Zlatan Vehabović o rukopisu koji nije brend i slikarstvu kao stalnom traženju odgovora u vlastitom svijetu

U razgovoru sa slikarom Zlatanom Vehabovićem, povodom zajedničke izložbe Rasplitanje u galeriji Trotoar na kojoj izlaže s kolegama umjetnicima Ines Matijević Cakić i Nikolom Vrljićem, dotaknuli smo se pitanja koja na prvi pogled zvuče teorijski, ali su u praksi vrlo intimna za svakog autora koji dugo ostaje u dijalogu s vlastitim medijem. Odnos između umjetničkog identiteta i potrebe za stalnim pomicanjem vlastitih granica, povjerenje u intuiciju naspram planske konstrukcije slike, ali i način na koji kolaž, fragment i figuracija postaju alati za stvaranje slojevitih prizora koji izmiču jednostavnom tumačenju. Sve su to teme koje se u njegovom radu pojavljuju ne kao unaprijed zadani koncept, nego kao posljedica procesa rada.

Zlatan Vehabović o slikarstvu govori kao o procesu stalnog traženja, prostoru u kojem se odgovori ne planiraju, nego se postupno otkrivaju kroz sam čin rada. U takvom dijalogu s medijem, kaže, najvažnije je ostati znatiželjan, rješavati probleme slike, a ne kalkulirati s očekivanjima publike. Razgovarali smo o samokritici, granici između istraživanja i ponavljanja, ulozi dosade u kreativnom procesu te o tome može li slika danas uopće nositi teret društvene memorije ili je prije svega pokušaj stvaranja jednog vlastitog svijeta.

• Može li prepoznatljiv umjetnički rukopis postati i zaštita i ograničenje? Gdje ti povlačiš granicu između osobnog identiteta u slikarstvu i potrebe za stalnim pomicanjem vlastitih granica? Gdje je za tebe granica između prepoznavanja vlastitog rukopisa i zatvaranja u vlastitu estetsku sigurnu zonu?

Rukopis bi u ovom smislu bio više umjetnikov način razmišljanja. Nazovimo to interesnim poljem autora nasuprot načinu na koji slika ili izvodi umjetničke radove. Iako se u slikarstvu isprepliću i nije ih pametno niti lako odvajati mislim da su to odvojene stvari i kada nam se čini da je određeni umjetnik postao predvidiv, zaista može značiti da se određeni mentalni kuriozitet ulijenio te pod izlikom stvaranja umjetničke prepoznatljivosti, osudio se na predvidiv vizualni obrazac.

Samu potrebu svjesnog stvaranja vlastitog rukopisa nikada nisam razumio i mislim da se radi o diletantskom principu shvaćanja umjetnika kao svojevrsnog brenda što pak izlazi iz niskih ambicija gdje se sliku gleda kroz prizmu materijalnog objekta u funkciji dekoracije. Jedno ne isključuje drugo te će svaka dobra slika imati nužno visok stupanj artikulacije, sve odlike autorove vještine i njegovih estetskih vrijednosti no radi se o tome da je jedina prava pozicija iz koje se uopće išta smisleno može doseći u ovom polju ona koja je duboko znatiželjna i kao takva pristupa slici iz pozicije traženja odgovora u nadi da će se kroz proces rada autoru samom nešto razjasniti. Samo takva pozicija neće ostati statična, predvidiva i u konačnici dosadna. Publika i gledatelji ne moraju biti uopće svjesni autorovih stremljenja, no intuitivno će uvijek prepoznati u slici stav u kom nema profaniziranja i kalkulacije.

Potreba za micanjem vlastitih granica dolazi potpuno spontano u dijalogu s medijem slike. Kroz sam proces rada umjetniku se otvara tisuću pitanja i ako ste srcem i umom u tome, samo traženje odgovora vas drži u konstantnom pokretu osobnog izraza koji se shodno tome mijenja. O tome niti ne razmišljate svjesnim mozgom. Jednostavno rješavate probleme slike.

• Koliko vjeruješ intuiciji u slikanju, a koliko planskoj konstrukciji ideje?

Intuicija je vrhunski alat s kojim ne možeš računati. Efemerni osjećaj u koji ne možeš direktno pogledati, nikad na mjestu na kojem ga tražiš. Vezan je uz iskustvo rada i mislim da se manifestira kao mikro sugestija tijekom rada informirana s vremenom provedenim u svijetu slika. Planska konstrukcija ideje je onda jedini smisleni pristup zadatku. Počneš inženjerskim planom koji putem mijenjaš ako se dogodi da intuicija kaže suprotno.

• Je li kolaž, na određen način, za tebe tehnika spajanja fragmentiranog svijeta?

Moje slikarstvo je od početka bazirano na figurativnoj artikulaciji prizora. Time vječno odgovara na pitanje – što je prikazano? Kakvo je značenje toga? Nekako mi se čini da odgovor na to pitanje i nije toliko važan za samu sliku. Kolaž je u tom smislu došao kao metodički agent kaosa. Izmiče tepih pod nogama značenja. Sučeljava fragmente oprečnih prizora u odnose i stvara cjelinu gdje je izravno tumačenje otežano.

• Može li umjetnik dugoročno raditi ako konstantno osjeća da kompromitira vlastite ideje? Kako se nosiš sa samokritikom?

