Radio je u svijetu financijskih divova, a onda odlučio napraviti sladoled. Priča o čovjeku iza Moritz Eisa
U financijama ste uspjeh mogli izmjeriti brojkama. Kako ga mjerite danas?
Danas je uspjeh puno teže izmjeriti i zapravo mi se to sviđa. U financijama ste uvijek mogli pogledati neki broj i znati jeste li uspjeli. Kod Moritz Eisa gledam nešto sasvim drugo. Are people smiling? Vraćaju li se? Jesu li naši zaposlenici ponosni na ono što rade? Sjećaju li se iskustva? Kuglica sladoleda traje samo nekoliko minuta, ali ako stvori uspomenu koja traje dvadeset godina, mislim da je to puno značajnija vrsta uspjeha.
Što vas je financijski sektor naučio, a što ste morali potpuno zaboraviti?
Financije su me naučile disciplini, organizaciji i strukturiranom pristupu. Naučile su me obraćati pozornost na detalje, razumjeti i propitivati brojke te donositi odluke i onda kada nemate sve informacije koje biste željeli imati. Te su vještine iznenađujuće korisne poduzetniku.
Ono što sam morao zaboraviti bila je ideja da se baš sve može optimizirati. U financijama stalno tražite najučinkovitije rješenje. S ljudima, kreativnošću i gostoprimstvom to ne funkcionira uvijek. Ponekad je upravo manje učinkovita odluka zapravo bolja. Morate ostaviti prostora intuiciji, emocijama i znatiželji.
Ponekad je upravo manje učinkovita odluka – bolja.
Proveli ste 16 sati u vlaku noseći sladoled na suhom ledu samo kako bi ga Douglas Tompkins mogao kušati. Što vam ta priča danas govori o tome kakav ste poduzetnik?
Vjerojatno da sam tvrdoglav na dobar način. Imao sam golemo poštovanje prema Douglasu i želio sam da kuša ono što smo stvorili. Spakirao sam nekoliko okusa u izoliranu kutiju napunjenu suhim ledom i putovao šesnaest sati vlakom, podzemnom željeznicom i tramvajem samo kako bih mu donio sladoled.
Kada se danas osvrnem na to, zvuči pomalo ludo. Ali poduzetništvo često zahtijeva upravo takvu vrstu uvjerenja i odlučnosti. Na početku nemate brojke ni rezultate koji bi dokazali da će vaša ideja uspjeti. Ponekad imate samo vlastito uvjerenje i intuiciju. Douglas je obožavao sladoled, a taj je susret na kraju otvorio vrata prema Južnoj Americi. To mi je i dalje jedna od najdražih uspomena jer me podsjeća da izvanredne prilike ponekad počinju vrlo jednostavnom gestom.
Vrijeme je, zapravo, najvrjednija investicija.
Što bi danas za vas bio ekvivalent tom putovanju vlakom? Na što biste i dalje bili spremni potrošiti 16 sati jednostavno zato što toliko vjerujete u neku ideju?
Na sve što me približava nečemu u što iskreno vjerujem. To može biti putovanje negdje jer želim upoznati poljoprivrednika koji uzgaja izniman sastojak. Može biti provođenje sati s dizajnerom jer vjerujem da neki prostor može biti bolji. Ili sjedenje s mladim članom našeg tima jer mislim da ima ideju koju vrijedi saslušati.
Što sam stariji, to više shvaćam da je vrijeme zapravo najvrjednija investicija koju možete napraviti. Ako vam je nešto važno, i dalje sam spreman u to uložiti svoje vrijeme.
Često kažete da zapravo ne prodajete sladoled, već iskustvo. Gdje za vas završava proizvod, a počinje brend?
Ne mislim da postoji jasna granica. Proizvod je početak. Ako sladoled nije izvanredan, ništa drugo nije važno. Ali onda dolazi sve ono oko njega, dizajn, glazba, miris, način na koji vas netko dočeka, atmosfera, pa čak i način na koji je okus predstavljen. Možete imati najbolji sladoled na svijetu, a ipak stvoriti iskustvo koje se zaboravlja. Za nas je brend kombinacija svih tih malih detalja zbog kojih čovjek nešto osjeti.
Proizvod je početak, ali brend čine svi mali detalji.
Nakon što ste osmislili više od 200 okusa, jeste li ikada napravili neki koji vam se činio gotovo previše neobičnim ili riskantnim za lansiranje, a onda otkrili da ga ljudi obožavaju?
Apsolutno. Neki od okusa koji u početku zvuče neobično upravo su oni koji postanu najzanimljiviji. Tijekom godina osmislili smo kombinacije za koje nisam bio siguran hoće li ih ljudi odmah razumjeti. Ali upravo je to dio zabave. Ako stvarate samo okuse koje svi već poznaju i očekuju, vrlo je malo prostora za otkrivanje nečeg novog. Zato ne vjerujem da bi kupci uvijek trebali odlučivati o tome što ćete stvarati. Ponekad je vaš posao kao poduzetnika upravo iznenaditi ih.
