Detroit, sedamdesete i glas s ulice
Sixto Rodriguez odrastao je u radničkim četvrtima Detroita, grada čiji su industrijski pejzaži i društvene napetosti duboko oblikovali njegovu virtuoznost. Krajem 60-ih i početkom 70-ih snimio je dva albuma, Cold Fact i Coming from Reality koji su bili prožeti socijalnom kritikom, urbanom melankolijom i lirskom introspekcijom.
Njegove pjesme, poput Sugar Man ili I Wonder, zvučale su kao spoj folk-poezije i gradske kronike. Mnogi su ga uspoređivali s autorima poput Boba Dylana, no publika u SAD-u tada ga nije prepoznala. Albumi su komercijalno podbacili, diskografske kuće izgubile su interes, a Rodriguez se povukao iz glazbene industrije.
Četiri desetljeća anonimnosti
Sljedećih 40 godina Rodriguez je živio gotovo neprimjetno. Radio je fizičke poslove, građevinu, rušenja, teške manualne poslove, sve kako bi preživio.U međuvremenu, bez njegova znanja, dogodilo se nešto nevjerojatno. Tijekom kasnih 70-ih i 80-ih, njegove su ploče počele kružiti u Južnoafričkoj republici. U vrijeme apartheida njegova glazba postala je soundtrack generacije mladih koji su tražili slobodu i drugačiji svijet. Rodriguezove pjesme, pune društvene kritike i egzistencijalnih pitanja, govorile su ono što mnogi nisu smjeli izgovoriti.
Upravo u toj zemlji bio je popularniji čak i od Elvisa Presleya. Njegovi albumi prodavali su se u stotinama tisuća primjeraka, a pjesme su postale dio kolektivnog kulturnog identiteta. Da ironija bude potpuna, dok su njegovi obožavatelji u Cape Townu i Johannesburgu mislili da je mrtav, pa čak i stvarali mitove o njegovoj navodnoj samoubilačkoj smrti na pozornici, Rodriguez je u Detroitu živio skromno, nesvjestan svega toga.
Film koji je otkrio legendu
Tek početkom 2000-ih nekoliko fanova iz Južne Afrike odlučilo je istražiti misterij. Njihova potraga dovela je do dokumentarca Searching for Sugar Man, redatelja Malika Bendjelloula. Film, objavljen 2012., postao je globalni fenomen i osvojio Academy Award for Best Documentary Feature. Dokumentarac prati potragu dvojice fanova za glazbenikom za kojeg su vjerovali da je davno umro, samo da bi otkrili da živi u Detroitu i nikada nije znao za svoju slavu.
Nakon premijere filma Rodriguez je napokon dobio priznanje koje mu je desetljećima izmicalo. Ponovno je počeo nastupati diljem svijeta, a koncerti su bili rasprodani. No ono što je publiku najviše dirnulo bila je njegova skromnost. Unatoč kasnoj slavi, Rodriguez je ostao isti čovjek koji je godinama živio jednostavno i bez glamura.
Zagreb kao nova točka na karti Sugarmana
Upravo ta priča inspirirala je zagrebačkog street art umjetnika Borisa Bareta. Njegov mural na Opatovini simbolički povezuje dva grada – Detroit, gdje je Rodriguez živio i stvarao i Zagreb, grad koji je odlučio odati počast njegovoj nevjerojatnoj sudbini. Opatovina, već poznata po kulturnim događanjima i povijesnoj atmosferi, ovim muralom dobiva novu dimenziju.
Umjetnost van svih granica
Priča Sixta Rodrigueza danas ima gotovo mitski status. Ona govori o umjetnosti koja može pronaći put do publike čak i kada industrija zakaže. Govori i o vremenu u kojem se glazba širila nepredvidivim putevima, preko kazeta, ploča i usmene predaje, ali najviše govori o integritetu. Rodriguez nikada nije pisao pjesme kako bi postao slavan. Pisao ih je jer je morao, jer je to njegov poziv.
Zato mural na Opatovini nije samo hommage jednom glazbeniku. On je podsjetnik da prava umjetnost ponekad treba desetljeća da pronađe svoje mjesto, ali kada ga pronađe, ostaje u kolektivnoj svijesti zauvijek.
Foto: Maja Riznić
