Ana Ugarković ponovno okuplja ljude oko stola: Otkrila nam je sve o novim kulinarskim radionicama
Chefica Ana Ugarković nije jedna od ljudi koji se pronađu u onome što rade i onda godinama ostanu na istom mjestu. Ani, čini nam se, ideja nikada ne nedostaje, a u životu je imala dovoljno poslova za nekoliko karijera; od grafičkog dizajna i televizijskih emisija, preko stažiranja u restoranima, vođenja vlastitog restorana i radionica u Istri, pa sve do najnovijeg projekta u koji se upravo upustila. Zanimljivo je kako u svakom novom poglavlju djeluje sve sigurnije, znatiželjnije i, možda najvažnije, s još više entuzijazma.
Posjetili smo je u njezinom novom prostoru u Kačićevoj 7, odmah iza kultne Sedmice, gdje je ovih dana pokrenula kulinarske radionice za grupe.
Prije rata se na ovoj adresi nalazila tvornica oblatnih za kolače, a danas je prostor ispunjen predmetima koji su dio Anine osobne povijesti. Prostor je uredila, kako i sama kaže, kao svoj dnevni boravak, pa se na svakom koraku može pronaći nešto što nosi dio njezine priče. Tu je ormar njezine prabake i pradjeda, slike dragih prijatelja, predmeti iz očevog stana i brojne druge uspomene koje se godinama sele zajedno s njom. Zbog svega toga i sami smo se osjećali kao da smo Anu posjetili u njenom originalnom svijetu.
Journal intervju: Ana Ugarković
Iako je povod razgovora Anin novi prostor u kojemu počinje voditi kulinarke radionice, razgovorom smo obuhvatili puno više. Vratili smo se na njezine početke u dizajnu i trenutke kada je kuhanje počelo zauzimati sve važnije mjesto u njenom životu. Prisjetili smo se televizije koja joj je još 2000-ih donijela veliku popularnost, vođenja Malog bara, a zatim i odlaska iz restoranskog svijeta. Dotakli smo se života u Istri, a onda se vratili u Zagreb i došli do njezinog najnovijeg projekta.
U novouređenom prostoru u Kačićevoj Ana ponovno okuplja ljude oko hrane, ovaj put kroz svoje kulinarske radionice.
Otkrila nam je kako će radionice izgledati, kome su namijenjene, koliko ljudi prima i kada će se na njih moći prijaviti. I, naravno, što ju je ponovno privuklo ideji da stvori novo mjesto u kojem će se kuhati, učiti, razgovarati i dobro jesti.
Možeš li napraviti kratki osvrt na svoj profesionalni put – od TV-a, rada u restoranima a zatim i vođenja restorana, pa do radionica – jesu li za tebe to bili logični slijedovi ili su slučajne okolnosti vodile do svakog idućeg koraka?
U dosta slučajeva te su promjene nastale bez specijalnih strategija o tome kako će se moj životni put odvijati. Studirala sam grafički dizajn, mislila sam da ću se time baviti, i jesam neko vrijeme. A onda me kuhinja počela jako zanimati i tu sam se pronašla. Shvatila sam da je dio kuhanja u kojem ja imam goste i kuham za društvo, u kojem se mi družimo – zapravo i razlog zbog kojeg volim kuhanje. To je jedan medij preko kojeg sam mogla doći do tog dijela.
Ono što pamtim iz djetinjstva – mama je bila odlična kuharica, a mi smo stalno imali goste. I shvatila sam da je kuhanje način na koji se najbolje okuplja ljude oko sebe. Tako da evo, to je bila početna točka. A onda su mi se, s obzirom na moje prijašnje “zanimanje”, počele otvarati nove prilike kao što je food styling, nekakva veza s hranom i dizajnom.
No ubrzo sam shvatila da više volim kuhati za ljude, ne samo za fotografije. Dosta dugo sam odolijevala mogućnosti da sama otvorim svoj restoran. S obzirom na to da sam stažirala u nekoliko restorana na početku, shvatila da je to užasno težak posao koji ima jako malo veze s kuhanjem, a puno više s drugim stvarima. Ali eto, kada mi se pružila ta prilika, nisam mogla odoljeti i ušla sam u priču s Malim barom.
