Vanja Černjul je jedan jako uspješan i jako zgodan frajer. Ali moram unaprijed upozoriti sve koji namjeravaju intervju čitati zbog jedne od ovih ili obje ove činjenice da s Vanjom nisam razgovarala s fokusom niti na jedno niti na drugo. U ovom intervjuu svakako ima referenci na Vanjinu uspješnu američku karijeru direktora fotografije, ali ovo je prije svega jedan razgovor dvoje filmofila koji je planiran kao najava skorašnje podjele Oskara.
No oboje filmofila ovim putem najavljuju da će bojkotirati ovogodišnju dodjelu nagrada Američke filmske akademije zbog činjenice da će se u ovogodišnjem prijenosu nagrade za najbolju fotografiju i montažu dodijeliti van prijenosa, za vrijeme reklamnih blokova. Umjesto naših komentara citirat ću meksičkog redatelja Alfonsa Cuarón kojeg spominjemo u razgovoru, a čije je filmsko remek djelo Roma nominirano u deset kategorija za Oskara, osvojilo dva Zlatna globusa (za režiju i najbolji strani film), četiri BAFTA nagrade i ostalih 150 i nešto nagrada; kaže on da je u povijesti kinematografije film postojao bez zvuka, bez boje, čak i bez priče, glumaca i glazbe, ali da nikada nije postojao bez (pokretne) slike i montaže.
Drugi veliki meksički redatelj Guillermo del Toro podsjeća da su fotografija i montaža samo srce filmskog zanata. Vanja Černjul majstor je te prve esencijalne filmske vještine, u onom smislu u kojem majstorem zovemo velikog umjetnika svog zanata, koji je stvorio srce ovogodišnjeg velikog američkog neočekivanog uspjeha, romantične komedije Crazy Rich Asians, HBO-ove serije o pionirskim danima američke seks-industrije The Deuce, raskošne povijesne serije Marco Polo za koju je dobio nagradu Društva američkih filmskih snimatelja, kultnih američkih serija 30 Rock i Nurse Jackie za koje je bio nominiran za nagradu Emmy, a nagrađivan je i za hrvatske filmove poput Ćaće i Vidimo se.
Nikada prije ovog intervjua nisam upoznala Vanju Černjula. Što je zapravo čudno jer nas mladost u Zagrebu smješta na neke iste toponime – odrastanje u centru, Gjuru, Fanatic… pa donekle i odlazak u svijet – Vanja 1995. odlazi u New York gdje ja sljedećih deset godina vrlo često boravim… No nikada do kave u Muzeju prekinutih veza u jedno jako kasno sunčano zimsko jutro nisam čovjeka nikad vidjela uživo. Pročitala sam nekoliko njegovih intervjua u kojima se zapravo doimao prilično hladnim i pomalo dosadnim tipom. Što mi se nakon kave s Vanjom čini da govori više o autorima tih intervjua, nego o Vanji.
Vanja Černjul je naprosto cool baš kao i njegova impresivna filmografija. I genijalan filmofilski sugovornik s kojim sam se prvo danima mailom, a onda satima uživo i WhatsAppom razgovarala o svim prošlogodišnjim filmskim revolucijama, evolucijama, kuriozitetima, stvarnosti i fikciji, filmovima u boji i bez boje… a za kraj intervjua pretresli smo i svoje preference te Vanja je i prognozirao skorašnje dobitnike Oskara i otkrio par svojih nefilmskih inspiracija.
NETFLIX I CRAZY RICH ASIANS MIJENJAJU HOLLYWOOD
Za početak te molim jednu connoisseursku informaciju; manje-više isti se filmovi pojavljuju u raznim kategorijama za Zlatni globus i Oskara. Ali onda se desi i neko totalno nepoklapanje pa npr. ove godine Crazy Rich Asians dobije 2 nominacija za Zlatni globus i niti jednu za Oskara, a Cold War se ni ne spomene na Zlatnom globusu, a dobije 3 nominacije za Oskara. Kako to?
