Intervju s najdugovječnijim hrvatskim umjetničkim tandemom

Intervju s najdugovječnijim
hrvatskim umjetničkim tandemom

Untitled_0078

Autorski tandem Sanja Bachrach i Mario Krištofić, poznatiji kao Bachrach & Krištofić, djeluju na suvremenoj likovnoj sceni, no i likovno ‘kreiraju’ onu glazbenu, već trideset i pet godina!

Fotograf Mario Krištofić i dizajnerica Sanja Bachrach-Krištofić svoj prvi zajednički rad, naslovnicu albuma, napravili su za kultni bend Dorian Gray, a prva izložba bila im je u Galeriji Studentskog centra, što uvelike upućuje na smjer kojim će njihova karijera ići. Iako skloni alternativi, surađivali su i s tek otkrivenim ili neotkrivenim glazbenim autorima te kazalištima i na kraju, zapravo svim akterima urbane jugoslavenske, zatim hrvatske scene.

Untitled_0062

Njihova zadivljujući rad i opus sada će svi posjetitelji Muzeja za umjetnost i obrt moći vidjeti na ratrospektivnoj izložbi, a ususret večerašnjem otvorenju, donosimo i razgovor s glavnim protagonistima izložbe.

Untitled_0061

Jedan ste od najdugovječnijih fotografsko-dizajnerskih parova na hrvatskoj kreativnoj sceni… Kako to vi doživljavate, to pomirenje privatnog i poslovnog?

Nevjerovatno mi je da smo mi ostali, kao jedini, zajedno! Mislim da je jedna od tajni da se stalno mijenjamo. Sigurna sam da Mario i Sanja iz 1980. nisu isti Mario i Sanja iz 2016. godine što nam govori u korist. Mijenjali smo se jedan prema drugome, kao što se društvo mijenjalo prema nama, naš okoliš, razvoj tehnologije. Iako neke karakteristike ostaju, sigurno smo posve drugačiji… To je u tehničkom smislu, a inače se stvarno dobro slažemo, gotovo u 90% svega… ljubavi ili odbojnosti prema bilo čemu, tako da tu stvarno nemamo velikih problema.

Untitled_0074

A raditi s nekim nakon toliko vremena, s nekim tko te razumije, je stvarno jako lagano i jako lijepo. Mislim da nam je to omogućilo da zapravo u zadnjih deset ili petnaest godina naš rad proširimo i na timski rad, da ne radimo samo nas dvoje, već da radimo, kao na ovoj izložbi, s većim timom ljudi, jer ono što je između nas se gotovo zna i podrazumijeva. To je ta jedna lakoća zajedničkog disanja…

Untitled_0063

Mislite li da je Vaš timski rad utjecao i na Vašu djecu koja su također u kreativnim, dizajnerskim i likovnim vodama?

Nadam se da jest. Rastući s njima, trudili smo se da ih cijelo vrijeme držimo u jednom prostoru koji nije uronjen u naš posao. No, budući da to nismo uspjeli, Tessa je sada vrlo uspješna magistra dizajna u jednom vrlo uspješnom ženskom dizajnerskom timu, a Rene je akademski slikar koji već sada ima uspješnu slikarsku karijeru. Dakle, očito je to bilo nedjeljivo. Koliko kod smo se mi trudili da ih ostavimo u nekom neutralnom okruženju.

Untitled_0064

Nedjeljiv privatan i poslovan kreativan život, kako ste ga uspjeli ostvariti?

Tajna je u stalnoj mijeni. Nakon nekih deset godina bavljenja fotografijom i dizajnom na jedan karakterističan način – ručno bojanje, kolažiranje i sl. zapravo smo napustili taj rad jer nam više nije bio uzbudljiv i nikada nam nije bilo jasno kako neki autori ili autorski timovi uspijevaju raditi po istom ključu cijeli svoj profesionalni vijek.

Untitled_0070

Nama je to, kao kreativcima, zapravo ograničavajuće, tako da smo mi puno šareniji u izrazu i onome što radimo, a to je zato što nakon nekog vremena jedna vrsta izražavanja postane već iskorištena, zasićena te prelazimo u neki drugi žanr ili u neki drugi vid izražavanja koji je opet vezan s tehnološkim razvojem jer se ne može čovjek izražavati drugačije ako ne nastupi drugačije razdoblje i drugačiji sistem tehnologije.

