Journal Studio Stories: visković.visković ne slijede trendove, a njihovi projekti u svima bude znatiželju

Arhitektura nije samo oblikovanje prostora, već i snažan alat za razumijevanje konteksta, identiteta i vremena u kojem nastaje. Ona bilježi odnose između čovjeka i okruženja, prirode i izgrađenog, prošlosti i suvremenosti, ostavljajući trajne tragove u svakodnevnom životu. U našoj rubrici Journal Studio Stories donosimo priče o studijima i uredima koji mijenjaju perspektive. Otkrivamo procese iza stvaranja najuzbudljivijih interijera i otvaramo vrata svjetovima koji se inače skrivaju iza konačnih fotografija. Ovoga puta zavirujemo u opus arhitektonskog ureda visković.visković, ureda koji vode sestra i brat, Zrinka i Vatroslav.

Odrasli u snažnom mediteranskom okruženju, na relaciji Split – otoci, često i na brodu, formirali su svoj arhitektonski senzibilitet okruženi masivnim prirodnim i izgrađenim kulisama Dalmacije. Upravo na tim kontrastima – između svjetla i sjene, kamena i mora, povijesti i sadašnjosti – razvili su promišljen i autentičan arhitektonski pristup koji danas, sa svojim timom, materijaliziraju kroz suvremene projekte. U nastavku otkrivaju zanimljiva razmišljanje i detalje nekih svojih projekata.

• Na koji način u vašem uredu surađujete, kako usklađujete različite ideje, uvide i poglede?

Ideja ovisi o načinu izraza. Riječ je već ograničenje – ona definira, a time i zatvara mogućnost. Crtež, s druge strane, ostaje otvoren. Zato često dopustimo ruci da prva reagira, da prenese ono što misao još ne zna jasno izreći. Ipak, razgovor o idejama provocira, gura nas naprijed, produbljuje maštu.

Ali, ideja vrijedi tek ako je ostvariva. Arhitekt mora razumjeti materijal, tehnologiju i konstrukciju. Bez toga, ideja ostaje apstraktna. U današnjem vremenu dostupne tehnike nam omogućuju vrlo široki raspon djelovanja, pa gotovo da sve što zamislimo možemo ostvariti.

• Kako ste definirali viziju i misiju studija u početku, i kako se ona mijenjala tijekom vremena?

Zadnjih nekoliko desetljeća, posebno popularizacijom društvenih mreža stvaraju se globalni ukusi, a gubi se lokalni identitet. Rezultat ovoga je da svugdje na svijetu možete pojesti hamburger ili sushi. Nema ni bitne razlike u objektima koji se grade u Zagrebu, Milanu, Lisabonu ili Beču.

Ovo naravno ne treba biti ni loše ili dobro samo po sebi, ali je za nas predstavilo i inspiraciju i priliku za razvoj nečeg specifičnijeg, a nama očiglednog.

S obzirom na to da je arhitektura i zanat, kroz praksu se vještine svakodnevno unaprjeđuju pa su se naši projekti razvili kroz nove arhitektonske tipologije, koje su istovremeno i vrlo suvremene i vrlo povijesno utemeljene.

• Koji je vaš osobni arhitektonski pečat – što je to karakteristično za visković.visković?

Većina trenutačne gradnje bavi se revizijom poznatih arhitektonskih razmišljanja pa je i rezultat uvijek blijeda kopija neaktualnih ili slabih ideja. Naša kreacija ide iz polja koje spominje David Lynch. Beskonačnost je smjer koji nas zanima i koji istražujemo (Picassova slika – ecce homo je dobar primjer). Tu se manipulira s bezvremenskim (timeless) i još bitnije – besprostornom (spaceless).

Izgrađeni prostor je uvijek konačan, materijalan. Međutim, ima sposobnost utjecanja na našu percepciju stvarnosti, a ona je uvijek – nematerijalna.

Zato je naša želja stvoriti prostor koji može izazvati promjenu svijesti kroz novo iskustvo. Promjena svijesti je ultimativna dekoracija, i jedina tema u umjetnosti općenito, a možda i životu. Stoga prostori koje gradimo često bivaju do sada nepoznati.

Čovjeku je tada omogućeno da promijeni način na koji percipira svijet, otvori nove vidike, nove spoznaje, nova iskustva, novo putovanje. Djeci je sve novo i zanimljivo, svemu se raduju i istražuju. Odrasli su uspavaniji, sve su već vidjeli. Dobra arhitektura i dizajn omogućuju upravo da u svima ponovo probudi dječje čuđenje i radost, svi želimo proći kroz ormar u Narniji i iskusiti nešto novo.

