Stefano Seletti ikona je dizajna, a u razgovoru s njim doznali smo tajnu uspjeha ovog dugovječnog brenda
Vaša obiteljska priča iznimno je zanimljiva. Kako je Seletti zapravo nastao i kakvo je bilo vaše osobno iskustvo odrastanja unutar brenda?
Moj je otac započeo trgovati s Kinom 1972. godine, u vrijeme kada se malo koji Europljanin usuđivao putovati tamo. Prvi put me poveo sa sobom 1987., kad sam imao 17 godina. Sjećam se da su tada lokalni stanovnici još uvijek najviše putovali biciklima, a automobili su bili rijetkost. S vremenom sam počeo posjećivati tu zemlju, kao i mnoge druge u Aziji, dva do tri puta godišnje i otkrio njihovu nevjerojatnu sposobnost transformacije. Svaki put bi se pojavilo nešto novo. Isprva je to bilo zbunjujuće, ali zatim obogaćujuće. Dalo mi je osjećaj kao da istovremeno živim u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ta stalna promjena i ravnoteža između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koju sam promatrao na putovanjima, postala je temelj filozofije brenda SELETTI. Vjerujem da naše kreacije postoje upravo u tom delikatnom prostoru između modernosti i bezvremenosti.
Koja su vaša prva sjećanja na očev rad i kako vas je uveo u svijet dizajna?
Moja prva sjećanja na očev rad nisu vezana uz neki određeni predmet ili trenutak, već uz osjećaj. Sjećam se kako se kretao kroz svijet s nevjerojatnom znatiželjom; Mogao je uzeti najjednostavniji predmet, okrenuti ga u rukama i odjednom bi se pojavila iskra, ideja. Ta me iskra fascinirala mnogo prije nego što sam shvatio što dizajn zapravo jest.
Otac me nikad nije formalno „uvodio“ u dizajn, jednostavno me vodio sa sobom. Pratio sam ga po skladištima, tržnicama, radionicama i, bez da sam to primijetio, upijao sam njegov način gledanja na stvari. Naučio me da dizajn počinje s otvorenošću, s neustrašivošću da gledaš izvan očitog.
Ono što mi je prenio nije bila metoda, nego mentalitet, mješavina hrabrosti, lakoće i radosti pretvaranja intuicije u nešto stvarno. Odrastanje uz njega učinilo je dizajn nečim što nije profesija, nego prirodni produžetak načina na koji doživljavaš svijet.
Koliko je danas, unatoč globalnom uspjehu, duh obitelji prisutan u svakodnevnom radu brenda?
Vrlo je prisutan u svemu što radimo. Jako sam vezan uz svoje porijeklo i imamo snažne korijene. Još uvijek živim u staroj obiteljskoj kući u Cicognara di Viadana, u pokrajini Mantova. Zato me siromaštvo i teški uvjeti koje sam nekoć vidio putujući po Aziji nisu prestrašili. Moja je obitelj bila navikla na težak, ruralni život.
Dijelim duboku povezanost s obitelji i zaista cijenim naše razgovore i razmjenu ideja. Oni su mi ne samo izvor inspiracije, već i konstruktivnog sučeljavanja koje mi pomaže rasti i gledati na stvari iz novih perspektiva.
U vašem se radu vidi savršena ravnoteža između umjetnosti i dizajna, banalnog i poetskog. Je li to svjesna strategija ili spontani rezultat kreativnosti?
Ravnoteža između umjetnosti i dizajna, te između banalnog i poetskog, nije rezultat izračunate strategije. Dolazi iz intuicije. Oduvijek sam vjerovao da kreativnost raste kada si dopustiš skrenuti s puta, pobjeći od tradicionalnih procesa dizajna.
Ne zanima me savršenstvo ni „usklađena“ estetika. Više volim spontanost, male pogreške, neočekivane detalje koji predmetima daju osobnost. Tu nastaje poezija, kada nešto obično pretvoriš u nešto što nosi emociju.
Dakle, ravnoteža koju vidite u mom radu nije planirana; ona jednostavno proizlazi iz načina na koji pristupam idejama, s radoznalošću, malo drskosti i slobodom da vidim vrijednost u svakodnevnom.
Kako izgleda vaš kreativni proces, od ideje do gotovog proizvoda?
Za mene sve počinje svrhom da napravim nešto što još nikada nije napravljeno željom da izazovem status quo. Kreativnost je snažan alat. Ona može promijeniti kako živimo, kako komuniciramo, pa čak i kako percipiramo svijet. Ako samo prihvaćamo ono što postoji, gubimo priliku stvoriti nešto bolje. Izazivanje statusa quo znači prihvatiti neuspjeh i imati hrabrosti nastaviti dalje. To je stalna borba, ali upravo ona pokreće inovacije. Vjerujem da bi to trebalo biti u srži svakog kreativnog procesa, stvoriti nešto što je važno osobi koja to doživljava.
