Susjedovanje je program koji i ove godine donosi murale na Knežiju. Organizatori su nam otkrili sve detalje
Murali u kvartu
Da taj model funkcionira, potvrđuju i umjetnici koji su u projektu sudjelovali prethodnih godina. Umjetnica Luisa Pascau opisuje iskustvo rada na Knežiji kao jedno od onih koje se pamti upravo zbog atmosfere. Proces je, kaže, tekao iznenađujuće glatko, dijelom zato što projekt vode umjetnici koji razumiju sve praktične izazove rada na muralima, a dijelom zbog osjećaja zajedništva i poznatog okruženja. Njezin mural nastao je izravno iz prostora, inspiriran grafitom koji je već postojao na zidu. Odlučila ga je ne ukloniti nego pretvoriti u središnji motiv, referirajući se na film Romeo i Julija. Upravo ta povezanost s mjestom, ističe, ono je što muralima daje dodatnu vrijednost.
Sličan dojam dijeli i Teo Kiš, koji naglašava koliko je važna energija samog projekta. Suradnju s organizatorima opisuje kao opuštenu i poticajnu, a Knežiju kao kvart koji je kroz godine dobio novu vizualnu razinu. Njegov mural inspiriran je sasvim konkretnim elementom iz svakodnevice – štangom za klofanje tepiha koja se nalazi ispred zida. Upravo takvi detalji, koji na prvi pogled djeluju banalno, u kontekstu Susjedovanja postaju polazište za umjetničku interpretaciju i dodatno povezuju rad s prostorom i ljudima koji u njemu žive.
Više od umjetničke inicijative
Projekt, koji se razvija od 2022. godine, s vremenom je prerastao u puno više od same umjetničke inicijative. Postao je primjer kako kultura može funkcionirati izvan uobičajenih okvira, bliže ljudima, svakodnevici i stvarnom prostoru u kojem živimo. Ujedno otvara i šire pitanje: Što se događa kada umjetnost postane dostupna svima, bez ulaznice i bez najave?
O svemu tome, ali i o konkretnim muralima koji ovih dana nastaju na Knežiji, razgovaramo s organizatorima, umjetnicom Nikolinom Majdak i Mariom Miličićem, jednim od autora uključenih u ovogodišnje izdanje.
Kako je nastala ideja za Susjedovanje i zašto baš Knežija?
Mario: Ideja je nastala tako što sam jednom prilikom, tijekom korone, morao smisliti neki program za natječaj “Digitalne prilagodbe” i palo mi je na pamet da, između ostalog, prijavim i oslikavanje murala. Prvo je to trebalo biti realizirano na jednom od zidova u AKC Medika, ali sam spletom okolnosti ipak odlučio probati to realizirati u našem kvartu – Knežiji. Nakon uspješnih 5 murala i vrlo pozitivnih reakcija prolaznika te stanovnika kvarta, shvatio sam da sam napravio veliku stvar.
Pozor kroz prozor
U otprilike isto vrijeme Nikolina se sjetila jedne super ideje koju su nakon toga preuzeli i drugi umjetnici i institucije po gradu, a to je bio program “Pozor kroz prozor”, gdje smo za vrijeme korone radili kratke predstave dok nas je publika gledala sa svojih balkona i prozora. To je bilo stvarno čarobno iskustvo. Osjećaj prisustva svih tih ljudi, pljesak i reakcije tijekom i nakon završetka predstave. Uh, poprilično nadrealno. U tom periodu smo odradili tri takve akcije u raznim dijelovima kvarta, a u međuvremenu je, bogu hvala, korona završila. Mi smo, potaknuti tim cjelokupnim iskustvom zbližavanja s kvartom, željeli i dalje nešto raditi za zajednicu.
U jednom trenu Nikolina je predložila da kroz svoju umjetničku organizaciju CIRK POZOR (koja ima sjedište u naselju Knežija) napravimo projekt pod nazivom Susjedovanje. Našto sam ja pozitivno reagirao jer mi se samo ime već jako sviđalo. Ideja je bila da objedinimo različita umjetnička područja u kojima stvaramo (ja u vizualnoj, a Nikolina u kazališnoj umjetnosti) u jednu zajedničku manifestaciju i svojim susjedima ponudimo ono čime se bavimo. Recimo nešto kao svoj doprinos kvartu. Prvo Susjedovanje bilo je vrlo skromno, napravljeno unutar budžeta koji smo dobili za realizaciju. Jedna predstava i jedan mural. Nama je to bilo OK, napravili smo što smo mogli i bio je to početak jedne priče koja je spletom okolnosti uspjela ipak narasti do ovoga što je danas.