Arhitektura za nas nije reprodukcija već proživljene stvarnosti, nego stvaranje novog iskustva svijeta.

• Koliko dajte prilike da trendovi utječu na vaš rad?

Svi mi živimo uglavnom oponašajući, to je glavni alat lakšeg prolaska kroz život (jezik koji smo oponašali od roditelja, način na koji razmišljamo, kako se oblačimo, što jedemo itd.). Sve što je izraz neke ideje često biva formalizirano i zaokruženo setom pravila što se može nazvati trendom (modna industrija, glazbena industrija, gastronomija itd). On je uvijek posljedica već viđenog, kratkotrajnog.

Trendovi su opasni, posebno u oblikovanju prostora, jer mogu ispariti prije nego što je prostor izgrađen. S obzirom na to da trend ne nastaje iz već spomenutog Lynchovog polja nego je kreiran kao posljedica ili sjena ili revizija već ostvarenih ideja – trend predstavlja upravo suprotnost bilo kakvom ozbiljnom umjetničkom pristupu (iznimke uvijek postoje).

I to posebno u našem misaonom konceptu u kojem inzistiramo da korisnik objekta treba sam odgonetnuti, prepoznati sebe koristeći arhitekturu. Ovo je zapravo jedina tema.

• Koji su ključni koraci i kriteriji koje primjenjujete prilikom selekcije materijala, konstrukcija i elemenata u projektima?

Konkretno, mi gradimo koristeći prethodno navedena razmišljanja kao osnovni alat, jednostavnost i proporciju kao sekundarni alat (nužni alat za postizanje Ljepote), te gotovo isključivo prirodne materijale kao tercijarni alat potreban za materijalizaciju. Smatramo da su prirodni materijali – kamen, drvo, metal – puno bliži Lynchovom polju, nego što su to prerađeni, kompozitni. Minimalna obrada materijala znači poštovanje prema njegovoj prirodi. Ako uspijemo reducirati naš izraz na ova 3 alata, možemo se nadati dobrom rezultatu.

• Projekti koje radite često su locirani na Jadranskoj obali. Kako mediteranski kontekst, klima, svjetlost i krajolik utječu na vaše prostorne odluke?

S obzirom na to da smo već spomenuli kako svijet nastaje u ljudskoj percepciji, a ne izvan čovjeka, često koristimo temu preklapanja virtualnih prostora. Tu postaje nejasno ili nebitno što je “stvaran”, a što virtualan prostor. Naša obala je posebno lijepa pozornica za razvijanje ove teme jer često konfrontiramo konačnu arhitekturu s beskonačnim vizurama. Baš na ovoj relaciji tražimo hot spot, dijalog između stvarnog i virtualnog, dakle mjesto gdje nastaje Ljepota.

Izvrstan primjer ovakve arhitekture je Casa Malaparte na otoku Capriju, a to je prepoznao i Jean-Luc Godard, pa u filmu Le Mepris kao pozornicu koristi ovu radikalnu i esencijalnu arhitekturu. U utrobi kuće vanjski svijet je udaljen. Vidljiv je samo kao slika na zidu. Uokviren velikim prozorima. Ovo utječe na likove u filmu te na njihovu svijest – dijalozi se vode na točno određen način, kao da je nemoguć ili neizbježan bilo kakav drugi scenarij – (materijalno, dionizijsko).

Međutim, ova kuća nije samo utroba, spilja, kuća je podij. Likovi u filmu se penju na krov, na podij (podest), postaju statue, događa se promjena svijesti. Ovaj prostor poput Aladinovog tepiha lebdi nad beskonačnim vizurama. Isti likovi vode potpuno drugi dijalog, gotovo apstraktni, duhovni, apolonski, opet neizbježni.

Istu ovu kulisu koristi Jacquemus u jednoj od svojih posljednjih revija: modeli se penju na krov, na podij. Tada njegove kreacije postaju dio beskonačnosti, stopljene s Caprijem, klisurama, nebom.

• Treba li arhitektura ovisiti o lokaciji i klimi? Kako balansirate između univerzalnih arhitektonskih načela i lokalnog konteksta?

Naravno da klima utječe na arhitekturu, ali tek nakon što su arhitekturom odgovorena sva prethodna pitanja, dakle pitanja višeg reda. Kada je arhitekturom ostvarena njena najviša zadaća, a to je transformacija čovjekove svijesti, tek onda je potrebno riješiti pitanja vezana za materijalizaciju. Ovo su ujedno i građevinska pitanja te se podrazumijeva da će biti riješena na high-tech razini, prikladnoj trećem tisućljeću.