Jedan od razloga je strukturalne prirode. HFPA (Holivudsko udruženje stranih novinara) dodjeljuje dva Zlatna Globusa za najbolji film – za najbolju dramu i najbolju komediju ili mjuzikl. Akademija dodjeljuje samo jednog Oscara. Slično je i s nagradama za glumce, glumice i glazbu koje se također dodjeljuju u te dvije pod-kategorije.
Zbog toga komedije ili mjuzikli imaju veću šansu za nagradu Zlatni Globus. Bolja prognoza za Oskare može se izvući gledajući dodjelu nagrada strukovnih udruženja poput DGA (Udruženje američkih redatelja), SAG (Udruženje filmskih glumaca, ASC (Udruženje američkih filmskih snimatelja) i drugih.
Posljednjih godina su, međutim, i ove nagrade politizirane više nego inače, tako da je jako teško procijeniti koji film ima više šanse za koju nagradu. Uzmi za primjer Black Panther, po mojoj ocjeni jedan jedva prosječni superhero movie koji je zaradio toliko novaca da je dospio na treće mjesto na listi najkomercijalnijih filmova svih vremena. Režiser i gotovo čitav ansambl su Afroamerikanci što je jako važno za američku kulturu i vidljivost manjina u Hollywoodu. Znači, Oskar je industrijska nagrada i za nju glasaju ljudi iz industrije tako da je presudni faktor značaj dotičnog filma za industriju. Ne radi se isključivo samo o kvaliteti filma. Zadnjih godina Oscari postaju sve irelevantniji. Broj ljudi koji gleda dodjelu nagrada uživo prepolovio se u posljednjih nekoliko godina i to više nije nacionalni događaj kao što je bio nekad. Tehnološke promjene u načinu na koji ljudi konzumiraju sadržaj vjerojatno igraju veliku ulogu, ali razlozi su vjerojatno i dublji od toga.
Jedna od glavnih tema oko ovogodišnjih nominacija je vezana uz Netflix i činjenicu da jedan streaming kanal ima 2 filma među kandidatima za Oskara – Cuaronov Roma i novi film braće Coen. Kako to produkcijski i umjetnički utječe na filmski biznis?
Preuzimanje industrije od stane servisa poput Netflixa, Amazona i drugih polako otvara prostor za filmove koji su u zadnjih dvadeset godina potpuno nestali. Radi se o prostoru koji su nekada imali nezavisni i art filmovi, kvalitetni filmovi za odrasle ljude koje su superheroji i razne franšize potpuno izgurale iz produkcije. Za mene je Roma svakako film godine. Zanimljivo je da bi takav film još prije nekoliko godina bilo nemoguće financirati. Autobiografski, crno-bijeli film, na stranom jeziku i bez ijednog velikog glumačkog imena – tko bi u to investirao? Jako sam uzbuđen zbog toga i nadam se da će se taj trend dalje nastaviti.
Vezano za utjecaje koji ovogodišnji filmovi imaju – na naslovnici Time magazina pisalo je i da će Crazy Rich Asians promijeniti Hollywood. Kako?
Hollywood je uložio neke napore zadnjih godina da u mainstream ubaci više ženskih likova i više glumaca iz raznih manjina, ali ti filmovi uglavnom nisu imali neki značajni komercijalni uspjeh. Za divno čudo Crazy Rich Asians i Black Panther su se pojavili iste godine i postigli nevjerojatne rezultate. To je bio dokaz da se nešto u američkoj kulturi promijenilo i da je različitost potvrđena kao dobar biznis. Pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima i nadolazeće demografske promjene u zemlji aktivirale su neke društvene slojeve koji su se do sada držali margina, što se počelo jasno reflektirati u kulturi.
LUDI BOGATI AZIJCI I PONOVO ROMANTIČNI AMERIKANCI
Kako si dobio gažu za Crazy Rich Asians?
