Umjetnik Mile Modic oslikao je novi prostor u Splitu koji izgleda fenomenalno. Razgovarali smo s njim
Kako je došlo do suradnje na ovom projektu i što vas je privuklo ideji da svoj rad prenesete u retail prostor?
Suradnja je proizašla iz zajedničkog interesa za stvaranje prostora koji nadilazi svoju primarnu funkciju i postaje mjesto vizualnog iskustva. Privukla me mogućnost da svoj rad prenesem iz galerijskog konteksta u svakodnevni prostor s kojim ljudi ostvaruju neposredan kontakt. Kod ovog projekta posebno me zanimalo kako kroz mural stvoriti atmosferu i osjećaj mjesta, a ne samo dekorativni element. Želio sam da rad zadrži svoju autentičnost i umjetnički karakter, ali i da prirodno komunicira s prostorom i ljudima koji ga koriste. Upravo taj susret umjetnosti i svakodnevice bio mi je najzanimljiviji aspekt cijelog projekta.
Koliko je izazovno bilo transformirati umjetničko djelo u elemente interijera koji će svakodnevno funkcionirati kao dio prodajnog prostora?
To je bio jedan od najzanimljivijih aspekata projekta. Kada radite umjetničko djelo za zid galerije ili javni prostor, ono uglavnom postoji samo za sebe. U interijeru poput ovog, rad postaje dio šire cjeline i mora živjeti u odnosu s arhitekturom, svjetlom, materijalima i kretanjem ljudi kroz prostor. Takvi projekti traže drukčiji način razmišljanja jer rad više nije promatran iz jedne točke, već ga ljudi doživljavaju u pokretu, iz različitih kutova i u različitim trenucima dana.
Što ste željeli da posjetitelji osjete kada prvi put zakorače u prostor?
Moj glavni cilj bio je stvoriti trenutak mira unutar užurbanosti svakodnevice. Želio sam da posjetitelji, kada prvi put zakorače u prostor, osjete određenu smirenost i da ih prostor na trenutak uspori. Danas smo okruženi velikom količinom informacija, vizualnih podražaja i stalnim kretanjem, pa mi je bilo važno stvoriti atmosferu koja poziva na kratko zastajanje i promatranje.
Kako ste povezali svoj prepoznatljiv vizualni jezik s identitetom brenda?
Pristupio sam projektu tako da ostanem vjeran vlastitom vizualnom jeziku, ali istovremeno razumijem kontekst u kojem će rad postojati. Nije mi cilj bio ilustrirati brend ili doslovno prevoditi njegove poruke u vizualni oblik, već pronaći zajedničke vrijednosti koje se mogu izraziti kroz umjetnički rad. Mislim da najuspješnije suradnje nastaju onda kada umjetnički rad ne izgubi svoj karakter, a istovremeno prirodno postane dio šire priče. Upravo sam toj ravnoteži težio tijekom cijelog procesa.
Vaš rad sada izlazi iz galerijskog ili digitalnog okruženja i postaje dio svakodnevnog iskustva kupaca. Kako gledate na tu transformaciju?
Kada rad postoji u galeriji, posjetitelj mu pristupa svjesno i s namjerom da ga promatra. U ovakvom prostoru susret je spontaniji i, na neki način, prirodniji. Ljudi dolaze iz različitih razloga, a umjetnički rad postaje dio njihove svakodnevice, dio atmosfere koju osjećaju dok borave u prostoru.
Može li komercijalni prostor biti platforma za umjetnost i kulturni dijalog?
Komercijalni prostor može biti vrlo vrijedna platforma za umjetnost upravo zato što dopire do publike koja možda inače ne posjećuje izložbe. Takvi susreti događaju se spontano, bez očekivanja i bez potrebe za posebnim predznanjem, što ih često čini vrlo iskrenima.
Što vas najviše veseli u trenutku kada ljudi počnu živjeti s vašim radom, makar i kroz ovakav prostor?
Najviše me veseli činjenica da rad počinje živjeti vlastiti život. Kada završim projekt, on više ne pripada samo meni, već postaje dio prostora i iskustava ljudi koji kroz njega prolaze. Zanimljivo mi je promatrati kako ga svatko doživljava na svoj način i kako s vremenom postaje dio njihove svakodnevice.
Kako danas balansirate između fotografije, dizajna i drugih kreativnih disciplina kojima se bavite?
Mislim da je upravo ta sloboda kretanja između različitih disciplina jedan od razloga zašto nakon svih ovih godina i dalje osjećam jednaku želju za stvaranjem. Svaki novi projekt postaje prilika za istraživanje nečega novog, a to mi je iznimno važno kao autoru.
Što trenutačno najviše zaokuplja vašu kreativnu pažnju?
Možda zvuči pomalo paradoksalno u vremenu novih tehnologija i stalnih promjena, ali ono što me i danas najviše zaokuplja jest pitanje kako stvarati radove s istom razinom promišljenosti, posvećenosti i trajnosti kakvu nalazimo kod starih majstora. Često razmišljam o tome kako su umjetnici nekada pristupali svom radu – strpljivo, temeljito i s dubokim poštovanjem prema zanatu. Ne zanima me nostalgija radi nostalgije, nego pokušaj da razumijem taj način razmišljanja i prenesem ga u suvremeni kontekst. Kako stvoriti nešto što neće biti zanimljivo samo u trenutku nastanka, nego će zadržati vrijednost i nakon mnogo godina? Kako usporiti proces dovoljno da ideja sazrije i dobije svoju punu snagu?
Bez obzira radim li fotografiju, dizajn ili intervenciju u prostoru, uvijek me prati ta potraga za kvalitetom, jednostavnošću i trajnošću. Upravo me ta pitanja možda najviše pokreću i danas, jednako kao i na samom početku.
Foto: Prosper Filipović