Untitled_0065

Koliko je prijelaz s analognog na digitalno obilježilo vašu karijeru, je li se desio nagli rez u radu li ste postepeno, lagano prelazili na drugačiji modus rada?

Odgovor je negdje između. Mi nismo mogli raditi visoko kvalitetnu fotografiju pa smo upravo zbog toga radili fotografiju na način koji nam se dopadao, blizak Novoj slici, agresivno smo nanosili razvijače i fiksire boje kojim smo anulirali sve naše nedostatke i pretvorili ih u prednosti. Ali, način razmišljanja je bio takav da onog trena kada smo naučili raditi na računalnom sučelju smo ga vrlo brzo prihvatili. No, obzirom da su svi ti programi intuitivni, mi zapravo nemamo više ograničenja jer je to ubrzalo proces, jedva smo dočekali to doba.

Untitled_0066

Untitled_0067

Osim rada s glazbenom i ostalom, kulturnom scenom, radili ste i surađivali sa Centrom za ženske studije, kakav je to odnos i traje li još uvijek, obzirom da vas publika prvenstveno percipira kroz pop, rock i punk prizmu te Vaš rad sa Centrom za ženske studije dođe nekima i kao iznenađenje?

Moje bavljenje ženskom scenom ili priključivanje ženskoj sceni bilo je prirodno. Bilo je pitanja kada i kako će se to dogoditi. Mario i ja smo oduvijek, čak prije nego smo se poznavali, bili povezani s Galerijom Studentskog centra, a Galerija je iznjedrila vrsne umjetnike kao što je npr. Sanja Iveković, jedna od pokretačica Centra i Ženskih studija i koja je nama mnogo značila, već tada, sa svojim djelima.

Untitled_0075.jpg cb

Početkom dvedesetih scena se raspala i jugoslavenska scena je postala manja, lokalna scena, te je posla bilo izrazito malo. Tada negdje upoznajem Sanju Iveković koja me upućuje na studiranje Ženskih studija, mislim da je to bila 1994. godina, te me je ta godina izuzetno razveselila jer mi je otvorila, pa i cijeloj obitelji, jednu drugu vizuru naspram bavljenja našim poslom. U tom trenu kada sam prestala sa studijem nastavila sam na nekoliko projekata surađivati i sa Ženskim studijima i sa BABA-ma te sam tada napravila redizajn časopisa Treća, a časopis se publicira u takvom formatu i do danas.

Untitled_0077

Sada već dio opće kulture, neki su vaši vrhunci karijere – omot nastao povodom koncerta Josipe Lisac u LAP-u 1992. godine, album Sjaj u tami i omoti Prljavog kazališta. Bez obzira slušali ih ili ne, većina urbanog stanovništva Hrvatske sada već podsvjesno zna tko je autor tih radova. Ta informacija je ‘zapečena’, trajna. Jeste li svjesni koliki ste utjecaj imali na mlađe generacije?

Za Prljavo kazalište baš nisam sigurna, vjerujem da ljudi prije povezuju Mirka Ilića s njima, no mislim da očito jesmo jer je naša generacija imala priliku za nekomercijane projekte ili medije koji su do danas ostavili trag. Danas ima zaista odličnih dizajnera mlađe generacije, no činjenica je da je teško da će ljudi nekoga pamtiti po dizajnu kutija za cigarete ili po dizajnu ili brendiranju telefonske kompanije. Običan čovjek ne može se saživjeti s time, on nema emotivne bliskosti s tim proizvodom. Mi smo imali priliku raditi na području popularne kulture te su izlozi Jugotona bili ispunjeni omotima ploča, tako da se diljem Jugoslavije zapravo s izlaskom neke ploče u izlozima dešavala izložba radova i to pred publikom od 25 milijuna ljudi.

Untitled_0079

Kada gledate ovu izložbu u nastajunju, ‘lupi’ li vas osjećaj težine i količin, koliko li je toga iza vas?

Ne, ne, uopće. Mislim da svatko tko radi takve stvari može razumijeti. Vrlo brzo prolazimo kroz proces otuđenja, alijenacije… Prizvod počinje živjeti sam za sebe i u očima gledatelja i drugih. Tako da tih trideset i pet godine koje su odabrali drugi, dali su nam mogućnost da se odmaknemo od toga.

Untitled_0071

Untitled_0073

Untitled_0072

Foto: Sanja Jagatić

Učitati još
Zatvori