Još samo par dana možete pogledati najbolje od suvremene skulpture. Vrijedi prošetati postavom

Trijenale hrvatskoga kiparstva, kroz svoju dugogodišnju tradiciju, profiliralo se kao prepoznatljiva nacionalna manifestacija koja hrvatskoj javnosti predstavlja ponajbolja ostvarenja suvremene kiparske umjetnosti nastala u protekle tri godine. Kao presjek trogodišnjeg kiparskog stvaralaštva, XV. Trijenale kodira suvremenu situaciju u kiparstvu i aktualizira kiparsku problematiku, istovremeno gradeći dijalog između tradicije i eksperimenta.

Petnaesto po redu Trijenale napustilo je jedinstven prostor Gliptoteke HAZU, čije su zgrade muzejskoga sklopa trenutačno u obnovi, te se izložba održava u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, koji je ujedno i suorganizator manifestacije. Prošetali smo postavom kojeg možete razgledati do nedjelje, 1. veljače, a o istom su nam više kazali kustosi ovogodišnjeg izdanja – Tihana Boban, viša kustosica Gliptoteke HAZU, Filip Turković-Krnjak, viši kustos Gliptoteke HAZU te Jasmina Fučkan, muzejska savjetnica i voditeljica Zbirke skulpture MSU-a.

XV. Trijenale hrvatskoga kiparstva

U ovom izdanju primjetno je da klasične vrijednosti, odnos prema materijalu, volumenu, prostoru i tijelu i dalje ostaju temelj, ali se reinterpretiraju kroz suvremene medije, interdisciplinarne pristupe i interakciju s publikom. Izložba ističe pluralizam stilova i medija, od figuracije i apstrakcije do instalacija, kinetičkih i audiovizualnih radova, potvrđujući da suvremeno kiparstvo nije definirano jednom estetikom, nego istraživanjem prostora, materijala i koncepta. Trijenale također balansira afirmirane i mlade autore, omogućujući dinamičnu, pluralnu interpretaciju kiparskih praksi.

Istovremeno, radovi reflektiraju društvene, političke i ekološke teme, čime skulptura postaje prostor kritičkog promišljanja i dijaloga. Kao platforma, Trijenale tako spaja afirmaciju, promociju i kritičku refleksiju, pokazujući vitalnost i otvorenost hrvatskog kiparstva danas.

Podsjetimo, umjetniku Kristianu Kožulu dodijeljena je Velika nagrada XV. trijenala za rad Barjaci (1573), tri jednakovrijedne nagrade trijenala umjetnicima Petru Popijaču, Marini Rajšić i Igoru Rufu, dok je posebno priznanje pripalo Viktoru Popoviću. Nagrada Ljevaonice umjetnina Ujević dodijeljena je Mariji Josipović, Miranu Blažeku pripala je Nagrada Hrvatske sekcije AICA-e, dok je Vjekoslavu Filipoviću uručena Nagrada Goranske kiparske radionice Lokve.

• Kako XV. Trijenale reflektira kontinuitet hrvatskog kiparstva od klasičnih i akademskih formi do suvremenih eksperimentalnih praksi?

Tihana Boban: Na XV. Trijenalu kiparstvo se ogleda u kontinuiranom procesu i dijalogu između tradicije i suvremenih praksi, u kojem suvremeni izrazi ne označuju prekid s klasičnim kiparstvom, nego njegovu transformaciju. Klasične kiparske vrijednosti, odnos prema materijalu, volumenu, prostoru i tijelu, ostaju temelj umjetničkog istraživanja, no kod suvremenih eksperimentalnih praksi one se artikuliraju kroz nove medije i načine izražavanja. Primjerice, kod klasičnih i akademskih formi kontinuitet se očituje u jasnoći forme, obradi materijala te naglaskom na figuru kao središte kiparskog promišljanja. U suvremenim interdisciplinarnim praksama kontinuitet se nastavlja primjenom raznolikih medija i umjetničkih disciplina, te kroz snažniju interakciju s promatračem i naglaskom na procesualnost.

Iako pojedini radovi izravno ne prikazuju tijelo, uključuju ga kroz kretanje i angažman publike te performativne elemente. Odnos prema materijalu također prolazi kroz proces preobrazbe, pri čemu materijal postaje nositelj značenja, a ne samo oblikovni element. Tradicionalni materijali poput kamena, gline i drva polazište su umjetničkog istraživanja koji se prema potrebi reinterpretiraju, reduciraju i povezuju sa suvremenim materijalima i tehnikama oblikovanja.

