Kako je TALA u 25 godina postala centar plesa u Hrvatskoj otkriva nam Larisa Lipovac
Je li postojao trenutak kada si pomislila „Ovo je možda kraj“ i što te tada zadržalo?
To pomislim bar jednom godišnje (smijeh)! Bilo je teško svaki put kad smo se morali seliti u drugi prostor i graditi sve ispočetka. Kada su očekivanja scene i kolega rasla brže od naših realnih kapaciteta. Dosta sam se iscrpljivala radeći od jutra do mraka. Sama se sebi puno puta čudila kako stignem obaviti 10 stvari istovremeno. S druge strane nisam stizala provoditi dovoljno vremena s obitelji i prijateljima. Pa i ta strana pati. Ono što me uvijek drži je svijest o odgovornosti prema zajednici, odnosno plesnoj sceni koja je sve jača, osjećaj da TALA ne pripada samo jednoj ili dvije osobe, nego cijeloj sceni i da joj je itekako i dalje potrebna. Osim toga, ja i dalje volim i živim ples, ispunjava me rad s djecom i mladima, rad u kazalištu s glumcima ili glazbenicima u komercijalnom sektoru, kao i razvijanje vlastitih predstava.
Koji su programi ili inicijative TALE najviše obilježili generacije mladih koreografa i plesača?
Platforma mladih koreografa, naš prvi projekt, omogućila je da tada nepoznati mladi autori imaju gdje predstaviti svoj rad, a s vremenom se festival proširio pa su na njemu nastupali i oni etablirani. Danas je to Platforma HR, cjelogodišnji program koji autorima pruža prostor za istraživanje i razvijanje ideja, kao i prostor za prezentaciju, odnosno izvedbe pred publikom. Osim toga, naši edukacijski programi koji kontinuirano djeluju od osnutka, plesno su odgojili generacije djece i mladih, među kojima su mnogi upisali plesne akademije kod nas i u inozemstvu i danas su poznati plesni profesionalci. TALA je stvarno dotaknula većinu ljudi koji se danas bave plesom u Hrvatskoj i otvorila put mnogima. Na to sam najponosnija, kad vidim uspjehe i rezultate ljudi koji su prošli kroz TALU. Mi stvaramo uvjete za kreativni napredak i dajemo podršku. A to baš ne možete često naći.
- Postoji li neki „TALA potpis”, nešto po čemu danas prepoznaješ autore koji su prošli kroz vaše programe?
Mislim da će svatko reći – TALA mi je dala priliku, uvjete, kvalitetan i profesionalni okvir. To je naša najveća vrijednost. Vjerujemo, dajemo prostor i podršku te sigurno okruženje i ravnopravno raspoređujemo odgovornost. To je formula. S obzirom na to da su kroz TALU prošli gotovo svi koji danas djeluju na suvremenoj plesnoj sceni u Hrvatskoj, valjda radimo dobar posao. To morate pitati kolege. Ali vjerujem da da… Svatko od njih ima vlastiti autorski potpis jer smo otvoreni različitim estetikama i pristupima plesu, tijelu, izvedbi…to i jest najzanimljivije u suvremenom plesu.
TALA je imala ključnu ulogu u otvaranju, ali i spašavanju prostora za nezavisnu scenu. Koliko je borba za prostor bila politička, a koliko emocionalna?
Suvremena plesna scena je cijela nezavisna, jer mi nemamo svojih kazališta. Zajednički napori brojnih kolega su scenu pomicali prema naprijed, a mi smo pomogle tamo gdje smo mogle i gdje smo mislile da treba, organizacijom festivala, otvaranjem dvorana tijekom dana umjetnicima za rad na predstavama jer smo ih za edukacije koristili samo navečer, udomljavanjem plesne akademije u prvim godinama rada, pokretanjem brojnih aktivističkih akcija, lobiranjem, uključivanjem u rad strukovnih tijela, radnih skupina… svaki dio te borbe je i politički i osoban, jer se svaki ulog u scenu i osoban i emocionalni ulog. Brojni ljudi na sceni su žrtvovali, da tako kažem, svoje vrijeme za druge stvari u poslu i osobnom životu, kako bi doprinijeli jačanju scene.
Što danas znači imati prostor u Zagrebu, a što je to značilo prije 20 godina?
Prostor je osnovni preduvjet za plesnu umjetnost, kako danas tako i prije 25 godina kada smo počeli. S jedne strane to je topla velika dvorana s adekvatnim podom za treninge i rad na predstavama, a s druge to je tehnički opremljena dvorana za izvedbe koja je dostupna dulje od jednog dana prije premijere. Prije 20 godina suvremeni ples je svugdje bio „podstanar“. Danas imamo Zagrebački plesni centar koji još uvijek nije adekvatno organiziran, a prema kapacitetima ne zadovoljava potrebe scene. TALIN prostor je bio nužan sve to vrijeme. Od 2022. imamo i naš TALA PLE(j)S u Radničkoj 27, multifunkcionalan prostor o kakvom sam oduvijek maštala, koji osim dvorana za treninge, istraživanja i probe ima i opremljenu izvedbenu dvoranu Miljac za izvođenje predstava. No prostora nikad dovoljno. Potrebno je još takvih prostora jer su potrebe i potencijali plesne scene ogromni! Nadam se da naš model motivira mlađe generacije da pokreću takve prostore.