Prije pet godina dobio sam ponudu da radim na Netflixovom serijalu Marco Polo koji je većinom sniman u Maleziji. Nikada prije nisam bio u tom dijelu svijeta i nisam bio oduševljen idejom da pola godine provedem u jugoistočnoj Aziji, ali Marco Polo je bio potpuno drugačiji projekt od svega što sam prije toga radio. Teško je bilo odbiti veliki kostimirani projekt s masovnim scenama i puno rada s kaskaderima u kojem bi imao priliku svašta naučiti.
Tijekom snimanja prve sezone potpuno sam se zaljubio u taj dio svijeta, ljude, kulturu, kuhinju i prirodu. Samo snimanje mi je bilo uzbudljivo i zabavno pa kad sam se iduće godine vratio na snimanje otkrio sam da u Maleziju dolazi projekt studija Warner Brothers. Redatelj Jon Chu je tražio sastanak sa mnom jer sam tada već važio kao snimatelj s velikim iskustvom na međunarodnim projektima u jugoistočnoj Aziji. Prije toga nisam nikad čuo za knjigu Crazy Rich Asians koja je tada bila bestseller u Americi, a romantične komedije nisu žanr koji me naročito privlačio no, režiser me jako zainteresirao. Jon je Amerikanac azijskog porijekla i bilo mu je važno da ovaj film, prvi veliki holivudski projekt u zadnjih dvadeset godina s čitavim ansamblom azijskog porijekla, bude vizualno izdignut od tipičnog projekta ovog žanra. To mi se činilo kao legitimni izazov.
Koji je zapravo big deal s tim filmom?
Poklopilo se nekoliko stvari koje su film učinile ogromnim uspjehom. Film je imao ugrađenu publiku obožavatelja knjige što je bio inicijalni vjetar u leđa. U osamdesetima i devedesetima tržište je bilo potpuno zasićeno romantičnim komedijama tako da je taj žanr prestao biti interesantan i gotovo je potpuno iščeznuo. Nakon dvadeset godina pojavila se nova publika koja je bila zrela da ponovo otkrije romantičnu komediju sto nam je također išlo na ruku. Tipične romantične komedije nikada nisu bile dio kulturnog diskursa i to je ono u čemu je ovaj film najviše iznenadio. Glavne teme javne rasprave u Americi prošle godine bili su identiteti te zastupljenost žena i manjina u američkoj pop kulturi. Bio je pravi trenutak za film o matrijarhalnoj sredini u kojem su svi glumci pripadnici jedne važne američke manjine. Naravno, kada smo prije dvije godine snimali film svijet je izgledao potpuno drugačije i nitko nije mogao predvidjeti ovaj kulturni trenutak u Americi.
Neki film doživljavaju kao turističku razglednicu za Singapore, neki uživaju u egzotičnoj vizualnoj burleski, neki su zbunjeni jer nemaju nikakve reference koliko je film realističan a koliko neka suvremena azijska bajka…
Mislim da je jedna od važnih tema filma upravo identitet i pripadnost. Nama je bilo važno da Singapore malo izgleda kao zemlja čudesa koju otkriva naša Alisa, odnosno Rachel Chu, Amerikanka azijskog porijekla. Rachel prvi puta dolazi u Aziju gdje svi izgledaju poput nje, ali ju ne prihvaćaju kao jednu od svojih. Rachel je u glavi i srcu Amerikanka. Bogatstvo koje posjeduju najbogatije familije u Singapuru je teško zamislivo normalnim ljudima. Nas budžet je bio preskroman da bi realno mogli prikazati svijet super bogatih azijskih familija. Singapur je rasno, etnički i socijalno-ekonomski puno kompliciranija država nego sto je to prikazano u filmu, ali to nije bila tema. Crazy Rich Asians je američki film za američku publiku.
BIOPIČNI CRNO-BIJELI SVIJET
Film koji je pokupio puno ovogodišnjih nagrada i nominacija je već spomenuti film meksičkog redatelja Alfonsa Cuarona Roma. On mi je kao neka totalna vizualna i produkcijska antiteza filmu Crazy Rich Asians. Jedan od onih filmova koji ljudi obožavaju ili uopće ne kuže. Jer to veliki mali film samo zato što ga je Cuaron režirao, napisao, snimio?