• Koje nove perspektive u kiparstvu otvara ovogodišnji XV. Trijenale, u smislu stilova, materijala i koncepta?

Filip Turković Krnjak: Ne možemo reći da ovogodišnje Trijenale otvara nove, nikad viđene perspektive u kiparstvu, ali ono se sigurno nastavlja na suvremene umjetničke prakse gdje se kiparstvo već dugo ne definira kao stabilan medij, već kao otvoreno polje umjetničkih praksi u kojem se stil, materijal i koncept neprestano preklapaju. XV. Trijenale hrvatskoga kiparstva još jednom pokazuje da je suvremeno kiparstvo danas stilistički pluralno, bez hijerarhije izraza, materijalno eksperimentalno, često nestabilno i hibridno, konceptualno snažno, usmjereno na kritičko čitanje stvarnosti. Kiparstvo se više ne definira objektom, nego odnosom – prema prostoru, tijelu, društvu i vremenu…

• U kojem se smislu pluralizam stilova i medija na Trijenalu može smatrati indikatorom razvoja hrvatskog kiparstva?

Tihana Boban: Pluralizam stilova i medija na Trijenalu pokazuje kako se hrvatsko kiparstvo razvija kao otvoren i dinamičan sustav, a ne kao prostor u kojem prevladava određena poetika ili estetika. Na izložbi koegzistiraju figuracija i apstrakcija, klasični i suvremeni kiparski materijali, ali i instalacije, kinetički, audiovizualni i procesualni radovi.

Takav pristup ujedno odražava i temeljnu ulogu Trijenala koji ne favorizira određenu težnju, tehniku ili materijal, nego nastoji predstaviti što širi presjek suvremene kiparske produkcije s ciljem njene valorizacije. Iako mnogi radovi prelaze granice klasične skulpture, to nije novost, nego nastavak procesa započetog još u drugoj polovici 20. stoljeća, kada se kiparstvo počinje širiti prema novim medijima i načinima izražavanja. Koegzistiranje različitih poetika, generacija i umjetničkih područja ne treba shvaćati kao degradaciju, nego kao znak zrelosti i vitalnosti kiparske scene.

• Koliko se u ovogodišnjem Trijenalu još uvijek prepoznaje utjecaj klasičnog kiparstva, bilo kroz formu, proporcije, tehniku ili koncept?

Filip Turković Krnjak: Utjecaj klasičnog kiparstva na XV. Trijenalu hrvatskoga kiparstva i dalje je jasno prepoznatljiv, ali više kao metodološko uporište, nego kao dominantni estetski model. Klasično kiparstvo ovdje ne djeluje kao norma, nego kao materijal za reinterpretaciju, citat ili kritički odmak. U dijelu radova prepoznaje se oslonac na uravnotežene proporcije, jasnoću volumena i stabilnu, zatvorenu formu, međutim rijetko kad je riječ o doslovnoj figuraciji ili idealizaciji tijela.

Klasični odnos mase i prostora često se namjerno narušava, fragmentira ili ironizira te se klasično pojavljuje kao strukturalna disciplina, a ne kao stil. Velik broj radova pokazuje visoku razinu poznavanja tradicionalnih kiparskih postupaka (modeliranje, klesanje, lijevanje), ali ključna razlika je što tehnika nije svrha sama sebi već je zanat podređen konceptu, procesu ili kontekstu.

• Kako interdisciplinarnost (performans, instalacija, digitalni mediji) redefinira što danas nazivamo kiparstvom?

Tihana Boban: Interdisciplinarnost pokazuje kako se kiparski jezik danas razvija kroz suradnju s drugim medijima i disciplinama, razvijajući nove načine oblikovanja prostora, značenja i odnosa s publikom. Na Trijenalu se to očituje u radovima koji kiparstvo povezuju s digitalnim medijima, zvukom, svjetlom, performansom i interakcijom s gledateljem. Skulptura se pritom ne definira samo kao dovršeni objekt, nego kao situacija koja se razvija u prostoru i vremenu, kroz kretanje i iskustvo promatrača.

Iako mnogi radovi koriste senzore, algoritme, video projekcije ili zvučne elemente kako bi stvorili iskustvo, njihova je osnova i dalje kiparska: promišlja se kako djelo oblikuje prostor, usmjerava kretanje i proizvodi tjelesni i perceptivni doživljaj. Time kiparstvo postaje otvoreno polje istraživanja, i za umjetnika i za promatrača, koje povezuje različite discipline.

• U kojoj mjeri Trijenale omogućuje balans između afirmiranih i mladih autora, i kako to utječe na interpretaciju suvremenog kiparstva?

