Journal Studio Stories: Iz Zagreba se vratila u Motovun i otvorila vlastiti studio. Istražujemo projekte Sofije Vrtarić
Za početak, tko je Sofija? Kada ste prvi put shvatili da je arhitektura vaš poziv? Je li postojao trenutak koji je odredio vaš profesionalni put?
Za sebe bih rekla da sam prije svega znatiželjna osoba. Volim promatrati, analizirati i razumjeti zašto stvari izgledaju i funkcioniraju baš tako kako funkcioniraju. Arhitektura je danas velik dio mog identiteta, ali ne doživljavam se isključivo kroz profesiju. Ona zapravo jako dobro odgovara mom načinu razmišljanja i funkcioniranja. Odrasla sam u Motovunu u izrazito kreativnom okruženju uz umjetnost, glazbu i arhitekturu, pa je stvaranje na neki način uvijek bilo prirodan dio mog života. Mislim da mi je taj spoj odrastanja uz prirodu i kroz umjetnost dao veliku slojevitost. Rekla bih da me najbolje opisuje stalna potreba da nešto istražujem, mijenjam i pokušavam napraviti malo bolje nego što je bilo prije. Kako za sebe, tako i za druge.
Upisala sam arhitekturu u Zagrebu bez da sam imala ikakvu ideju o tome što me čeka, kao i većina mladih srednjoškolaca koji u 4. razredu odabiru smjer u životu. Ne mogu reći da sam oduvijek znala da želim biti arhitektica ali kada se ta ideja pojavila nekada u srednjoj školi, nije se više mijenjala.
MTVN Studio ima prepoznatljiv rukopis. Kako biste ga vi opisali nekome tko nikada nije vidio nijedan vaš projekt? Što je ono što želite da ljudi osjete kada uđu u prostor koji ste oblikovali?
Ono što mogu sa sigurnošću reći je da se uvijek maksimalno posvećujem projektu. Drugačije ne znam raditi, a ni ne želim. Zato mislim da je i logično da se moj rukopis osjeti u projektima. Rekla bih da moju arhitekturu obilježavaju skromnost i suptilna odriješitost istovremeno. Nastojat ću se maksimalno uklopiti u postojeći lokalitet i poštivati sve zatečene vrijednosti ali ću isto tako unijeti i neki istaknuti, suvremeni potez koji će možda odražavati npr. neku novu funkciju ili klijenta. Kroz arhitekturu uvijek želim pokazati poštovanje prema okruženju ali i samopouzdanje novog korisnika koji je donio nove vrijednosti. Lijepo je osjetiti te slojeve. Kad to ovako obrazložim jasno mi je da opisujem svoj karakter, a ako netko ovo isto može osjetiti kroz prostor koji sam projektirala, znači da sam uspjela.
Vaši radovi djeluju vrlo smireno i nenametljivo, ali istovremeno imaju snažan karakter. Kako pronaći ravnotežu između prostora koji će trajati godinama i želje klijenta da prati aktualne trendove?
Veliki mi je kompliment čuti da ste prepoznali tu crtu u mom radu. Mislim da sam na prvi dio pitanja gore odgovorila. Arhitektura je vrlo kompleksna struka i dobra arhitektura će pomiriti razne faktore koji dolaze s različitih strana. Među te faktore spadaju i želje investitora i mislim da se njih ne treba bojati. Treba prepoznati što je u pozadini što klijent zapravo želi i pretvoriti to u kvalitetan element koji se uklapa u cjelinu. Naravno, uvijek je važno povjerenje i senzibilitet investitora prema struci. Ne treba se bojati ni trendova jer se i među njima mogu naći kvalitetna rješenja, a kvaliteta je trajna.
Trendovi su prisutniji u oblikovanju interijera nego u arhitekturi, što je i logično jer se interijeri češće mijenjaju i imaju kraći vijek. Mislim da nema ništa loše u praćenju trendova sve dok je osnovni koncept prostora kvalitetan i ne ovisi o njima.
Koliko vas u radu vode emocija i intuicija, a koliko racionalni aspekt projektiranja? U kojem trenutku jedan prostor postaje “gotov” u vašim očima?
Negdje uvijek treba početi. Kod nas je to analiza i sagledavanje svih aspekata zadatka, upoznavanje. Na početku je proces dosta racionalan – pokušavamo dobro razumjeti prostor, korisnika, funkciju i sva ograničenja. Kasnije se sve više uključuju intuicija i osjećaj za prostor, proporcije, materijale i atmosferu. Međutim, taj osjećaj nije nešto s čime se rodimo. Iza njega su godine rada, učenja i iskustva zbog kojih razvijamo sposobnost da određene odluke donosimo gotovo intuitivno.
Prostor je za mene gotov onda kada više nemam potrebe ništa dodavati ni oduzimati, odnosno kada osjetim da svi elementi djeluju kao dio iste cjeline i ne traže dodatno objašnjenje.
Postoji li projekt koji vas je profesionalno najviše promijenio? Ne nužno najveći ili najskuplji, nego onaj nakon kojeg ste promijenili način razmišljanja o dizajnu ili radu s klijentima.
Rekla bih da me svaki projekt negdje pomakne. Ne bih znala neki posebno izdvojiti, više je riječ o kontinuiranom procesu u kojem se sa svakim novim iskustvom mijenja i način na koji pristupam prostoru, dizajnu i suradnji s ljudima. Ako bih ipak trebala izdvojiti najveću profesionalnu promjenu, onda je to odluka da se nakon dugo godina rada u Studiju 3LHD u Zagrebu vratim u Istru i otvorim vlastiti ured u Motovunu. To je mi donijelo potpuno novu perspektivu – od načina na koji vodim projekte i gradim odnos s klijentima do toga kako postavljam vlastite prioritete i razvijam svoj pristup radu.