Deset godina sam vodila restoran, ali na kraju sam ipak shvatila da je kuhanje to što ja volim i zatim sam se kroz radionice zapravo tome i vratila. Kada vodiš restoran, zauzet si upravljanjem i svim mogućim aspektima, što je jako komplicirano, a ovo je ponovno jedna situacija u kojoj sam u kontaktu s ljudima, gdje se izmjenjuju iskustva.
Shvatila sam da je dio kuhanja u kojem ja imam goste i kuham za društvo, u kojem se mi družimo – zapravo i razlog zbog kojeg volim kuhanje.
Televizija te u početku približila jako velikom broju ljudi. Što ti je taj format najbolje donio za kasnije u karijeri – i je li bilo negativnih strana koje je donio?
Apsolutno, to je isto dio koji nisam planirala, nego se dogodio spontano. Moram priznati da mi je to kasnije pomoglo, naravno, i u mom poslu s restoranom. Ljudi su već znali tko sam i nisam morala kretati ispočetka. S druge strane, ljudi imaju određena očekivanja, pa mi je znalo biti i malo naporno jer sam uvijek imala osjećaj da moram zadovoljiti dosta visoka očekivanja.
Što si kroz vođenje Malog bara naučila o sebi i o poslu, i kako i kada si znala da je vrijeme za promjenu?
Vođenje restorana i postavljanje cijele priče je naravno, neprocjenjivo životno iskustvo koje sam dobila. I kroz poslovnu stranu – ali naučila sam se i nositi s ljudima, što je meni osobno bio najteži dio. Ne s gostima, nego napraviti svoju ekipu koja dobro funkcionira. Ljudi to olako shvaćaju, a zapravo je to prva stvar u restoranu, ne samo u kuhinji, već da cijeli restoran funkcionira. Taj dio je bio dosta izazovan, ali mislim da sam u tome i uspjela.
A da je vrijeme za promjenu shvatila sam čisto zbog poslovnih razloga. U Hrvatskoj je porezna politika katastrofa, u tih deset godina promijenile su se tri stope PDV-a, a način na koji sam koncipirala restoran je u tim okolnostima još teže mogao opstati. Mi smo, primjerice, svaki dan mijenjali meni.
Tako da, razlog je bio čisto poslovne prirode, nema smisla da radiš nešto 24 sata na dan, a jedva krpaš kraj s krajem. Nažalost, i ljudi koji žele to raditi s nekakvom strašću, ne mogu.
Vođenje restorana i postavljanje cijele priče je neprocjenjivo životno iskustvo koje sam dobila. Razlog za odlazak iz restorana bio čisto poslovne prirode, nema smisla da radiš nešto 24 sata na dan, a jedva krpaš kraj s krajem.
Koliko ti je život u Istri i briga o vlastitom vrtu prmijenila način na koji danas radiš, razmišljaš..?
Jako mi je promijenila (smijeh). Moj bivši partner i ja u Istri smo kupili jednu staru štalu koju smo preuredili u kuću, nadogradili smo ju i tamo sam si uredila veliku kuhinju u kojoj sam držala radionice, i za turiste i za lokalne ljude.
Imala sam i vrt koji sam spojila s tim radionicama, tako da su moji polaznici krenuli od početka, išli smo na vrt ubrati voće i povrće i onda bi to doma kuhali. To mi jedino nedostaje, taj vrt. Jedanput kada to probaš, imaš vlastiti vrt, jako je teško opet sve kupovati samo na tržnici.
U vrtu uvijek ima nečega. Čak i usred zime, kada bi izgledao kržljavo i nikakvo, ja bih se uvijek vratila iz vrta s punom košarom.
U Istri sam imala vrt koji sam spojila s radionicama – moji polaznici su krenuli od početka, išli smo na vrt ubrati voće i povrće i onda bi to doma kuhali. To mi jedino nedostaje, taj vrt.
Možeš li nam opisati kako su zamišljene nove, zagrebačke radionice u Kačićevoj? Koliko ljudi može prisustvovati, hoće li radionice biti tematske?
