Kuća koja je nestala u pejzažu Visa jedan je od najzanimljivijih primjera suvremene arhitekture na Jadranu
Na južnim i zapadnim obroncima Visa arhitektura je stoljećima bila rezultat vrlo konkretnih uvjeta. Suhozidi, polja, vinogradi, masline, kamen i konfiguracija terena određivali su gdje će se graditi i kako će prostor funkcionirati. Nagrađivana kuća Issa Megaron arhitektonskog ureda Proarh nastavila je tu logiku, ali ju je prevela u suvremeni jezik. Umjesto da na parcelu postavi prepoznatljiv volumen kuće, projekt je gradnju uvukao u teren i utopio u okolišu pa se granica između arhitekture i krajolika namjerno izgubila. Na sličnom je principu nastao i projekt za Subterram, podzemnnu vilu studija o kojem smo pisali ovdje.
Issa Megaron je dovršena 2016. godine. Projekt je vrlo brzo izašao izvan lokalnog arhitektonskog konteksta i nominacija. Osvojio je međunarodna priznanja, među kojima se posebno ističu Architizer A+Award i Grand Prix BIG SEE Architecture Award 2019., dok je bio nominiran i za EU Mies Award.
Projekt je smješten u Dračevom polju na otoku Visu, na velikoj i strmoj parceli. Lokacija je u trenutku projektiranja bila gotovo potpuno lišena infrastrukture i teško dostupna, a kuća je zamišljena kao privremeno obiteljsko boravište. Projekt je vodio arhitekt Davor Mateković, osnivač zagrebačkog ureda Proarh, uz koautoricu Vedranu Jančić i suradnicu Bojanu Benić.
Issa Megaron – kuća koja je ukopana u surovi teren otoka Visa
Kuća je koncipirana prema principu megarona, arhetipskog tipa prostora koji se u arhitektonskoj teoriji povezuje s osnovnim oblikom kuće i središnjim prostorom oko kojeg se organizira život. Proarh taj princip dodatno povezuje s idejom pasivne kuće te ga prilagođava specifičnom mediteranskom klimatskom i krajobraznom kontekstu. Rezultat je zgrada koja djeluje više poput izdubljenog dijela terena nego kao samostalan objekt.
Najzanimljiviji prostorni potez Issa Megarona događa se u presjeku. Kuća je ukopana u padinu, a njezini zidovi istodobno preuzimaju ulogu arhitektonske konstrukcije i novih poteza u pejzažu. Umjesto da cijela kuća bude izložena suncu i pogledima, veći dio volumena ostaje zaštićen zemljom i okolnim terenom, a boravišni prostori otvaraju se velikim staklenim stijenama prema terasama.
Kuća je organizirana na dvije osnovne etaže. Na gornjoj su etaži spavaće sobe i dnevni boravak. Donja razina objedinjuje kuhinju, blagovanje i dnevni boravak te izlazi na glavnu terasu i bazen. One nastavljaju unutarnji prostor i dodatno brišu jasnu granicu između kuće i okoliša.
Posebno je zanimljivo što pogled izvana ne otkriva punu dimenziju objekta. Kuća se spušta po padini i fragmentira, pa njezin volumen ostaje podređen konfiguraciji zemljišta.
Samoodrživost kao posljedica lokacije
Ono što bi u nekom drugom projektu moglo biti dodatna ekološka vrijednost, ovdje je bilo osnovni uvjet za gradnju. Na lokaciji nije postojala uobičajena infrastruktura, a njezina nepristupačnost zahtijevala je drugačiji pristup opskrbi energijom i vodom.
Issa Megaron zato koristi prirodno hlađenje i ventilaciju, solarne panele te sustave prikupljanja i iskorištavanja kišnice. Voda se koristi za potrebe kuće i navodnjavanje, a projekt uključuje i prirodne sustave filtriranja koji koriste konfiguraciju terena. Odabir materijala također je povezan s lokalnim klimatskim uvjetima i dugotrajnošću, čime se smanjuje potreba za održavanjem.
Projekt koji je privukao međunarodnu arhitektonsku scenu
Vegetacija može prijeći preko gornjih ploha objekta, pa se građevina iz pojedinih perspektiva gotovo gubi u okolišu. To je posebno važno na parceli na kojoj je očuvanje postojećeg biotopa bilo jedan od temeljnih ciljeva projekta. U tom kontekstu Issa Megaron vrijedi promatrati i kao odgovor na jedan od velikih problema suvremene arhitekture na Jadranu. Kako graditi na osjetljivom krajobrazu, a da nova kuća ne postane još jedan objekt koji zauzima prostor, briše njegov karakter i prekida kontinuitet pejzaža? Rješenje studija Proarh zato ostaje zauvijek relevantno, nastalo možda i prije svog vremena.