Klima dakle utječe na arhitekturu, ali ne na njena bitna svojstva: ideju, koncept, strukturu, pa i upotrebu, i najbitnije: čovjekovo iskustvo.

• Koji je projekt za vas predstavljao velik izazov, arhitektonski i osobno, i što ste iz njega naučili?

Gradnja hotela na Palmižani radi nemoguće lokacije, nemogućih limita, zakonskih, prostornih i vremenskih. Taj projekt nas je naučio da svaka prepreka može postati alat, ako se pravilno razumije. Naučili smo da je sve moguće.

• Na koji ste projekt posebno ponosni i zašto baš na njega?

Ponosni smo kada su naši klijenti-partneri jako sretni predstavljenim projektom, kada s radošću dalje zajedno gradimo, i konačno, kada se s još većom radošću susrećemo dalje u životu. Ljudi su bitniji od ideja. Niti možemo niti želimo istaknuti neki projekt zasebno.

• Imate li projekt koji vam je posebno drag, ne zbog veličine ili budžeta, nego zbog priče ili atmosfere koju ste stvorili?

Projekt restorana u Milni na Braču. Ovdje smo uspjeli stvoriti kameni šator, ili čak šator napravljen od mora – radi se o projektu interijera na rivi.

• Na kojim tipovima projekata volite najviše raditi?

Na bilo kojem projektu u kojem možemo postići sve što smo naveli o arhitekturi. Tipologija, namjena, veličina, budžet su manje bitne stavke. Dobra ideja stane u dlan.

Ovo je dobro opisano u pjesmi Williama Blakea:

Vidjeti svijet u zrnu pijeska,

i nebo u divljem cvatu,

držati beskonačnost na dlanu ruke

i vječnost u jednom satu.

//

To see a world in a grain of sand

And a heaven in a wild flower,

Hold infinity in the palm of your hand

And eternity in an hour.

• Kako prepoznajete što treba prihvatiti u projektu, a što odbaciti?

Kao što bi Coco Chanel rekla: Pogledajte se u ogledalo i skinite jednu stvar sa sebe prije nego izađete iz kuće. Ako nešto nije nužno, ne pripada projektu. Klasici su to odavno definirali: ljepota, struktura i korisnost – Venustas, firmitas, utilitas. Sve ostalo je suvišno. Svaka redukcija približava jezgru ideje. To nije estetska gesta, nego misaona disciplina.

• Kako povezujete kulturno naslijeđe i suvremenost u projektima / kako promišljate prijelaz između povijesnog i modernog u novim intervencijama?

Misliti znači samo interpretirati sjećanja. Bez memorije (povijesti) nema ni razmišljanja. Bez našeg kulturnog nasljeđa stoga nije moguće niti promisliti o (suvremenoj) arhitekturi. Razlika između “povijesnog” i “modernog” je samo u značenju koje nam je predstavljeno te u našoj interpretaciji. Arhitektura koja razumije svoj kontekst ne imitira povijest, nego nastavlja njezinu logiku. U tom kontinuitetu nastaje suvremenost koja nije ni negacija ni kopija prošlog, nego njegov prirodan razvoj.

• Koji savjet biste dali mladim arhitektima koji tek počinju s prvim projektom?

Nužno je stvoriti vlastiti misaoni okvir, arhitektonski jezik, a onda beskompromisno i radikalno vježbati i razvijati taj jezik. Učiti iz stvarnosti, ali ne oponašati. Čitati jer jedna prava rečenica može otvoriti oči više nego godine “učenja”. Ono što nas suštinski razlikuje od umjetne inteligencije jest mogućnost maštanja i stvaranja vlastitih kriterija – selekcija. Upravo to treba njegovati jer sve drugo će uskoro postati lako zamjenjivo.

Svijet arhitekture i svijet kreacije općenito su izrazito uzbudljivi. Ako dovoljno dugo njegujete talent, sigurno ćete doći do trenutka da sami uspješno zapažate, preoblikujete i utječete na stvarnost. To je prekrasno.

• Gdje vidite svoj ured za deset godina? Koji su vaši profesionalni ciljevi u nadolazećem periodu?

Iako ideje stalno naviru, ne bavimo se projekcijama budućnosti. Želja nam je jednostavna – nastaviti raditi koncentrirano, bez buke. Ako budemo mogli stvarati u uvjetima koji dopuštaju pažnju i preciznost, to će biti dovoljno.

Foto: visković.visković