Fotografkinja Hana Beširević radila je za najveće modne i beauty kuće. Ulovili smo je u Zagrebu i pričali s njom
Kako se rodila tvoja ljubav prema fotografiji i jesi li već u djetinjstvu osjećala da ćeš se jednog dana baviti tim poslom?
Nisam odrasla zamišljajući kreativno zanimanje u apstraktnom smislu. Moje djetinjstvo obilježili su rat i raseljavanje, zbog čega je promatranje postalo nužnost, a ne izbor. Nakon preseljenja u Pariz počela sam raditi vrlo rano i učila kroz praksu najprije kroz montažu, zatim režiju, a potom i fotografiju. Svoj sam put gradila od samog početka.
Gubitak mnogih osobnih zapisa o tome tko smo bili, i kao ljudi i kao djeca, dao je ovom radu posebno značenje. Postao je način da ponovno izgradim ono što je izgubljeno.
Karijerno si se ostvarila na modnim i filmskim projektima širom Europe. Koji projekt je najviše proširio tvoje kreativne horizonte, na koji rad si najponosnija?
Rad s Alexanderom de Betakom na početku karijere snažno je proširio moje profesionalne horizonte. Bila sam zadužena za stvaranje arhive njegova rada, što je uključivalo pregled svih revija koje je realizirao od samih početaka karijere do danas, kao i dokumentiranje novih projekata u nastajanju. Kroz intenzivna putovanja i blisku suradnju stekla sam neposredno razumijevanje preciznosti i discipline. To iskustvo i danas oblikuje moj odnos prema radu.
Moda je, općenito, bila najzahtjevnije područje u kojem sam radila. Očekivanja su iznimno visoka, povratne informacije rijetke, a velik dio učenja odvija se u samoći. Malo je prostora za ohrabrenje, a od vas se očekuje da znate, prilagodite se i isporučite rezultat. Iako se moda često percipira kao glamurozna, stvarnost iza kulisa izrazito je zahtjevna i emocionalno suzdržana. Upravo me to okruženje oblikovalo: prizemljilo me, izoštrilo kriterije i naučilo samostalnosti.
Drugačija vrsta širenja dogodila se kasnije, kada sam se okrenula igranom filmu. Nakon godina provedenih u modi, režija mog prvog kratkog filma u Meksiku zahtijevala je potpuni pomak u razmišljanju. Film podrazumijeva držanje cjelokupne narativne strukture u glavi, uz istovremeni rad s timom na realizaciji projekta u znatno većem opsegu. Izazov je bio prijeći s individualnog načina rada na timski i prepoznati svakog člana tima kao nužan dio cjeline. Taj prijelaz i dalje snažno utječe na moj rad i odnos prema pripovijedanju.
Tijekom Sarajevo Talents programa, gdje je moj film bio prikazan, mentor mi je bio Gyula Gazdag, ujedno i umjetnički direktor prestižnog Sundance Director’s Laba. To je iskustvo dodatno produbilo moje razumijevanje odgovornosti u pripovijedanju. Redatelj je čuvar suštine projekta odgovoran za očuvanje njegova integriteta kroz svaku fazu stvaranja.
Što si naučila o dinamici velikih produkcija i kako to danas oblikuje tvoj pristup fotografiji, ali i poslu općenito?
Velike produkcije dolaze s velikim budžetima i visokim razinama pritiska. Ulaskom u takvo okruženje od vas se očekuje vrhunska izvedba uz stalno zadržavanje profesionalnosti i smirenosti. Danas znam da su jedine stvari koje uistinu možete kontrolirati vlastiti rad i vlastito ponašanje. Ta me spoznaja usmjerila prema odgovornosti, prisutnosti i dosljednosti principima koje nosim u svaki projekt.
Nakon godina života u inozemstvu, odlučila si se skrasiti u Zagrebu. Što je presudilo toj odluci i kako je promjena ritma utjecala na tvoj profesionalni fokus?
Nakon Meksika preselila sam se u Lisabon, gdje sam postala majka. Kao samohrana majka, potpuno odgovorna za jedan mladi život, s velikom sam poniznošću shvatila da se moram vratiti kući. Hrvatsku sam napustila s šest godina, a vratila se s tridesetosam zbog svoje kćeri, obitelji i podrške koju ovdje imam.