U 3LHD-u sam radila na velikim i kompleksnim projektima, u velikim timovima, uz vrhunska rješenja, inovacije i klijente koji su spremni pomicati granice zajedno s nama. To me je iskustvo formiralo i postavilo visok standard u odnosu prema arhitekturi. Tu sam također imala priliku naučiti koliko je timski rad snažan i koliko se više može postići zajedničkim radom kada je suradnja dobra i postoji povjerenje.
Sada sam krenula u samostalne vode gdje su procesi neposredniji, rezultati brži, a velik dio odluka donosim sama. No i u ovom obliku rada i na projektima manjih mjerila svejedno nalazim načine da ne radim sama odn. da uvijek imam s kime razvijati ideje i realizacije.
Uživam u svom poslu, donosi mi veliko zadovoljstvo i bogatstvo. Stres se s godinama također smanjuje, a ono što čovjeka najviše puni je konstantno učenje i napredak i to u mom poslu nikada ne prestaje.
Društvene mreže promijenile su način na koji ljudi doživljavaju interijere. Imate li osjećaj da danas klijenti dolaze informiraniji ili, paradoksalno, zbunjeniji nego prije deset godina?
Slažem se da su društvene mreže jako utjecale na našu struku, i na arhitekturu i na interijer. Kao i svaka promjena, donijele su i pozitivne i negativne posljedice. Društvene mreže većinski se svode na fotografiju i čini mi se da se nekada prostori projektiraju tako da budu fotogenični, umjesto da prije svega budu ugodni i funkcionalni. Fotografija je sama po sebi medij unutar kojeg postoje nivoi kvalitete i ne možemo se uvijek osloniti da će ona vjerno prikazati prostor i kako se u njemu osjećamo.
Zbog toga arhitektura može biti i podcijenjena i precijenjena kada je promatramo samo preko malog ekrana telefona. To je ujedno i vrlo površno sagledavanje jer je arhitektura puno više od toga sviđa li nam se nešto na prvi pogled ili ne. S druge strane, pozitivno je što su društvene mreže mnoge ljude osvijestile o važnosti kvalitetnog prostora za život ili kvalitete obikovanja pročelja zgrade u ulici kojom prolazimo svaki dan. Imam osjećaj da se zbog toga češće obraćaju struci, umjesto da sve pokušavaju riješiti sami. Čak i činjenica da ljudi danas češće dijele vlastiti prostor može biti dodatna motivacija da ga urede kvalitetnije i s više pažnje.
Što vam je danas najveći izazov u hrvatskoj dizajnerskoj i građevinskoj industriji? Gdje vidite najveći prostor za napredak?
Ovako na prvu, najveći izazov vidim u tome što kao struka nismo dovoljno ujedinjeni. Voljela bih vidjeti više zajedništva i jasnije postavljene standarde, posebno kada je riječ o vrednovanju i formiranju cijena i rokova naših usluga. Mislim da bi to trebalo započeti već edukacijom na fakultetu, gdje bi se buduće arhitekte trebalo više pripremati i za profesionalne i poslovne aspekte struke. Jednako važan prostor za napredak vidim u edukaciji investitora – u razumijevanju projektantskih procedura, vlastite uloge u procesu i važnosti povjerenja u struku. Mislim da bi jasnije definirani odnosi i očekivanja s obje strane u konačnici rezultirali kvalitetnijim projektima.
Koji vas arhitekti, dizajneri ili umjetnici kontinuirano inspiriraju? Jesu li to imena kojima se stalno vraćate ili inspiraciju pronalazite na potpuno neočekivanim mjestima?
Inspiracija svakako dolazi s potpuno nepredvidivih mjesta i iz različitih događaja, ali rekla bih da konkretne reference najviše izvlačim iz onoga što vidim na putovanjima ili oko sebe. Nekada mi nešto zapne za oko pa to krenem malo više istraživati i tako otkrijem neke nove arhitekte ili dobre primjere koji su se bavili sličnim detaljem ili problematikom. Često se konzultiram i s kolegama, uvijek netko zna za neki dobar primjer ili ima iskustvo sa sličnom situacijom.
Imam jedan super primjer ili anegdotu iz Japana. Penjali smo se skupa s rijekom turista na vrh Kyota na Gion i Higashiyamu kroz tradicionalne guste kuće i vrtove gdje su gejše živjele. U tom kaosu sam ugledala finu tanku strehu krova koji je na prvu izgledao isto kao sve ostale kuće, ali je detalj bio potpuno pročišćen i suvremen. Otišla sam istražiti o čemu se radi i ispalo je da je to potpuno novi Hyatt hotel uronjen u tu fascinantnu staru japansku tipologiju i s pogledom na cijeli Kyoto. Potpuno me se dojmila cijela priča. Navečer sam se s prijateljicama vratila popiti piće u njihov rooftop bar koji prima deset ljudi prema rezervacijama i svima nam je to bio jedan od dojmljivijih trenutaka.
Definitivno među prvim referencama mi je Studio 3LHD. Taj me je ured i pristup oformio i većina mog znanja i iskustva dolazi iz rada s njima. Sad kako sam promijenila adresu i više se krećem po istarskom podneblju, veći mi je fokus istražiti što je to najvrjednije u istarskoj tradicionalnoj arhitekturi i kako to najtočnije izvući i pretočiti u današnji jezik bez doslovnog kopiranja prošlosti. Tu imam neke lijepe primjere od arhitekata Maria Perosse, Idisa Turata, Željka Burića, odnosno, studija Fabrika… Ponosna sam što se u Motovunu izgradio hotel, odnosno, vinarija Roxanich, projektirao ju je Idis Turato. Smatram to vrhunskom arhitekturom.
