Shelton Hawkins potpisuje jedan od najljepših košarkaških terena u Hrvatskoj. Razgovarali smo s njim
Mural u Zadru
Inspiraciju za rad Hawkins je pronašao upravo u Zadru, njegovoj obali, svjetlu, ljudima i energiji grada. Rezultat je umjetnička intervencija koja istovremeno funkcionira kao sportski teren, javni prostor i monumentalno umjetničko djelo vidljivo iz više perspektiva. Povodom dolaska u Hrvatsku razgovarali smo sa Sheltonom Hawkinsom o inspiraciji, radu u različitim kulturama, projektima koji su mu obilježili karijeru i granicama umjetnosti koja se ne promatra samo sa zemlje, nego i iz zraka.
Koji su vam među najdražim projektima na kojima ste radili diljem svijeta?
To je teško pitanje jer svaki projekt za mene ima drugačije značenje. Tokio je bio poseban zbog pažnje prema detaljima i poštovanja koje su ljudi imali prema samom procesu stvaranja. Jamajka je bila nevjerojatna zbog energije i ljubavi zajednice. Ženeva je bila prekrasno iskustvo jer mi je pokazala da je košarka univerzalan jezik. Iskreno, neki od mojih najdražih projekata nastali su upravo kod kuće, u manjim zajednicama gdje odmah možete vidjeti njihov utjecaj. Ono što najviše volim nisu nužno lokacije, nego ljudi. Najbolji projekti uvijek su oni u kojima zajednica nakon našeg odlaska preuzme prostor i nastavi ga živjeti.
Što vas je inspiriralo za posljednji projekt u Zadru?
Najveća inspiracija bio je sam Zadar. Obala, sunčeva svjetlost, povijest i ljudi postali su dio procesa dizajniranja. Moj cilj bio je stvoriti nešto što djeluje moderno i odvažno, a istovremeno ostaje povezano s identitetom grada.
Vaša umjetnost ima više dimenzija i može se doživjeti iz različitih perspektiva – sa zemlje, iz zraka i kroz fotografije. Je li to izazov za vas kao umjetnika?
Apsolutno. Većina umjetnika stvara za jednu točku promatranja. Ja moram razmišljati o osobi koja stoji na centru igrališta, o nekome tko fotografira sa strane i o nekome tko snima dronom tridesetak metara iznad terena. Gotovo je kao da istovremeno dizajniram tri umjetnička rada. Izazov je osigurati da dizajn funkcionira iz svakog kuta, a da pritom ostane vizualno atraktivan i pun energije.
Vaš rad karakteriziraju boje, geometrijski oblici i apstrakcija. Ostajete li uglavnom unutar tog stila ili istražujete i druge umjetničke smjerove?
To je vjerojatno ono po čemu me ljudi najviše prepoznaju, ali uvijek istražujem. Volim apstrakciju jer ljudima omogućuje da sami pronađu vlastito značenje u radu. No inspiriraju me i fotografija, dokumentarni film, košarkaška kultura, arhitektura i pripovijedanje. Stil možda djeluje dosljedno, ali svaki projekt zapravo je svojevrsni eksperiment.
Prije Zadra radili ste projekt u Tokiju. Vaš vas rad očito vodi na različite strane svijeta. Postoje li razlike u radu među različitim lokacijama i kulturama?
Definitivno. Svaka kultura ima svoju energiju. Tokio funkcionira drugačije od New Yorka, a Hrvatska ima potpuno drugačiji ritam od Jamajke. Najvažnija lekcija koju sam naučio jest da prvo treba slušati. Nikada ne želim doći s unaprijed pripremljenim odgovorima. Najbolji projekti nastaju kada učite od zajednice i dopustite da njihove priče oblikuju rad. Košarka u tome pomaže jer je univerzalan jezik. Bez obzira gdje se nalazim, igralište može povezati ljude.
Koji su vaši planovi za budućnost? Planirate li stvarati na još većim površinama i gdje vidite granice ovakvog umjetničkog izraza?
San je nastaviti pomicati granice veličine projekata, ali pritom ostati povezan s ljudima. Volio bih stvarati veće murale, veće javne umjetničke instalacije i nastaviti raditi međunarodne projekte. No nikada ne želim izgubiti aspekt zajednice koji je srž svega što radim. Na kraju dana, ako se neko dijete zbog nečega što smo stvorili osjeti inspirirano uzeti košarkašku loptu, kist ili jednostavno sanjati veće snove, za mene je to uspjeh.
Foto: PR