Roma me podsjetila na neke od najboljih filmova velikih europskih majstora kao što su Visconti ili Bergman. Za vrijeme talijanskog neorealizma nije bilo neobično da likovi poput Cleo, sluškinje Mixtec porijekla iz Cuaronovog filma, zauzmu centralno mjesto u filmovima ove veličine, no ne sjećam kada se to zadnji puta dogodilo u sjeverno-američkom filmu. Uživao sam u prekrasnoj crno-bijeloj fotografiji i nevjerojatno preciznoj režiji jednog od najboljih režisera današnjice. Scena u kojoj se u film uvodi lik oca koji uparkirava auto u dvorište obiteljske kuće vrijedna je pažnje svakog budućeg studenta filma ili filmske teorije.
Za najbolju kinematografiju, režiju i strani film nominirana su dva crno-bijela filma. Kako se filmaši odlučuju na crno-bijeli film u 21. stoljeću? Koji su izazovi za direktora fotografije kad mu film nema boje?
Oba crno-bijela filma imaju radnju koja se dešava u prošlosti i bave se našim sjećanjima i emocijama koje ta sjećanja bude. Autori su željeli da film izgleda kao da je rekonstruiran iz memorije, a naše reference iz tih epoha se većinom temelje na crno-bijelim fotografijama i filmovima. Nedavno sam gledao dokumentarni film They Shall Never Grow Old u kojem je Peter Jackson pomoću najnovijih digitalnih tehnika u dokumentarne snimke iz Prvog svjetskog rata dodao boju. Rezultat je obrnut efektu koji su tražili autori u ovogodišnjim crno bijelim filmovima. Ljudi koje vidimo na snimkama iz 1916 godine odjednom izgledaju kao naši suvremenici i na potpuno drugi način se s njima emotivno povezujemo.
Zanimljivo je da sam u isto vrijeme kada sam razmišljao o ponudi za Crazy Rich Asians dobio poziv i za jedan britanski crno-bijeli film. Bilo mi je jako teško donijeti odluku jer mi se to činilo kao jedinstvena prilika koja se možda više nikada neće ukazati. Nakon dosta konzultacija s prijateljima i agentima odlučio sam se za Crazy Rich Asians.
No, da se vratim na prvotno pitanje, kontrola kontrasta i kompozicija u crno-bijeloj fotografiji mora biti puno preciznija jer nema boje koja pomaže u odvajanju planova i glumaca od pozadine, kao i u definiranju kompozicijskih elemenata. To je veliki izazov za svakog direktora fotografije. Ja se svakako i dalje nadam da ću jednog dana biti dio filma u kojem priča može opravdati odluku da se iz slike izbaci boja.
Zadnjih godina ima puno biografskih filmova i serija. Pričaju o stvarnim ljudima i događajima, baziraju se na povijesnim činjenicama… Ove godine su to Bohemian Rhapsody, Vice i dr. I oni su uspješni na festivalima, na dodjelama nagrada, a i na kino blagajnama. Otkud ta privlačnost snažnog referenciranja fikcije na stvarni život? Sviđa li ti se ta biopična fikcija?
Ulaganje u film je visoko rizična investicija i Hollywood će uvijek radije uložiti u film u kojem je moguće procijeniti vrstu publike koja bi za njega bila zainteresirana. Film o nekoj poznatoj figuri automatski budi interes kod određene publike. Ljubitelji grupe Queen i ljudi koji su odrasli u sedamdesetima sigurno će biti zainteresirani za biografski film o Freddieju Mercuryju. Od jedne milijarde ljudi koji se služe Facebookom barem par milijuna će biti zainteresirano za film o Marcu Zuckerbergu.
Razumijem marketinšku privlačnost biopica o slavnima, ali jako su in već godinama i biopics tzv. malih velikih ljudi – ove godine npr. Beautiful Boy ili Woman Walks Ahead ili The Mercy. Da li je fikcija uvjerljivija ako je bazirana na real life events?