Susjedovanje se već treću godinu događa na Knežiji, što se u tom vremenu najviše promijenilo u kvartu?
Nikolina: Zapravo, ovo je već 4. Susjedovanje. Činjenica je da se kvart mijenja, a čini mi se da se od korone promijenio dosta. Teško je iz ove blizine uprijeti prstom i reći točno kako, u kojim segmentima, što je izgubio, a što dobio, ali osjeća se neki rast. To ne mora nužno značiti bolju stvar, ali sigurno je to kvart koji se unazad nekoliko godina jako pomladio i zaista je trenutno vrlo mlado-obiteljski obojen. To je oduvijek kvart nebrojenih dječjih igrališta. Ima ih gotovo pored svake zgrade, a kad su ta igrališta puna i ispunjavaju svoju svrhu, kao što je to sada slučaj, onda možemo govoriti o kvartu neprekidnog veselja i graje. Nama je velika sreća što u takvu atmosferu unosimo umjetnost. Što dovodimo sadržaje koje i sami volimo i kojih smo kao umjetnici dio. Naprosto želimo zaraziti ovom ljubavlju i svoje susjede.
Kako biste opisali reakciju stanara kada umjetnici dođu pred njihov ulaz?
Mario: Stanari i slučajni prolaznici su svi mahom oduševljeni. Na nekima vidiš da se zbog nekog razloga suzdržavaju od komentara, ali onda ih mi pozdravimo i nasmijemo im se te nakon toga uglavnom slijedi radost i hvaljenje cjelokupnog pothvata. Također, stanovnici okolnih zgrada uglavnom budu zainteresirani te žele da se i njihove fasade oslikaju. Na što mi odgovaramo – možda nagodinu, pošto smo za ovu već sve dogovorili.
Često se govori o decentralizaciji kulture, što to u praksi znači kroz Susjedovanje?
Nikolina: Tu se radi upravo o tome, decentralizaciji, koja je uvijek dobra. Makneš ono što se očekuje vidjeti samo u centru iz centra i postaviš tamo gdje se to ne očekuje ili jedva očekuje i odmah dobiješ neki naboj, nešto živo proklija. Nije to uvijek jednostavno ni ružičasto, zna se doimati čudnim, neprikladnim itd., ali nagrađuje, donosi rast, otvara vidike, a to je na obostranu korist. Nužno je potrebno zajednici, ali i samoj umjetnosti, po mom mišljenju.
Koliko je izazovno raditi umjetnost u javnom prostoru, gdje publika nije “dobrovoljna” kao u galeriji? Imate puno različite publike / Koliko stanari stvarno utječu na konačan izgled murala?
Mario: Pa iskreno, bude tu izazova, ali nekako kroz samu volju za provedbu programa pronalazimo i rješenja za probleme koji se uz put pojavljuju. Kada se proces pokrene, on ide sam od sebe. Mi ga samo malo usmjeravamo ako dođe do potrebe. Umjetnici izrade skicu na temelju fotografije zida te uzmu u obzir ako stanari imaju neke ideje/smjernice. Uglavnom to bude u potpunosti slobodan izričaj umjetnika/ce koji se po potrebi malo izmijeni ili se ponude dvije do tri verzije skice, ovisi od umjetnika do umjetnice.
Drago nam je da stanari odabranih zgrada imaju senzibiliteta za to i da razumiju da se tu ne radi o provođenju neke njihove volje, nego da umjetnik/ca ima slobodu da slijedi svoju ideju. Imali smo i situaciju gdje smo jednu zgradu morali “otkačiti” jer su stanari nakon dvije, po nama odlične skice, imali neke svoje ideje i prohtjeve koje se nama nisu uklapale u cjelokupni koncept. Hvala bogu, nedugo za tim, našli smo drugu zgradu gdje je potom umjetnik odradio prvu skicu koju je od početka i želio provesti u djelo.
