Sara Brajović o tome kako je dugogodišnju strast za umjetnošću i dizajnom pretvorila u biznis
Rekla bih da su dizajn, estetika prostora i ljepota svakodnevice za tebe zvijezda vodilja. Kako to njeguješ u svom životu i kada si postala svjesna koliki značaj nosi?
Estetika je isto higijena života – utječe na raspoloženje i hormone! Sve mi ide iz djetinjstva. Da nisam imala mamu koja je baš davala značaj estetici možda ne bih bila pod tolikim utjecajem. Uvijek sam išla s njom u muzeje i na vintage markete kad sam bila mala. Doduše imam slike sebe iz tih muzeja gdje izgledam dosta smoreno, ali nema veze! Poanta je da sam trenirala oko od malena.
Stan u kojem sam odrasla je imao francuske i talijanske dizajn komade iz 70-ih godina. Sve sam to iskonski živjela kao mala, to je bio dio života te epohe. Mislim da imam dosta sreće da je ta estetika jako cijenjena danas – i da je takvim komadima vrijednost dosta porasla za razliku od vremena kada su bili kreirani. Mama je uvijek voljela da lijepo postavi stol – Christofle srebro i pribor za stol, Saint-Louis caše za vino. Kad ste mladi to vam ništa ne znači, ali kad dođete u neke godine to znanje je dosta korisno, pogotovo ako vam preraste u profesiju.
Naglasak na uniformiranu ljepotu je izuzetno pristan u online svijetu. Jesmo li kolektivno skrenuli u potrazi za ljepotom?
Ovo je odlično pitanje! Uniformirana ljepota je trend trenutno i jako mi je čudan taj koncept. Svi izgledaju isto. Za mene je ljepota subjektivna stvar i ne može svima biti ista.
Kako se tvoj odnos prema estetici promijenio u odnosu na kada si imala dvadeset godina?
Sa dvadeset godina sam bila student u Londonu i živjela sam s prijateljicom iz New Yorka. Ona je studirala History of Art na UCL-u, a ja sam bila na King’s Collegeu. Stan nam je bio lijepo dekoriran i dosta smo bile društveno aktivne. Hostovale smo večere i tulume kod nas u stanu koji je bio pored Hyde parka. Uvijek sam isla na vintage markete i sajmove da gledam mogu li nešto da naći, bilo da je u pitanju neki srebrni komad, Murano staklo, lampa, stolica. To je uvijek bio sastavni dio života, i dok sam bila student.
Kad je dizajn u pitanju, fokus ti je na pronalaženju komada iz 60-ih, 70-ih i 80i-h godina. Zbog čega su ti ta desetljeća posebno privlačna?
Zato što ih razumijem, imam afinitet i živjela sam tu epohu kroz moje roditelje. Naglasak je na talijanskom i francuskom dizajnu. Volim miskanje stilova, mislim da apsolutno treba imati različite epohe u svom domu.
Koji je tvoj dream komad za interijer?
Stolovi od talijanske dizajnerice iz 70-ih godina – Gabriella Crespi.
Uz to, kuriraš izložbe i sprovodiš suradnje s poznatim kustosima i kolekcionarima. Kako biraš s kim ćeš surađivati?
U mom showroomu i galerijskom prostoru sam suradivala s poznatim galerijama Tornabuoni i Opera, u okviru čega su plasirali svoj art a ja design. Trenutno imam postavku koju je kurirala kolekcionarka Nathalie Baume (i koja će trajati dva mjeseca) u suradnji s galerijama Bremond Capela i Marguo. Isto sam radila kao kustosica dizajna u Pariškoj galeriji Artcube i to će isto biti postavka koja će trajati par mjeseci. Biram po estetici i mislim da je to biranje obostrano.
Kako bi opisala svoj doživljaj Art Basela u Parizu ove godine?
Pozvana sam bila na svečano otvaranje Art Basel x Vanity Fair događaj u Four Seasons hotelu u Parizu. Tu sam imala prilike diskutirati s dosta lidera iz struke. Sajam je bio odličan, primijetila sam naglasak na Picassa ove godine. Njegovi radovi su bili prisutniji za prodaju više nego inače. Moja omiljena slika je bila od umjetnika Georgea Conda u galeriji Hauser & Wirth.
Koje bi umjetnike ili dizajnere spojila u svoju zamišljenu izložbu iz snova?
Za žensku izložbu na primjer – apstraktnu američku umjetnicu Helen Frankenthaler, nigersku umjetnicu Otobong Nkanga koja pravi jako lijepe tapiserije i ikone dizajna iz 70-ih godina Gabriella Crespi i Maria Pergay.