Filip Turković Krnjak:  Trijenale hrvatskoga kiparstva svjesno i sustavno gradi balans između afirmiranih i mladih autora, što je ujedno jedan od njegovih najvažnijih doprinosa domaćoj kiparskoj sceni. Ocjenjivački sud, vodeći se prvenstveno kriterijem kvalitete prijavljenih radova, uključuje umjetnike svih dobnih skupina, od afirmiranih autora čiji je rad već povijesno i kritički utemeljen, do mlađih generacija i autora koji se prvi put pojavljuju na velikoj institucionalnoj izložbi. Time se izbjegava hijerarhijski model u kojem mladi služe samo kao fusnota, a etablirana imena kao nedodirljivi autoriteti.

Balans između afirmiranih i mladih autora na Trijenalu ne služi pomirenju generacija, već kao produktivni sudar različitih iskustava, metoda i očekivanja te omogućuje da se suvremeno kiparstvo interpretira dinamično, pluralno i otvoreno i potvrđuje da ono danas nije definirano godinama, nego načinom percepcije materijala, prostora i konteksta.

• Nadalje, u kojoj mjeri suvremeno kiparstvo više istražuje ideju i koncept nego samu fizičku formu?

Jasmina Fučkan: Suvremeno kiparstvo se poput kiparske prakse bilo kojega ranijega umjetničkog stila, razdoblja ili pokreta aktualno suodnosi s vremenom u kojemu umjetnici djeluju. U prvoj četvrtini 21. stoljeća povijesna perspektiva nam nudi uvid u bogatu akumulaciju likovnih rješenja, dakle ideja i koncepta koje današnji kipari osvještavaju već i tijekom umjetničkog školovanja te time njihovo bazično polje djelovanja, već čini tzv. proširena skulptura. Ideja o tome što je skulptura promjenjiva i ovisna o dosezima intelektualne i znanstvene misli ali i o mehanizmima njene instrumentalizacije, npr političke, u pojedinom razdoblju.

Prvo uzmimo u obzir dugotrajnost antropocentričnih sustava orijentiranih na reprezentaciju ljudske figure i s time u svezi sustava proporcija, ili traženja idealne harmonije prema antičkom vrijednosnom principu da je čovjek mjerilo stvari, a time i simboličkih sadržaja koji su se od najranijih civilizacija pripisivali antropomorfnim oblikovnim konceptima, čak i kad je riječ o prikazu transcendentalnih sadržaja.

S druge je strane problematiku apstraktnih koncepata i slijed konstruktivističkih istraživanja u kojima je forma odraz unutrašnjeg gradbenog sistema, sklopa uvjetovanih odnosa. Na kraju, imamo i idejno prevrednovanje svakodnevnih materijalnih objekata, svijeta stvari koji također zahtijeva mogućnost kritičkog i kreativnog odgovora, što je Marcel Duchamp idejom ready- madea pokazao prije više od sto godina. Današnje kiparstvo uzima u obzir sva već riješena likovna pitanja i otvara nova, pa tako i ove navedene horizonte u odnosu na koje arkulira svoje kritičke vrijednosti, a uvijek se primarno bavi fizičkom formom, jer je kiparstvo oblikovana likovna misao. U svakom kvalitetnom i promišljenom kiparskom radu su ideja i fizička forma povezani. Čak i kada se na prvu ne čini tako. Gledanje skulpture nije pasivan čin, skulptura traži da ju se razumije u svim njezinim dimenzijama i materijalu, da se o njoj misli i s njom uspoređuje sve drugo što znamo o svijetu u kojemu živimo.

• Je li suvremeno kiparstvo više usmjereno na formu i tehniku, ili na konceptualni sadržaj i društvenu kritiku?

Jasmina Fučkan: U cjelini je suvremeno kiparstvo vrlo nehomogeno područje jer ima umjetnika koji polaze od tehnike i forme kako bi isprovocirali društvenu kritiku, a ima onih kojima je društvena kritika bazični moral koji ih motivira da ponajprije ulaze u područja društvenog djelovanja i ispituju kolektivne oblike homogenizacije, što bi se kiparskim jezikom moglo nazvati istraživanjem društvene gravitacije i radom na problematici kolektivnog težišta. Nažalost, ove druge rijetko percipiramo kao kipare i češće ih zovemo konceptualnim umjetnicima ili performerima, ne osvještavajući tako taj kiparski moment njihova rada, na tragu Beuysove društvene skulpture.

