Brže ne može: S Andreom Bučom razgovarali smo o novom serijalu koji se emitiranjem kreće večeras
Brže ne može
Andrea otvoreno priznaje da voli vlakove, ali i da romantika brzo nestane kada vlak kasni, infrastruktura je zastarjela ili put traje dvostruko dulje nego što bi trebao. Ipak, upravo ta sporost omogućila joj je da vidi Slavoniju iz drugačijeg kuta: ravnicu koja se razvlači do horizonta, polja, sela, ali i priče koje su se vezale uz prugu desetljećima, od željezničarskih obitelji do neočekivanih povijesnih detalja.
Kroz četiri dana snimanja, bez zaustavljanja i bez ponavljanja kadrova, serijal je uhvatio i ljude i sustav takvima kakvi jesu. Andrea je Slavoniju birala oprezno, ali se pokazalo da upravo tamo postoji cijela mreža topline, znanja i želje za boljim sutra.
Svojim radom proputovala si cijelu Hrvatsku. Kako to da si se odlučila na put željeznice u ovom serijalu?
Nakon što sam prošla Hrvatsku uzduž i poprijeko, makadamom, zrakom, cestama, magistralom, planinama, morem – nekako je bilo logično da se napokon ukrcam i na vlak. Željela sam promijeniti perspektivu. Vlak ima svoju poetiku, ali i vozni red, ne možeš ga zaustaviti, ne možeš reći: “Stanite, ponovimo kadar“, moraš mu se prilagoditi, a to stvara neku posebnu živost, energiju.
A Slavonija je bila prvi i jedini izbor kad je u pitanju vlak, to je kraj koji je odrastao na tračnicama, čija su sjećanja, ljubavi i sudbine isprepletene s vlakovima. Htjela sam tome dati prostor i glas.
Možeš li nam malo opisati kako je nastajala emisija? Što te najviše dirnulo, što ti se urezalo u sjećanje?
Emisija je nastajala doslovno u stvarnom vremenu, snimali smo na redovnoj liniji 745, bez privilegija, bez zaustavljanja, bez “može još jednom”. Putovali smo za Slavoniju u vagonu koji smo uredili u slavonskom stilu, u koji su ulazili protagonisti; snaše, tamburaši, strojovotkinje, umjetnici, djeca željezničara, unuci, aktivistkinje, Gorjanske ljelje, svatovi, aktivne umirovljenice, planinari…
Najviše me dirnulo to što su ljudi uz željeznicu — strojovođe, prometnici, kondukteri, čuvari pruge — svi do jednog sentimentalni, potomci željezničara, ljudi odrasli uz prugu, oči im se zasjaje kad pričaju o željeznici. U Osijeku mi je Zvonko Ćurak, enciklopedija željeznice rekao rečenicu koja mi je ostala kao moto cijelog projekta:
“Tko jednom omiriše kolosijek, taj se od željeznice više ne odvaja.”
Voliš li putovati vlakom? Cijeli taj koncept zvuči romantično, no stvari nisu baš tako jednostavne, zar ne?
Volim vlakove, oduvijek. Postoji nešto posebno u onom prvom trzaju, kad vlak krene, ti kreneš na put, u još jednu avanturu. Ali da, romantika traje kratko ako vlak kasni satima, ako ne radi klima, ako je infrastruktura zastarjela, ako je pruga zatvorena. Kad žuriš i ovisan si o vlaku kao javnom prijevozu, onda ti nikako ne odgovara da od Zagreba do Vinkovaca vozi u prosjeku 50 km/h, a nekad je vozio 160. Zapuštena željeznica frustrira ljude koji o njoj ovise, ljude koji su stvarali željeznički sistem, ljude koji na njoj rade… Zamislite da imamo brze i točne vlakove? Sigurna sam da bi mnogi od nas koji živimo u Zagrebu, koji se gužvamo i gušimo ovdje, odselili 150 km na jug, istok, zapad, svejedno i putovali bi na posao, točnim i brzim vlakovima. Onako kako se živi i na posao putuje u razvijenom svijetu, u zemljama koje mare za svoje ljude.
