Tomislav Topić umjetnik je svjetskog glasa. Njegove koloristički snažne radove teško je zaboraviti

Vidjeti boju nam je toliko normalno da je za mene to gotovo čudesno iskustvo,  tvrdi Tomislav Topić, umjetnik koji je upravo iz tog čuda izgradio prepoznatljiv i međunarodno priznat opus. Rođen 1985. u Hannoveru, školovan na Sveučilištu primijenjenih znanosti i umjetnosti u Hildesheimu, danas živi i radi između Berlina te seoskog imanja u njegovoj okolici, koje je pretvorio u atelje i laboratorij za istraživanje boje, svjetla i prostora.

U vremenu vizualne prezasićenosti, u kojem smo navikli na stalni dotok slika, efekata i informacija, Topić radi gotovo radikalan potez te nas vraća na elementarno. Poseban interes privlače njegove prostorne instalacije sastavljene od slojeva obojenih, prozračnih panela.

Ljepota skrivena u jednostavnosti

Matematička preciznost i optički principi u njegovu radu nisu svrha sami sebi. Oni su alat za postizanje nečega mnogo suptilnijeg: emocionalne rezonance. Boje se preklapaju, miješaju i lome pred očima promatrača. Nijanse nastaju i nestaju ovisno o kutu gledanja. Ono što je iz jednog smjera kompaktno i gotovo monokromno, iz drugog postaje slojevito i prozračno.

Umjetnik svodi vizualni jezik na elementarne geometrijske oblike i čiste tonove, istražujući kako boje međusobno djeluju, kako se optički miješaju i kako utječu na emocije promatrača. Istovremeno, zanima ga ono što se događa nakon analize, posebice trenutak kada boja počne djelovati na tijelo.

Boja kao univerzalni jezik

Zbog slojevitog postavljanja transparentnih panela, boje se ne percipiraju kao statične površine, već kao žive, promjenjive pojave. Kako se gledatelj kreće, tonovi se stapaju, lome i prelamaju, stvarajući nove nijanse. I u tome se krije posebna magija jednostavnosti. Svjetlost, prirodna ili umjetna, tako postaje suautor djela. Ujutro je instalacija drugačija nego u sumrak, oblačan dan daje drukčiji doživljaj od sunčanog…

Topićev rad podsjeća nas da boja djeluje i fiziološki. Topli tonovi mogu djelovati ekspanzivno i energizirajuće, hladni smirujuće i kontemplativno. No u njegovim instalacijama te podjele nisu jednoznačne već kontrasti i prijelazi stalno destabiliziraju percepciju.

Možda je zato njegov rad toliko univerzalan. Ne zahtijeva predznanje, ne traži tumača niti se oslanja na figuraciju, ni na narativ.

Predanost procesu

U prostoru ispunjenom njegovim slojevima boje posjetitelj postaje svjestan vlastitog kretanja, disanja, gledanja. Time umjetnik naglašava da percepcija nije objektivna činjenica, nego proces. Boja nije samo ono što je tamo vani, već i ono što nastaje u našem oku i mozgu, podsjećajući nas da boja doista jest čudo koje svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo.

Njegov rad danas se može susresti u galerijskim i institucionalnim prostorima. Ljepota Topićevih instalacija leži u njihovoj nenametljivosti. One ne dominiraju prostorom, nego u njega ulaze tiho, gotovo kao prirodni fenomen. Posjetitelj ne stoji pred djelom kao pred objektom koji treba analizirati, već ulazi u iskustvo koje se otvara kroz kretanje, disanje i promjenu pogleda. Umjesto spektakla, umjetnik nudi kontemplaciju, prostor za usporavanje i promatranje vlastite percepcije.

Foto: Tomislav Topic, Promo, Mandy Moebes, Instagram (@topic_tomislav)