Može li umjetnost dugoročno mijenjati odnose među susjedima ili osjećaj pripadnosti kvartu?
Nikolina: Sigurno može podsjetiti na sebe, na nešto na što zaboravljamo. Ako se dovoljno često ponavlja i nudi i podsjeća, možda postane neophodna ljudima. To je vrlo idealistički, ali zašto ne? Za sad nam je dovoljno značajno da se na livadi dogodi dječja predstava, u sportskoj dvorani predstava za odrasle, u parku na konstrukciji za klofanje tepiha performans, na oronulom kućerku nekadašnje mjesne zajednice izložba fotografija. To nisu mjesta koja inače njeguju kulturnu tradiciju, to su mjesta od kojih neka nikad nisu vidjela nešto slično. Dakle, dešava se neki razvoj, pa makar u sferi simboličnog.
Mario: Nama se čini da može. Knežija je stvarno lijep kvart, građen po mjeri čovjeka, dok je još postojala planska gradnja i dok je bilo važno imati zelene površine između zgrada. Naši murali se tu savršeno uklapaju jer utječu na priče i doživljaje stanovnika. Naravno, onda se stanovnici i vežu uz njih te ih na neki način smatraju svojima. Što je baš lijepo. Moramo priznati da nam je baš drago da imamo priliku raditi ovako nešto te direktno utjecati na svijet oko sebe.
Dobili smo informaciju, ima sad već par godina, da se ekipa međusobno, ovako kad se dogovara, zna reći – nađemo se kod žirafa (radi se o muralu autorice Klarxy, koji između ostalog sadrži i par žirafa). To nam je zasad jedna od dražih informacija koje smo dobili vezano uz realizirane murale. Vjerujem da tu ima još puno priča, samo one ne dolaze direktno do nas. Ali ni ne moraju, važno je da murali žive i služe svojoj svrsi.
Ponekad nam dođe da napravimo i istraživanje vezano uz utjecaj murala na kvalitetu života te cjelokupni život u kvartu. Nažalost, taj pothvat zahtijeva dodatni angažman i vrijeme koje za sad još nismo uspjeli pronaći. Možda jednog dana to i sprovedemo u djelo.
Imate li osjećaj da ovakav model može funkcionirati i u drugim kvartovima Zagreba?
Mario: Ovaj model je kao stvoren za sve zagrebačke kvartove. Jednom prilikom, dok je Hana Tintor radila svoj mural, došli su nam policajac i komunalni redar. Nakon što su ustanovili da ne radimo ništa ilegalno te da imamo sve potrebne dozvole, policajac je, između ostalog, počeo predlagati neke zidove za oslikavanje na Trešnjevci, što je u tom trenutku bilo baš simpatično. Mislim da su murali svuda dobrodošli te da ih ljudi sve više cijene, pogotovo ako su na njihovoj zgradi te im uljepšaju pošaranu fasadu.
Ja sam u jednom trenutku imao nadobudnu ideju da probamo raditi Susjedovanje i u nekom drugom kvartu, ali to je kratko trajalo jer jednostavno za to nemamo kapaciteta, ali vidim sad da je ovaj novi program Grada Zagreba, koji je sigurno i djelomično inspiriran našim Susjedovanjem (Novi prostori kulture), uveo oslikavanje murala u svoj program, što je svakako hvalevrijedna inicijativa. Tako da je samo pitanje vremena kada će murali početi krasiti zidove zgrada i u drugim zagrebačkim kvartovima.
Tijekom travnja murali nastaju na nekoliko lokacija na Knežiji – 11. travnja slika Vladimir Tomić (Mosk) u Ulici Ludovika Zelenka, 15. travnja Alba Miočev u Ulici Josipa Gigla, 20. travnja Mane Mei (Mario Miličić) na Poljani Jurija Andrassyja te 21. travnja Josipa Tadić u DV-u Matije Gupca.
U ovogodišnjem izdanju sudjeluju Vladimir Tomić (Mosk), Alba Miočev, Mario Miličić (Mane Mei) i Josipa Tadić.
Foto: Susjedovanje, Mario Miličić