Što vas najčešće inspirira?
Najviše me inspirira stvarni život. Stalno promatram kako se ljudi kreću kroz svijet. Često kažem da inspiraciju uzimam od svojih djevojčica i nećakinja, jer kod njih vidim spontanost, maštu i neku vrstu neustrašive kreativnosti.
Duboko me oblikovao i kraj iz kojeg dolazim: Padanska nizina, njezina magla, topolici, ona tiha, suspregnuta atmosfera koju možeš naći samo tamo. To je krajolik koji te uči cijeniti male detalje i skrivenu poeziju.
A naravno, putovanja su me izgradila. Upoznavanje novih kultura, novih horizonata i novih načina života otvara ti um. Svako putovanje dovoljno pomakne perspektivu da zapali novu ideju. Na kraju, ono što pokreće moj rad je ovo: Pogledati nešto obično i pitati se kako to mogu pretvoriti u nešto malo izvanredno.
Često surađujete s umjetnicima i dizajnerima. Kako birate suradnike i što je ključno u tim suradnjama?
Biram suradnike instinktivno. Ne zanimaju me toliko akademske titule koliko zajednički duh, osjećaj za igru, otvorenost i hrabrost da se ide izvan očekivanog. Mnogi ljudi s kojima radim dolaze iz svijeta umjetnosti, a ne tradicionalnog dizajna, jer donose eksperimentalniji način razmišljanja.
Ključno u suradnji je povjerenje i radoznalost. Moramo dovoljno vjerovati jedno drugome da istražujemo nekonvencionalne ideje i stalno postavljamo pitanje „što ako?“ bez straha od pogrešaka. Ako netko donosi svjež pogled i spremnost na miješanje jezika, umjetnosti, dizajna i pop kulture, tada možemo stvoriti nešto što nijedan od nas ne bi stvorio sam.
Za mene su najbolje suradnje one u kojima oboje osjetimo iskru i pratimo je zajedno, intuitivno, dok ne postane nešto iznenađujuće.
Kako je došlo do Philip Morris suradnje?
Radio sam s mnogim kompanijama, a mogu reći da je ovo iskustvo bilo jedno od najznačajnijih. Održali smo nekoliko kreativnih radionica, razmjenjivali ideje, izazivali jedni druge i na kraju stigli do zajedničke vizije. Vjerujem da je to bila esencija moje vizije znatiželje i kreativnosti.
Najviše mi se svidjela mogućnost razmišljanja na veliko, izvan okvira, izazivanja tradicionalnih načina rada. U ovoj suradnji imao sam čast ugostiti 20 umjetnika iz različitih zemalja i kultura u svom studiju u Cicognari.
Mnogi Seletti proizvodi imaju jasan stav, služe kao društveni komentar, ironija, pa i provokacija. Koliko vam je važno da dizajn nosi i poruku?
To je zato što mi jednostavno nismo dizajnerska kompanija. U potpunosti poštujem tradiciju i industriju dizajna, ali to nije moj put. Moram hodati drugačijom stazom, istraživati nove smjerove. Nisam čak ni umjetnik, ja sam obrtnik, ali imam priliku raditi s nevjerojatnim umjetnicima, sjajnim fotografima i običnim ljudima koji me inspiriraju ili mi daju pravu ideju.
Moramo istraživati nove puteve. Moramo hodati uz budućnost, a ne protiv nje. Ne možemo se opirati evoluciji, trebamo pronaći način da idemo naprijed s njom. I trebamo empatiju. Znatiželja je važna, ali empatija također, jer gubimo svoju ljudskost, a možda je umjetnost ta koja bi je trebala čuvati.
Što mislite o trendu masovne proizvodnje i brzih promjena trendova?
Masovna proizvodnja i brze promjene trendova dio su svijeta u kojem živimo i vidim ih kao priliku, ali i rizik. Prilika je u tome što nam omogućuju da budemo reaktivni i fleksibilni, naša je kompanija mala i agilna, pa možemo brzo mijenjati smjer i pretvarati ideje u proizvode velikom brzinom.
Ali rizik je gubitak smisla. Kada sve postane jednokratno i vođeno samo time „što je sljedeće“, zaboravimo što predmet čini vrijednim zadržavanja. Za mene cilj nije pratiti trendove, nego stvarati komade koji su pristupačni, iznenađujući i emocionalno nabijeni.
Zato pokušavam koristiti alate masovne proizvodnje bez da postanem njihov talac. Ako proizvod može zadržati iskru, osmijeh, malo poezije, osjećaj znatiželje, tada nadilazi trendove, čak i ako se svijet brzo mijenja.
Foto: PR
