Obilježavamo svjetski dan plesa velikim intervjuom s članicama Studija za suvremeni ples
Svjetski dan plesa
Povodom Svjetskog dana plesa razgovarali smo s članicama ansambla Nastasjam Štefanić Kralj, Idom Jolić, Martinom Tomić, Filipom Bavčević, Viktoriom Bubalo i Martom Krešić o tome kako danas izgleda život suvremene plesačice, što publika često pogrešno razumije o suvremenom plesu, kako izgleda graditi kolektiv i zašto ples nikad nije samo ono što se događa na sceni.
Nastasja Štefanić Kralj
Nastasja Štefanić Kralj u ansambl donosi rijedak spoj plesa i glazbe, a u svom radu pokret promišlja kao ritam, zvuk i dijalog. Uz izvedbeni i autorski rad, trenutačno istražuje i teme majčinstva, tijela i novih oblika scenskog izraza.
U njihovim odgovorima nema romantiziranja, ali ima strasti i puno stvarnog života.
Sve kreće od osluškivanja
Kod Nastasje Štefanić Kralj posebno je zanimljiv taj spoj glazbe i pokreta, koji u suvremenom plesu otvara jednu dodatnu dimenziju slušanja tijela. Njezin pogled na ples ne počinje od forme, nego od osluškivanja, ritma i odnosa.
„Mislim da moja edukacija iz područja glazbene umjetnosti i interes za zvuk i glazbu zasigurno ostavljaju trag na mom plesu. Osjećaj ritma i ostale karakteristike koje su upisane u mene kroz dugogodišnje bavljenje glazbom utječu na to kako razmišljam o pokretu i kako donosim odluke dok plešem. Jako me zanima odnos zvuka i pokreta, glazbe i plesa, te to aktivno istražujem i propitkujem u svojim autorskim radovima i kroz svoju plesnu praksu. Volim razmišljati o tijelu kao o instrumentu koje svakim svojim plesom stvara i određenu glazbenu kompoziciju. Ples zvuči sam po sebi i nije mu nužno potrebna glazba koja dolazi iz nekog drugog izvora (svirka uživo ili audio snimka), a ako i dolazi onda na to gledam kao na dijalog, na dvije glazbene kompozicije koje se isprepliću, nadopunjuju, prepuštaju jedna drugoj, kontriraju si.“
Kada govori o pokretu kao slušanju, otvara još jedan zanimljiv sloj.
„ Za mene je pokret više zvučanje, a ja koja stvaram taj pokret osluškujem što stvaram. Kada plešem s nekim onda je za mene to međusobno slušanje, dijalog, razmjena.“
Majčinstvo je, kaže, promijenilo neke perspektive, ali ne i odnos prema plesu.
„Nakon što sam rodila sina sam se zapravo dosta brzo vratila plesu i izvedbama… Ono što je možda najteže kada si majka i baviš se ovim čime se bavim je organizacija i česta reorganizacija rasporeda, usklađivanje poslovnih i obiteljskih obaveza te slobodnog vremena.“
Na pitanje što danas znači biti suvremena plesačica u Hrvatskoj, odgovara bez uljepšavanja.
„Biti suvremena plesačica danas u Hrvatskoj predstavlja dosta različitih malih i većih borbi, ali i međusobnu potporu i snažno zajedništvo.“
O predrasudama prema suvremenom plesu vrlo jasno kaže.
„Ljudi često misle da je to hobi, a ne zanimanje i da se baveći se time ne može zarađivati za život.“
Upravo to zajedništvo jedna je od niti koja se provlači kroz rad Studija, posebno u predstavi ALL’ARME, gdje kolektiv doslovno postaje koreografski materijal. Kod Ide Jolić ples stalno izlazi izvan pozornice, prema edukaciji i zajednici. Na pitanje je li joj ples danas više umjetnost ili način povezivanja, kaže:
„Ne mogu odvojiti jedno od drugoga, jer ples kao umjetnost služi upravo tome da povezuje ljude međusobno, ali i sa sobom… Za mene ples uvijek iznova postaje prostor susreta.“
O povjerenju koje se gradi u ansamblu ALL’ARME govori ovako:
„Gradi se kroz proces, koji je zapravo najbitniji dio rada na predstavi… Povjerenje se dodatno gradi i kroz repriziranja.“
Kada treba iskreno opisati profesiju, sažima je gotovo brutalno jednostavno.