Umjetnik koji osjeća da konstantno kompromitira vlastite ideje bi bila moja definicija pakla. Čemu raditi ovaj posao u tom slučaju? Čije ideje zastupati tada? Ovo je svakako važno i dobro postavljeno pitanje i nadovezuje se na temu s početka razgovora.

• Može li publika ponekad biti ta koja umjetnika gura u sigurnu zonu jer očekuje ono što već poznaje? Odnosno određena očekivanja koja drugi gaje prema njemu…

U osnovi ne. Koncept očekivanja publike naspram umjetnika je iluzija bazirana na projekcijama očekivanog uspjeha i sa samim radom nema nikakve veze. U procesu rada takva pitanja, iako razumljiva, su samo opasna distrakcija koja sve što je potencijalno vrijedno svode na razinu oportune kalkulacije. Naravno u realnom svijetu profesionalnih umjetnika ovo nije banalno pitanje i bila bi laž reći da kao umjetnik o tome ne razmišljam, no trudim se ostati svjestan granice gdje briga o tom pitanju ide na štetu kreativnog procesa.

• Bojiš li se dosade u radu? Vidiš li je kao prostor u kojem se ideje polako kristaliziraju?

Ako vam je dosadno, nešto krivo radite. Postoje trenuci niskog intenziteta gdje se malo toga dešava, no nikada nije dosadno.

• Kada radiš, postoji li unutarnji kriterij prema kojem znaš da si iznevjerio vlastitu ideju slike, čak i ako je rezultat tehnički dobar?

Ne bih rekao. Dok god djelujem u polju svojih umjetničkih interesa mislim da je stvar pod kontrolom. Ovdje je možda važno spomenuti da treba biti blagonaklon u samokritici. Ovo je težak posao u smislu da se do minornih rezultata dolazi sporo. U kontekstu suvremenog života, sama činjenica da se kao autor izboriš za nesmetanih 6 -7 sati nesmetanog rada u studiju je za mene definicija uspjeha.

• S druge strane, kako znaš da je kraj određenog rada?

Obično u trenu kada iscrpim sve osobne mogućnosti da napravim najbolje što u datom trenu mogu i znam.

• Može li slika biti oblik memorije za ono što društvo želi zaboraviti? Kako danas gledaš na to u odnosu na neke ranije radove?

Izuzetno mi je teško promatrati slikarstvo iz vizure tuđih očekivanja ili još šire gledano, društva. Iskreno ne znam može li slika tako djelovati.

• Jesu li tvoje slike pokušaj dokumentiranja svijeta koji je već prošao, ili svijeta koji se tek raspada pred nama?

Moje slike su pokušaj stvaranja mog svijeta. Prizori značenja, slike, mjesta, lica, predmeti. Tako nešto sigurno može biti jedan svijet.

• Shodno ovom raspadanju, zaslužan si i za prvu naslovnicu časopisa Futur Tense. Kakvo je buduće vrijeme za tebe? Što bi volio da donese ili odnese?

Ta naslovnica je između ostalog bila za mene nenadana i sjajna prilika upoznati nekoliko izuzetno zanimljivih ljudi, stručnjaka u svojim poljima djelovanja tijekom Future Tense panela na kojem sam sudjelovao. Što se budućnosti tiče ne mogu se njom pretjerano okupirati, vidjet ćemo sutra.

Podsjetimo, Future Tense magazin, nova je publikacija koja istražuje biznis, tehnologiju, umjetnost i društvene transformacije našeg vremena, ali i onoga što tek dolazi. Donosi analitičke preglede novih tehnologija i trendova, dubinske intervjue s liderima te umjetničke suradnje koje vizualno povezuju kreativnost i poslovanje. Manuela Šola, direktorica agencije Komunikacijski laboratorij o tome je kazala:

Posljednjih nekoliko godina svi smo dio velike, neprekidne rasprave o umjetnoj inteligenciji, novim tehnologijama i svijetu koji se mijenja pred našim očima. Dok tehnologija svakim danom postaje naprednija, umjetnost nas podsjeća na ono što nas čini ljudima: empatiju, znatiželju te sposobnost da propitujemo, stvaramo i iznova tražimo smisao.

Upravo u tim vještinama vidimo poveznicu s poslovanjem. Današnjim liderima potrebne su iste ove kvalitete kako bi u izazovima prepoznali prilike i donosili hrabre, promišljene odluke. Zato je važno povezivati stručnjake iz različitih područja i poticati razmjenu različitih perspektiva jer samo spajanjem biznisa, umjetnosti, tehnologije i društva možemo spremnije odgovoriti na ono što dolazi.

TROTOAR TALKS

U četvrtak, 12. ožujka u 19 sati održat će se novi Trotoar Talks. Umjetnici Ines Matijević Cakić, Zlatan Vehabović i Nikola Vrljić s aktualne izložbe Rasplitanje razgovarat će s kustosicom Antonelom Solenički.

TROTOAR TALKS je ciklus razgovora s umjetnicima, kustosima i njihovim gostima vezano uz izložbe iz programa Trotoara. Snimke prethodnih razgovora dostupne su za preslušavanje na našem SoundCloud kanalu.

Foto: Sanja Tušek