Noa Geras u Galeriji Kranjčar predstavlja ciklus koji objedinjuje slikarstvo, kiparstvo i video
Slavlje koje se pretvara u potragu
U drugom dijelu galerije, konstelacija malih aluminijskih skulptura, također nazvana Parada, proširuje ovu temu u trodimenzionalni prostor. Pedeset figura, svaka veličine ljudske šake, savija se i puže. Promatrane zajedno, titraju u ritmu oklijevanja, a ne trijumfa. Njihove zrcalne površine razlamaju odraz promatrača, tiho ga uključujući u njihovo kretanje. Ono što se u početku čini kao slavlje, sve više nalikuje potrazi – kolektivnom lutanju vođenom više instinktom nego svrhom.
Ispred galerije posjetitelje dočekuje trometarska željezna skulptura Legija (2025.) – poput stražara ili upozorenja. Višeglava forma, čija simetrija više uznemirava nego što umiruje, oživljava na vjetru, postajući pokretna. Istodobno je mitska i mehanička, živa i sputana. Skulptura se referira na biblijske rečenice Legija mi je ime! Ima nas mnogo!, no Geras taj motiv koristi metaforički – kao sliku mnoštvenosti, rasapa pojedinačnog glasa u kolektivnom zboru.
Zajedno, ovi središnji radovi tvore dijalog o ravnoteži između sigurnosti i autonomije, vjere i razuma. Povorka postaje metafora ljudskog suživota – simbol i solidarnosti i predaje. U njezinu ritmu leži pitanje: gdje se počinje gubiti vlastito ja i je li to gubljenje gubitak ili oslobođenje.
Tehnologija kao metafora
Dva ranija platna, Zrcalo i Raj (oba iz 2024.), produbljuju ovu filozofsku potragu. U Zrcalu se biće – česta prisutnost u radovima Geras – pojavljuje iz skučenog prostora. Taj prostor sugerira i utočište i zatočeništvo, hvatajući paradoks ljudskog nagona da se povuče pred razlikom. Raj pak promišlja o opasnosti sigurnosti.
Zlo nastaje iz viška uvjerenja koje ušutkava sumnju, kaže Geras, oslanjajući se na mislioce koji moralnu borbu ne smještaju između nacija ili ideologija, već unutar same ljudske savjesti.
U pratećem 3D video radu, također nazvanom Parada, umjetnica dijalog širi u virtualnu sferu. Digitalne figure lebde kroz neodređeni grimizni pejzaž, čije sinkronizirano kretanje priziva i ritual i ponavljanje. Animacija, izvedena s namjernom suzdržanošću, odražava koreografiju rasapa iz slika. Ovdje tehnologija ne služi kao spektakl, već kao metafora – objektiv kroz koji želja za jedinstvom postaje svjetlucava i neuhvatljiva.
Točke između čovjeka i drugoga
Kroz svoj rad Geras istražuje dodirne točke između čovjeka i onoga Drugoga – životinjskog, mitskog ili mehaničkog. Tim se granicama približava istodobno intimno i distancirano, svjesna njihova potencijala i za empatiju i za nasilje. U Paradi to istraživanje postaje kolektivno, a ne osobno. Umjetnica promatra mnoštvo kao organizam koji može hraniti ili proždirati, odražavati ili iskrivljavati. Njezin rad ne osuđuje i ne moralizira; on nas poziva da prepoznamo složenost pripadanja i odgovornost mišljenja unutar osjećaja.
Kako piše Aleksandar Solženjicin: Linija koja razdvaja dobro i zlo ne prolazi kroz države ni kroz klase, nego kroz svako ljudsko srce. Parada prati tu nevidljivu liniju – ne kao razdjelnicu između ispravnog i pogrešnog, već kao krhki šav između savjesti i udobnosti. Kroz svoje materijalne i metafizičke slojeve, izložba nudi meditaciju o suživotu u dobu u kojem su povezanost i konformizam često nerazlučivi.
Hannah Nashman