Može li ples uopće postojati bez zajednice i kako ju je TALA gradila?
Niti jedna umjetnost ili struka, kao niti čovjek kao pojedinac, ne može opstati bez zajednice. Čini mi se da smo mi kroz ovih 25 godina izgradili zajednicu kroz sve programe i projekte koje smo pokrenuli i u kojima smo sudjelovali i podržali. Brojne inicijative za djecu i mlade, inkluzivne programe, kroz kontinuiranu edukaciju, otvorenost različitim generacijama i praksama. Svakim našim angažmanom širili smo krugove. Zajednica je naša najveća snaga, naš motor, kritičar. Tjera nas naprijed, osluškujemo ju, čujemo njezine potrebe i želje. Moto mog života je zajedništvo. Nikada me nije zanimala monopolizacija.
- Kako je nastala ideja TALA PLE(j)SA i u kojem je trenutku prerastao u multifunkcionalni izvedbeni inkubator?
Oduvijek sam maštala o jednom vibrantnom mjestu i domu za ples koje će čitavog dana, svaki dan, biti hub za različite kreativne aktivnosti s plesom i oko plesa. Mjesto ugodne, sigurne atmosfere u kojeg će dolaziti ljudi koji vole ples, bez obzira jesu li profesionalci ili amateri. Slične prostore sam viđala za vrijeme studija u SAD-u i Berlinu i to sam htjela napraviti u Hrvatskoj. Najprije smo bili u današnjem hotelu Westin, pa u bivšoj tvornici dugmadi na Savskoj, pa u Vjesnikovoj tiskari, ali niti jedan od njih nije bio dovoljno velik za sve što sam zamišljala, sve dok nisam pronašla ove nekad industrijske hale bivše tvornice Katran. I to je bilo to, the place, TALA PLE(j)S!
Kad govoriš o plesnoj politici u Hrvatskoj – što se u 25 godina stvarno promijenilo, a što uporno stoji na mjestu?
Promijenila se razina profesionalizacije, otvoreni su novi obrazovni i infrastrukturni okviri, koji, kako sam već spomenula, i dalje nisu dostatni s obzirom na obujam scene. Ono što se uporno ponavlja su nestabilno financiranje, manjak dugoročnih strategija i oslanjanje sustava na entuzijazam pojedinaca. Mi doslovno izmišljamo toplu vodu, modele suradnje, načine financiranja, metode preživljavanja. Odavno kulturna politika ne prati naš razvoj i napredak. Uvijek smo par koraka ispred. TALA je upravo zbog zajednice samoodrživa. I to nas je do sada spašavalo.
Kako vidiš budućnost suvremenog plesa u Zagrebu i Hrvatskoj, s više nade ili opreza?
Uvijek ima i nade i opreza. Nada dolazi iz energije i interesa novih generacija, iz raznolike i zanimljive scene, a oprez dolazi iz svijesti da bez sustavne podrške ništa nije trajno zajamčeno.
Što bi poručila mladim plesačima koji danas tek ulaze u profesionalni svijet?
Da budu strpljivi, otvoreni i svjesni da se ples ne gradi samo talentom, nego i dugotrajnim radom, zajedništvom i brigom za okvir unutar kojeg djeluju. Također, da koriste ono što je već izgrađeno, ali se ne boje mijenjati modele. I najvažnije, neka idu iz srca.
Koji su bili najteži trenuci u vođenju TALE, oni o kojima se rijetko govori?
Meni je uvijek težak trenutak kada ljudi fizički odlaze, na ovaj ili onaj način. Tu trebam zastati, pustiti i krenuti dalje. S druge strane, to me oplemenilo mnogo puta, dalo mi snagu, ojačalo me, ali ja sam empat pa bi voljela imati sve ljude, suradnike, prijatelje oko sebe zauvijek. Što je, naravno, nemoguće jer svi imaju svoj put.
Ako se zaustaviš na trenutak i pogledaš sve iza sebe, na što si najponosnija?
Na zajednicu koja je nastala oko TALE, na činjenicu da je iz inicijative bez infrastrukture izrastao važan i nužan prostor i sustav koji danas podržava mnoge te osjećaj da je scena postala otpornija i povezanija i da smo stvarno još uvijek nakon 25 godina djelovanja potrebni ljudima. Njihova radost, znoj, suze radosnice i uspjesi.