Fikcija se bazira na autorovim realnim iskustvima i emocijama u istoj mjeri koliko i priče koje su inspirirane navodnim stvarnim događajima. Unutarnji emotivni život Ane Karenjine je uvjerljiv i precizan iako se radi o fikciji koju je napisao muškarac. Ispred filma Gospodar prstenova slobodno bismo mogli staviti natpis inspirirano stvarnim događajima posto je Tolkien posredno pisao o stravičnim događajima koje je iskusio kao vojnik u tragičnoj bitci na Sommi u Prvom svjetskom ratu. Jedan od mojih najdražih filmova je Svi predsjednikovi ljudi, ali zbog načina na koji su stvarni događaji dramatizirani, a ne zbog činjenice da se radi o stvarnim događajima.
Film brace Cohen Fargo također se nalazi na mojoj listi savršenih filmova. Film počinje tvrdnjom da se radi o stvarnim događajima koji su vjerno prikazani, a završava natpisom da je svaka sličnost s realnim likovima slučajna. Tu se radi se o manipulaciji publike od strane ovih genijalnih filmaša. Kada su braća Lumière održala prvu javnu filmsku projekciju u povijesti, publika je navodno bila prestrašena crno bijelom slikom nadolazećeg vlaka. Današnja publika vise ne vjeruje onome što vidi i čuje jer je svjesna montaže i svih tehnoloških mogućnosti za manipulaciju realnosti. Trend filmova koji se navodno baziraju na stvarnim događajima vjerojatno se pojavio kako bi se zainteresirala današnja skeptična publika.
Za najbolji biopični performance ove godine daješ nagradu – Rami Maleku za Freddieja, Willemu Defou za Vincenta, Christian Baleu za Dicka ili Sam Rockwellu za Georgea?
Moja nagrada za tumačenje realnog lika svakako bi išla Samu Rockwellu za kojeg mislim da je trenutno jedan od najzanimljivijih glumaca u Americi. Rockwell upravo snima seriju Fosse u kojoj tumači lik Bobba Fossea. Jedva čekam vidjeti što je napravio s tim fascinantnim likom.
AND THE OSCAR GOES TO…
Da nisi snimao Crazy Rich Asians koji bi od ovogodišnjih filmova nominiranih za Zlatne globuse ili Oskare volio da si snimio?
Ove godine sam vidio puno dobrih filmova. Vizualno me se jako dojmio First Man redatelja Damiena Chazellea i švedskog snimatelja Linusa Sandgrena. Volio bih da sam imao prilike raditi na filmu koji ima takvu vrstu izazova.
Ne znam da li si ikada sjedio u nekom festivalskom žiriju, birao film koji treba dobiti neku nagradu. Meni se to čini kao nemoguća misija! Pogledala sam sve ovogodišnje nominacije za Oskara za najbolji strani film – kako je moguće odabrati između filmova poput Rome, Cold War, Capernauma, Shopliftersa i Never Look Away??? Kako filmski kritičari, profesionalci donesu odluku koje je najbolje od tih filmskih remek-djela?
Nekoliko puta sam imao priliku biti dio žirija na filmskim festivalima. Najstresnije iskustvo je bilo kada sam sudjelovao u donošenju odluke o dodjeljivanje Zlatne Arene u Puli. Svi se u hrvatskom filmu jako dobro poznaju i oko tih nagrada ljudi postanu jako emotivni. Kao član Akademije svake godine glasam za nagradu Emmy koja se dodjeljuje za televizijske projekte, Što mi je puno lakše jer je glasanje anonimno. Moj glas uvijek ide projektu koji mi se čini da je najoriginalniji i najhrabriji, čak i ako film nije u cijelosti sasvim uspješan.
Koje TV serije su ove godine po tvom izboru u domeni scenarija, glumačkih ostvarenja, fotografije… najoriginalnije i najhrabrije?