Profesionalno, trenutačno sam u ranoj fazi razvoja dokumentarne serije i ovo razdoblje živim korak po korak. Zagreb je sada moja baza. Moja se kći ovdje osjeća sretno i sigurno, a taj osjećaj pripadnosti donio mi je jasnoću i unutarnji mir.
Kao samohrana majka, kako balansiraš profesionalne obaveze i svakodnevicu s malom kćerkicom? Postoje li rituali ili navike koje ti olakšavaju taj balans?
Moja kći me naučila što je uistinu vrijedno mog vremena. Sve što me odvaja od nje mora imati smisao i ravnotežu. Iako je moj posao i dalje nepredvidiv, nastojim biti što prisutnija dok je još mala.
Pronalaženje ravnoteže nije bilo lako, a možda je najteži dio bio prihvatiti da naš zajednički život neće izgledati konvencionalno. Kada sam se oslobodila ideje tradicionalne obiteljske strukture i s prihvaćanjem pristupila našoj stvarnosti, pronašla sam osjećaj slobode. Oslobađanje od tog pritiska temeljno je promijenilo moj odnos prema radu i majčinstvu.
Je li putovanje i rad u različitim kulturama utjecalo na način na koji odgajaš svoju kćer?
Život i rad u različitim kulturama na kraju su me doveli do vrlo jednostavne spoznaje: mnogo smo sličniji nego što mislimo. Jezici, običaji i konteksti se mijenjaju, ali u svojoj suštini ljudi su iznenađujuće slični.
Kada sam postala majka, shvatila sam da djeca to razumiju instinktivno. Razlike doživljavaju bez straha i hijerarhije. Kao roditelju, najveći mi je izazov ne oblikovati svjetonazor svoje kćeri, već ga zaštititi i omogućiti joj da što dulje zadrži tu prirodnu otvorenost i znatiželju. Nije lako, ali trudim se toga biti svjesna svakoga dana.
Kako se nosiš s izazovima koji dolaze nakon razvoda – osobno, ali i profesionalno? Što ti je bilo najvažnije u procesu stvaranja nove stabilnosti?
Razvod me suočio s jednim od mojih najdubljih strahova: idejom da ću morati sama odgajati svoje dijete. Kada se taj strah ostvario, pad je bio težak. No ubrzo sam shvatila da je velik dio tog straha postojao više u mojoj mašti nego u stvarnosti. Situacija je bila zahtjevna, ali ne onoliko razorna koliko sam je ranije zamišljala.
Majčinstvo me prizemljilo. Donijelo mi je odgovornost, jasnoću i stabilnost te me u konačnici učinilo boljim čovjekom. Izgradnja novog ritma našeg života zahtijevala je vrijeme i strpljenje, ali je istovremeno bila i prazna ploča i prilika da svjesno stvorimo život kakav želimo.
Profesionalno, to je razdoblje donijelo temeljnu rekalibraciju. Prestala sam se opterećivati sitnicama i davati težinu onome što zapravo nije važno. Rad mi je i dalje duboko važan, ali više ne nosi teret. Mora imati smisla i donositi radost. Ta je promjena ojačala i moj privatni život i moju profesionalnu praksu.
Sada kada si se smjestila u Zagrebu, kako zamišljaš sljedeću fazu svojeg profesionalnog i privatnog života?
Povratak u Hrvatsku za mene je duboko značajan. Osjećam ga kao zatvaranje kruga osobno i profesionalno. Zagreb je sada moja baza i već sam započela rad na projektima koji su ovdje ukorijenjeni i relevantni.
Trenutačno razvijam dokumentarnu seriju s bliskom prijateljicom i koredateljicom, usmjerenu na žene u različitim kulturama i namijenjenu ženskoj publici. Sljedećeg mjeseca putujemo u Benin kako bismo snimile pilot epizodu. Istodobno, sve me više privlači lokalni rad u Zagrebu i okolici. Ovaj grad doživljavam iznimno inspirativnim. Gotovo svakodnevno fotografiram ljude na ulicama i kroz taj proces osjećam tiho, ali snažno širenje svog rada.
Na osobnoj razini, moja je želja jednostavna, ali značajna: nastaviti više slušati, više vjerovati, više se smijati i govoriti „da” onome što mi istinski prija poput ove lijepe suradnje s Journalom.
Foto: Senja Vild
Zahvaljujemo se 201 Studiju na ustupljenom prostoru za snimanje.