„To znači da si plesačica, ali i pedagoginja, koreografkinja, producentica, vozačica, čistačica…“
Jednako kratko razbija i jednu od najčešćih zabluda:
„Da suvremeni ples nije pravi posao.“
No Studio nije samo izvođački kolektiv, nego i prostor koji stalno radi na prijenosu znanja. Govoreći o dvostrukoj ulozi umjetnice i voditeljice ansambla, Martina Tomić ističe:
„S obzirom na to da u Studiju njegujemo horizontalni model vodstva, ta dvostruka uloga zapravo je dobila svoju puninu.“
Kad govori o budućnosti Studija, vraća se važnosti kontinuiteta.
„Studio postoji još od 1962. i ta dugovječnost govori o njegovoj stabilnosti i kontinuitetu.“
Na pitanje o zajedništvu unutar ansambla, dodaje:
„Vjerujem da se istinsko zajedništvo ne može graditi bez snažnih individualnosti.“
A profesiju opisuje možda najtočnije u jednoj rečenici:
„Iskreno bez uljepšavanja teško, ali predivno u isto vrijeme.“
O tome što publika često pogrešno očekuje od suvremenog plesa kaže:
„Najčešća zabluda vezana uz suvremeni ples jest potreba da ga se ‘razumije’ na jednoznačan način.“
Ta ideja da ples ne treba dešifrirati, nego doživjeti, ponavlja se i u radu Filipe Bavčević. Na pitanje kako je biti dijelom ansambla s toliko dugom poviješću, kaže:
„Svakako je inspirativno biti dijelom ansambla s tako bogatom poviješću.“
Govoreći o spajanju plesa, teorije i filma, dodaje:
„Sve navedene prakse su međusobno povezane, no svaka ima svoje specifične zakonitosti…“
O stanju profesije u Hrvatskoj odgovara vrlo nijansirano.
„Smatram da nema jednoznačnog odgovora na ovo pitanje… Bez obzira na izazove, plesna scena uspijeva opstati kao predivna, živa, bogata, raznolika, kreativna. Ples je svakako kompleksan oblik komunikacije te, kao i svaki jezik, nudi beskrajno mnogo mogućnosti.“
U međuvremenu se i sama scena mijenja, a s njom i načini na koje plesačice promišljaju tijelo i kolektivni rad.
Prisjećajući se ulaska u ansambl, Viktoria Bubalo kaže:
„Ovaj kolektiv me iz dana u dan uči o komunikaciji, o vlastitim i tuđim očekivanjima, o pregovaranju i kompromisu.“
Govoreći o odnosu plesa i kamere, dodaje:
„Umjesto što, trenutačno me zanima kako kamera vidi tijelo… moja je želja kroz kameru evocirati osjetilno iskustvo publike.“
Na pitanje što znači biti suvremena plesačica danas, odgovara uz dozu humora:
„Koliko vremena imate? Šalu na stranu… Posljednjih godina maštam o snimanju dokumentarnog filma o životima plesačica…“
O publici kaže:
„Mislim da ljudi često ne daju priliku i lako odustaju od pokušaja shvaćanja, osjećanja, doživljavanja suvremenog plesa.“
Možda baš zato suvremeni ples danas sve više izlazi iz ideje da pripada samo pozornici. Govoreći o psihoterapiji i tijelu, Marta Krešić kaže:
„Mislim da me u kontekstu psihoterapije i svjesnog pokreta više zanima što se događa kad plešemo i krećemo se van konteksta izvedbe.“
O međugeneracijskom dijalogu u Studiju dodaje:
„Oh taj princip je itekako prisutan u Studiju i baš mi je drago što je tako.“
Na pitanje o realnosti profesije kaže:
„Podrazumijeva jedan život koji je dosta naporan, izazovan i nestabilan, a istovremeno vrlo ispunjavajuć i privilegiran.“
A o najčešćem nesporazumu vezanom uz suvremeni ples zaključuje.
„Da pripada istoj logici kao i dramsko kazalište, da se nešto treba shvatiti, da ima neka priča koja se treba pratiti.“
I možda se baš tu krije najzanimljivija stvar koju ovaj razgovor otvara. Da suvremeni ples nije nešto udaljeno ni hermetično, nego prostor u kojem se prelamaju rad, ranjivost, disciplina, humor, umor, zajedništvo i sloboda.
Na Svjetski dan plesa to zvuči kao dobra definicija samog plesa, a Studio za suvremeni ples upravo to već više od šezdeset godina i jest.
O studiju, predstava, projektima i njihovom radu pročitajte na https://www.ssp.hr/.
Foto: Neven Petrović, Nina Đurđević, Iva Korenčić
