim. Ima neki svoj svjež pristup ulozi i traži neku spontanost u svakoj repeticiji, a njegova pojava u kadru je toliko jaka da ga je nemoguće ne gledati. Drago mi je da sve češće snima i u Hrvatskoj, osim Danske, Europe i Amerike jer je stvarno zanimljiv i odličan glumac. Jedan je od najboljih partnera u kadru i čast mi je bila snimati s njim.
Doživljavate li ga kao očinsku figuru, obzirom na film?
Pa ne baš, ali smo se zbližili radeći na filmu. Prve probe smo imali u Kopenhagenu, u koji smo Nevio i ja otišli kako bi se bolje upoznali s Kićom i radili s njim na scenariju. Kasnije se pokazalo da nam je tih tjedan dana proba bilo neprocjenjivo za odnos oca i sina u filmu.
Za kraj – kazalište ili film?
Ne može se to birati. U kazalištu je divno to što predstava nikada nije gotova. Svaka izvedba je drugačija i predstava se mijenja i razvija. A kod filma je super baš to – što je gotovo, to je to. Ne bih mogao birati između kazališta i filma. Ne želim birati.