Kako izgleda put željeznicom kroz Slavoniju?
Ako voliš ravničarski pejzaž, zlatna žitna polja, suncokrete, nepreglednu ravnicu, poglede koji odu u beskraj – prelijepo je, kao put kroz neku nježniju verziju Hrvatske. Slavonija iz vlaka nije samo polje ili ravnica, tu su kilometri pruge i kolosijeci koji skrivaju sjajne priče. Kad od Strizivojne ideš prema Vinkovcima ne možeš se ne prisjetiti slavnog ubojstva Agathe Christie, onog u Orient Expressu koje se dogodilo u vlaku, upravo na toj dionici pruge. Veliki Ivan Meštrović rodio se na pruzi, otac mu je doselio u Slavoniju kao pružni radnik… Sjajnih priča ima.
Koliko ste snimali, kakav je bio cijeli proces? Koga ste sve susreli u vožnji?
Snimali smo 4 dana, kameru nismo gasili u vlaku, putujući od Zagreba do Vinkovaca, Osijeka, a onda se Podravskom prugom nazad. Proces je bio izazovan jer je vlak neumoljiv – vozi, a ti hvataj što stigneš. Nismo imali mogućnost repeticije, snimanja B role u vlaku nije bilo, kroz neke razgovore sam protrčala, jer se činilo da vlak koji vozi 50 juri! Susreli smo sve slojeve željezničkog ali i slavonskog života: strojovođe, prometnike, skretničarke, putnike, tamburaše, snaše, ljelje… cijela jedna mala enciklopedija Slavonije
Zašto “Brže ne može”?
Zato što zaista ne može brže. Moram priznati naježili su se u HŽ-u kad su vidjeli najavu serijala, ali nemoguće me je demantirati, zar ne? Naziv serijala savršeno opisuje stanje željeznice, pa ipak nama je vlak u pojedinim situacijama bio prebrz. Taj spori vlak koji vozi 50 odlično se uklopio u moj koncept i ostavio mi dovoljno vremena i prostora za sve priče koje smo trebali ispričati, za sve situacije koje je trebalo prikazati. Bila je to je spora, ali zabavna vožnja!
Kako tražiš teme? Gdje se inspiriraš?
Uvijek me do neke teme dovedu ljudi i ljubav, afiniteti, na kraju krajeva život koji živim. Nitko mi ništa ne nameće, odlučim se zaploviti prema pučinskim otocima jer oduvijek tamo plovim i poznam divne, morske karaktere, originale koji poznaju cijeli svijet i slušajući ih upijam, bilježim. Najslađe mi je kad okrenem broj i budućoj zvijezdi serijala kažem „dobar dan, Andrea je, Nikola je rekao da vam se javim“ ili „Jure je rekao da nazovem, Silvijo, Ivana, Darija…“ i nitko me nikad nije odbio jer znaju tko me šalje. To je jedna fantastična mreža ljudi i povjerenja. Tako je nastao Stani u Lici, Zagorski serijal, otoci, Magistrala, osobito Magistrala, to je moj kraj. Odrasla sam u automehaničarskoj radioni uz motore, miris kolomasti, jedva sam dočekala da u epizodi koja prolazi kroz Biograd odem kod svog auto-električara koji je fantastičan lik, koji je postao karakter serijala Na Magistrali.
Slavonije sam se pribojavala, u glavi mi je zvonio egzodus, svi su iselili, zanemaren Istok Hrvatske, nikoga tamo ne poznam, a onda sam lani upoznala i Slavoniju i jednu divnu Slavonku koja se bori za svoj Osijek, za bolje društvo, koja uskače kad sistem zakaže i nekako sam se i ja okuražila, osmislila koncept, dala prostor temi koja je važna jer i željeznica i Slavonija zaslužuju bolje. I nadam se da će ovaj serijal biti vjetar u sva ona obećanja iz resornog ministarstva i da će, kako su najavili, zaista za 5 godina vlak u Slavoniju juriti 160. Vjerujem da će se s brzim i točnim vlakovima vratiti i život.
Foto: Sanjin Kaštelan