Ovaj sam prostor uredila kao svoj dnevni boravak, jer tako se ja osjećam ugodno, a nadam se i moji gosti. Malo je manji od onoga koji sam imala u Istri,-mislim da će biti za 6, maksimalno 8 polaznika.
Bit će tematskih radionica koje su vezane ili uz namirnicu ili uz neke tehnike, a povremeno slušam i svoje polaznike pa neke buduće radionice koncipiram i po njihovim interesima. Ali, teme su uglavnom vezane uz mediteransku kuhinju i talijansku kuhinju.
Planiram angažirati i svoje prijatelje i kolege koji su fenomenalni u nekim kuhinjama ili koji žele ovdje predstaviti svoje proizvode. Primjerice, prijatelji s Visa mogu doći prezentirati viška vina – ili možda ribu. Voljela bih da se ovaj prostor pretvori u živi organizam u kojem ću i sama imati priliku učiti od drugih, pa sam ga tako i postavila da je sve to moguće.
Danas radionice nisu samo za strastvene gurmane i one koji puno kuhaju. Primjetila sam da dolazi i puno turista, ljudi danas tako putuju – žele puno personalnije iskustvo. Osim toga, radionice su se pokazale zgodne i za proslave rođendana, team buildinge i slične prigode.
Kako se možemo prijaviti na radionice?
U rujnu ću objaviti na društvenim mrežama nekoliko tema i termina novih radionica sa svim potrebnim informacijama, pa će se ljudi moći prijaviti.
Bit će tematskih radionica koje su vezane ili uz namirnicu ili uz neke tehnike, a povremeno slušam i svoje polaznike pa neke buduće radionice koncipiram i po njihovim interesima. Ali, teme su uglavnom vezane uz mediteransku i talijansku kuhinju.
Planiram angažirati i svoje prijatelje i kolege koji su fenomenalni u nekim kuhinjama. Voljela bih da se ovaj prostor pretvori u živi organizam u kojem ću i sama imati priliku učiti od drugih.
Uz radionice, radiš na još nekoliko projekata istovremeno? U čemu sve sudjeluješ?
Radim videe za Delicious Zagreb, video serijal Ana kuha, Zagreb voli. Prezentiram neka jela koja su inspirirana našim divnim gradom, a predstavljam i mjesta u Zagrebu koja su zanimljiva. Osim toga, radim i kratke videe za projekt koji se zove MLJAC.
Moj prijatelj Ivan Živković Žika i ja imamo i portal Tri trilje. Portal je vezan uz gastronomiju – tamo objavljujem svoje recepte, ali i razmišljanja te sezonske priče. Tamo ću također objavljivati i termine svojih nadolazećih radionica.
Za kraj, osječaš li se bolje dok kuhaš ljudima ili dok ih podučavaš – ako to uopće možeš odvojiti?
Shvatila sam da uživam u radionicama jer je prisutna interakcija, više puta sam i ja naučila nešto od svojih polaznika. A kuhanje za ljude isto jako volim, volim imati goste, volim se družiti.
Vidiš li da je ovaj prostor i projekt sada “to”, ili se kroz par godina možeš zamisliti u nekom drugom, novom projektu?
Ne vidim se (smijeh). Nisam se ja vidjela nigdje drugdje ni kada sam imala restoran, ni kada sam bila u Istri, ali život me izgleda vidio negdje drugdje.
Voljela bih ostati ovdje, ali nikad se ne zna. Mislim da će ovdje biti baš lijepo. Cijela sinergija s mojim prijateljem koji ima kafić Sedmicu dolje, a u istom dvorištu je sada otvorena i knjižara Sandorf sa stranim izdanjima. Ima jako puno gostiju koji dolaze ovdje na kavu, Sedmica je kultni kafić koji sam po sebi ima stalne goste, i ta priča je dosta zanimljiva. Ne mogu se skroz odvojiti od tog koncepta.
Ja se tu super osjećam, mislim da ću ostati tu još neko vrijeme! Jako se veselim radionicama, ali i povezivanju, ugošćavanju drugih ljudi, kuhara.
Foto: Martina Movrić