Komercijalni uspjeh nije vrijedan ako izgubite razlog zbog kojeg ste počeli.
Postoji li okus koji nikada ne biste napravili, čak i kada biste znali da će biti komercijalno uspješan?
Da. Sve što bi zahtijevalo kompromis s našom filozofijom. Mogao bih napraviti nešto izrazito slatko, umjetno i osmišljeno isključivo za prodaju i možda bi to bilo komercijalno uspješno. Ali to ne bi bio Moritz Eis. Komercijalni uspjeh zanimljiv mi je samo ako ga mogu postići bez gubitka razloga zbog kojeg smo uopće počeli.
Kada ste posljednji put jeli industrijski sladoled iz supermarketa i što ste pomislili?
Sladoled koji možete pronaći u supermarketima industrijski je proizveden i obično sadrži aditive koji su sintetički. Industrijski sladoled jednostavno služi drugačijoj svrsi. U Moritz Eisu zanimaju nas sastojci, zanat i iskustvo. Kada to želite, razliku primijetite.
Sreća je često puno jednostavnija nego što mislimo.
Vaša filozofija zove se The Art of Happiness. Što vas je poduzetništvo zapravo naučilo o tome što ljude čini sretnima, a što samo mislimo da nas čini sretnima?
Mislim da često miješamo sreću sa stimulacijom. Nešto kupimo, nešto postignemo, dobijemo unapređenje ili pažnju i na trenutak se osjećamo dobro. Ali istinska sreća obično je puno jednostavnija.
Dolazi iz odnosa s drugima, osjećaja da smo korisni, da nas cijene, da imamo vremena i da dijelimo iskustva s drugim ljudima. Sladoled me naučio da sreća može biti nevjerojatno jednostavna. Dijete koje bira okus, par koji dijeli kornet, kupci koji fotografiraju, bake i djedovi koji vode unuke na sladoled – ništa od toga nije komplicirano. Ponekad ulažemo golemu energiju u potragu za srećom, a ona nam zapravo sjedi pred nosom.
Kada biste morali osmisliti jedan okus sladoleda kao posvetu Hrvatskoj, što bi se u njemu našlo?
Vjerojatno bih počeo s hrvatskim smokvama jer imaju nevjerojatan okus i snažnu povezanost sa Sredozemljem. Kombinirao bih ih s maslinovim uljem i možda s malo morske soli, ali i timijanom. Jednostavni sastojci, ali vrlo hrvatski. Izazov bi bio napraviti ga elegantnim, a ne kompliciranim. Hrvatskoj ne treba mnogo sastojaka da bi ispričala svoju priču.
Jeste li u Hrvatskoj kušali nešto zbog čega ste pomislili: „Ovo moramo pretvoriti u sladoled“?
Prvo što mi pada na pamet su hrvatske smokve i maslinovo ulje. Oboje imaju vrlo izražen karakter. Ali još me više zanima kombinacija mediteranskih sastojaka s lokalnim načinom života – začinsko bilje, citrusi, orašasti plodovi, vino, med. Hrvatska je golem izvor inspiracije za nekoga tko o hrani razmišlja kreativno. Uvijek smatram da su najbolji okusi povezani s nekim mjestom. Trebali bi imati okus nekog mjesta.
Luksuz danas može biti deset minuta tijekom kojih ništa drugo nije važno.
Može li luksuz danas još uvijek značiti nešto sporo, jednostavno i nenametljivo?
Mislim da upravo to luksuz sve više znači. Dugo se luksuz povezivao sa stvarima koje su bile skupe, vidljive i teško dostupne. Danas mislim da luksuz može biti imati vremena, biti na lijepom mjestu, jesti nešto što je napravljeno s pažnjom ili sjediti s ljudima u čijem društvu uživate, a da pritom ne gledate u telefon. To je također ono što pokušavamo stvoriti s Moritz Eisom. Deset minuta tijekom kojih ništa drugo nije važno.
Što vam je danas luksuznije – novac, vrijeme ili mogućnost da kažete „ne“?
Vrijeme. Novac vam može kupiti mnogo toga, ali ne može vratiti sat koji ste već potrošili. A s vremenom dolazi i mogućnost da kažete „ne“. Što sam stariji, to više razumijem da reći „ne“ nije nešto negativno. To vam omogućuje da kažete „da“ stvarima koje su vam doista važne.
Kada bi razdoblje vašeg života prije Moritz Eisa imalo okus, na što bi vas podsjećalo? A kakav okus ima vaš život danas?