Neke temeljne kiparske teme u likovnom smislu, (a time u konceptualnom smislu, jer je likovnost neverbalna misao) čine odnosi i omjeri dimenzija materijaliziranih djela u odnosu na promatrača i na prostor u cjelini, gravitacije i težišta, volumena i prostora, stabilnosti između statičnosti i pokreta, efemernost ili trajnosti, ali svi ti elementi čine i temeljene uvjete fizičke egzistencije, stoga je kiparstvo primarno fizičko, čak i kada radi s društvenim energijama. Sam odabir materijala, a u suvremenom kiparstvu to, osim tvrdih i postojanih materijala, mogu biti nematerijalne pojave koje uvjetuju našu percepciju, primjerice refleks svjetla ili čak jezik– uvjetuje nadalje odabir tehnike i finalnu formu realizacije.

• Kako se promjene u društvenom, političkom i kulturnom kontekstu očituju kroz tematiku i formu radova predstavljenih na Trijenalu?

Tihana Boban: Društvene, političke i kulturne promjene neposredno su upisane u radove zastupljene na Trijenalu, pri čemu kiparstvo ne služi samo bilježenju društvene stvarnosti već stvara prostor za kritičko promišljanje i uspostavu dijaloga. Takav širi pogled na skulpturu kao reakciju koja donosi politički, društveni ili umjetnički komentar ogleda se u radovima zastupljenima na Trijenalu koji otvaraju pitanja identiteta i memorije, migracije i uvjeta rada, budućnosti na ekološkom i tehnološkom polju, mehanizama moći, nasilja i institucija. Ono što je zanimljivo jest da, iako se pojedini radovi dotiču sličnih pitanja, svaki ih umjetnik interpretira na svoj način, kroz vlastitu poetiku, iskustvo i medij, što rezultira širokim rasponom različitih formi i značenja. Primjerice, ekologija se na Trijenalu ne pojavljuje samo kroz temu prirode, nego se proširuje na pitanja ljudske prisutnosti i utjecaja, otpada, budućih načina života i mogućnosti obnove.

Ta se razmišljanja formalno očituju vrlo različito: u nekim radovima kroz organsku i krhku materijalnost, u drugima kroz industrijske materijale, digitalne simulacije ili audiovizualne prostorne instalacije, pri čemu je forma povezana s konceptom rada. Odnos prema umjetnosti i njezinim institucijama na Trijenalu očituje se kroz niz različitih umjetničkih strategija. Neki radovi preispituju vrijednost umjetničkog objekta, autorstva i tržišta kroz ironiju, igru, apsurd i ready-made postupke, dok drugi problematiziraju institucionalne okvire kroz arhitektonske modele, participativne radove, figuraciju i instalaciju. Forma i u ovom slučaju slijedi koncept. Upravo ta raznolikost pristupa pokazuje da suvremeno kiparstvo ne teži jedinstvenom izrazu i kiparskom jeziku, nego razvija pluralnost formi i perspektiva kao reakciju na proturječnosti stvarnosti, pri čemu mnogi radovi istovremeno nude prostor za promišljanje, odgovornost i potencijalnu promjenu.

• Može li institucija poput Trijenala biti mjesto kritičkog dijaloga ili je prvenstveno afirmativna i promocijska platforma?

Jasmina Fučkan: Iz iskustva izložbe u MSU, mogu reći da je Trijenale potencijalno mjesto kritičkog dijaloga, jer je selekcijska izložba koja okuplja različite autorske perspektive i nudi njihovu istodobnu prezentnost, što omogućuje relacijsku analizu djela i sagledavanje šireg konteksta cirkulirajućih ideja. Time formira idealno okruženje za razgovor o suvremenom potencijalu skulpture, o različitim idejama skulpture i tako dalje, čime se Trijenale ujedno afirmira kao važna javna platforma za popularizaciju diskursa o umjetnosti kiparstva.

Cilj ove izložbene manifestacije svakako jest i to da se sustavno promovira recentna kiparska produkcija u cjelini nacionalne umjetničke scene, da se pokaže kako suvremeni autori misle o vitalnosti kiparstva danas. Potencijal kritičkih uviđanja upisan je u svaku mogućnost slobodnog mišljenja, što je temeljni cilj umjetničke komunikacije. Stoga zatvorimo krug, Trijenale bi mogao biti kritička, afirmativna i promocijska platforma za dionicu kiparskih stremljenja na sceni.

Loren Živković Kuljiš

Dodajmo i kako je samostalnom izložbom u sklopu Trijenala predstavljen i Loren Živković Kuljiš, dobitnik Velike nagrade XIV. trijenala hrvatskog kiparstva.

 Foto: Martina Movrić