Od TV projekata uglavnom gledam samo one koji su nominirani za nagradu za najbolju fotografiju kako bi mogao dati svoj glas za Emmy. Izuzetak je bila Fincherova serija Mindhunter koja me oduševila. Igrane serije rijetko pratim jer mi je teško odvojiti tolike sate za televizor. Ako se ipak odlučim uložiti toliko vremena, onda su to najčešće dokumentarne serije. Na primjer, impresivnu dokumentarnu seriju Vietnam War autora Kena Burnsa pogledao sam u samo tri dana. Čak i moji američki prijatelji bili su šokirani novim spoznajama o količini laži i glupih odluka u temeljima tog tragičnog konflikta. Imao sam velika očekivanja od njemačke serije Babylon Berlin, ali sam izgubio interes nakon nekoliko epizoda. Ipak, veseli me činjenica da se radi sve vise visokobudžetnih televizijskih projekata u Europi zahvaljujući novom EU zakonu koji će prisiliti Netflix i Amazon da proizvode najmanje 30% domaćeg programa na kontinentu. Kada sam bio klinac gledao sam isključivo europske TV serije kao sto su talijanski Marco Polo i Sandokan ili poljski Janošik dok su moji roditelji gledali vrhunske serije poput Bergmanovih Prizora iz bračnog života ili Fassbinderovog Berlin Alexanderplatz.
Nekoliko predviđanja i osobnih preferenci kao najava dodjele Oskara:
Najbolji film godine po meni je Roma. Što ti kažeš?
Za mene je Roma također film godine i mislim da će dobiti nagradu za najbolji film. A Star is Born bi imao šanse nekih ranijih godina, ali ove godine traže se filmovi s jasnom društvenom porukom.
Najbolji glumci godine meni su Willem Dafoe, Viggo Mortensen i Christian Bale (eto ja bi bila beskorisna u nekom žiriju jer ne bi mogla donijeti odluku). Kome bi ti nagradu dao? A tko će ju dobiti?
Meni je najbolji Bradley Cooper, a Oscara će dobiti Christian Bale.
Najbolja glumica godine meni je Glenn Close. Kakve su tvoje preference i prognoze?
Meni je Olivia Colman, a Oskara će dobiti Lady Gaga.
Za najbolje snimljeni film godine ja se opet ne bi mogla odlučiti između Roma i Cold War. Koji je tvoj favorit, a kome predviđaš zlatnog kipića?
Moj favorit je The Favourite, a Oskara će dobiti Roma.
U svim tvojim intervjuima na koje sam naišla svi naravno razgovaraju s tobom o filmu; a što je s ostalim umjetnostima – kakvu glazbu slušaš, koju bi knjigu volio vidjeti na filmskom platnu ili TV ekranu, jesi li ikada za neki film ili seriju bio inspiriran nečijim slikarstvom?
Kada sam kao mladi snimatelj tek počeo otkrivati elemente filmske fotografije intenzivno sam proučavao slikarstvo. U vrijeme kada sam bio maksimalno fokusiran na upotrebu svjetla u dramske svrhe proučavao sam stare europske majstore. O kompoziciji elemenata i boja učio sam promatrajući djela slikara ruske avangarde poput Kazimira Maljeviča. Jedno vrijeme sam bio opsjednut stripom Corto Maltese, autora Huga Pratta. Uvijek sam u potrazi za novim referencama i vizualnom inspiracijom. Ponekad samo jedna prava fotografija može inspirirati fotografski stil čitavog projekta. Jako mi je zabavan dio procesa pred-produkcije filma u kojem s režiserom razmjenjujem reference u potrazi za vizualnim vokabularom predstojećeg projekta. Neki puta se radi o muzičkim referencama. Jon Chu, redatelj filma Crazy Rich Asians, imao je vrlo jasnu ideju o muzici i songovima koje želi u pojedinim scenama. Prije nego sto bismo počeli planirati kako snimiti određenu scenu, preslušali bi prvo željenu muziku za inspiraciju.
Foto: Marija Laća