Prije Moritz Eisa vjerojatno bi to bili tamna čokolada i espresso – intenzivni, sofisticirani, pomalo gorki i puni energije. Danas bih rekao pistacija. Zvuči jednostavno, ali kada je sastojak izniman, ne morate ga skrivati iza kompleksnosti. U mom životu još uvijek postoji intenzitet, ali ima puno više znatiželje, svježine i raznolikosti.
Koji je najskuplji sastojak koji ste ikada stavili u sladoled i je li to poslovno imalo smisla?
Tijekom godina koristili smo neke vrlo skupe sastojke – iznimne pistacije, vaniliju, određene orašaste plodove i sezonsko voće. Ali ne vjerujem da najskuplji sastojak automatski znači i najbolji sladoled. Ponekad jednostavan lokalni sastojak, ako je upravo u pravom trenutku zrelosti, može biti puno uzbudljiviji. Dakle, da, ponekad ekonomija nema nikakvog smisla. Ali ako neki sastojak stvori okus koji će ljudi pamtiti, onda mislim da to za brend i dalje može imati savršenog smisla.
Želim da ljudi zapamte kako smo učinili da se osjećaju.
Kada biste iz priče o Moritz Eisu izbacili sve brojke, nagrade i broj lokacija, što biste željeli da ljudi zapamte o brendu?
Želio bih da zapamte kako smo učinili da se osjećaju. Da su ušli u trgovinu, usporili na nekoliko minuta i iskreno uživali. Da su sastojci imali pravi okus. Da je osoba koja ih je poslužila marila. Ako ljudi zapamte Moritz Eis kao mjesto na kojem su doživjeli mali, lijepi trenutak s nekim koga vole, smatrao bih to uspjehom.
Proveli ste velik dio karijere donoseći odluke. Koja je bila najiracionalnija odluka koju ste ikada donijeli, a koja se na kraju pokazala ispravnom?
Napustiti financije i početi raditi sladoled. Da ste mi tu odluku u to vrijeme pokazali na papiru, izgledala bi potpuno iracionalno. Imao sam sasvim dobru karijeru, dobre prilike i predvidivu budućnost. A onda sam odlučio napustiti sve to i preuzeti kontrolu nad vlastitom sudbinom kao poduzetnik. Proveo sam vrijeme učeći kako napraviti gelato – i to u Istanbulu, ni manje ni više!
Nije bilo nikakvog jamstva da će uspjeti. Ali ponekad je najracionalnija odluka u životu upravo ona koja vas čini najživljima, čak i kada vam tablica s brojkama govori suprotno.
Postoji li nešto što ste o ljudima naučili tek nakon što ste počeli prodavati sladoled, a što nikada ne biste mogli naučiti u investicijskom bankarstvu ili private equityju?
Da. Koliko je sreća univerzalna. U financijama uglavnom komunicirate s ljudima unutar vrlo specifičnog profesionalnog okruženja. Sa sladoledom susrećete sve – djecu, bake i djedove, turiste, lokalno stanovništvo, bogate ljude, ljude koji su jednostavno odlučili počastiti se jednom kuglicom. A zanimljivo je da je reakcija često potpuno ista. Ljudi se nasmiješe.
To me naučilo da smo, ispod svih naših razlika, iznenađujuće slični. Svi želimo osjećati se dobro, podijeliti nešto s nekim i imati trenutke koji život čine malo boljim. To je vjerojatno najvažnija stvar kojoj me Moritz Eis naučio.
Dubrovnik kao prirodan dom za Moritz Eis
Hrvatska se čini vrlo prirodnim izborom za Moritz Eis. Dubrovnik posebno ima nešto do čega nam je jako stalo: ljudi ovdje dolaze iz cijelog svijeta, ali Grad i dalje ima vrlo snažan identitet.
Sada smo prisutni u Starom Gradu, Lapadu i na otoku Lopudu, a meni je važno da to nisu samo mjesta na koja ljudi dolaze kupiti sladoled. Želim da postanu mjesta u kojima ljudi istinski uživaju. Ista filozofija vrijedi gdje god se širimo. Želimo rasti, ali pažljivo. Nikada ne želimo da rast bude nauštrb kvalitete, sastojaka ili iskustva.
Moritz Eis nikada nije bio samo priča o sladoledu.
Na kraju, Moritz Eis nikada nije bio samo priča o sladoledu. Riječ je o stvaranju malog trenutka sreće, nečega jednostavnog što će ljude potaknuti da zastanu na nekoliko minuta, uživaju i možda stvore uspomenu koju će nositi sa sobom. Ako to možemo dosljedno stvarati, onda mislim da radimo nešto vrijedno.
Razgovarala: Marija Pajić Bačić
Foto: Moritz Eis
