Mia Markušić o izložbi Pejzaži otpora: „Otpor je borba za unutarnji život slike“

Miu Markušić publika je nedavno imala priliku upoznati i kroz njezino sudjelovanje na ovogodišnjem izdanju Nesvrstanih, a sada se predstavlja samostalnom izložbom Pejzaži otpora koja se u zagrebačkom Botaničaru može pogledati do 3. srpnja.

U novom ciklusu radova umjetnica se okreće pejzažima koji ne proizlaze iz konkretnih lokacija, već iz osobnih doživljaja, fragmenata sjećanja, unutarnjih stanja i prizora koji joj se učestalo vraćaju u snovima. Priobalne šume, močvare, voda, intenzivno svjetlo i stabla postaju polazište za istraživanje prostora između stvarnog i imaginarnog, poznatog i nedostižnog.

Pejzaži otpora

Izložba okuplja dva diptiha velikog formata nastala kroz dugotrajan proces prekrivanja, rekonstrukcije i ponovnog građenja slike. Vidljivi tragovi poteza, slojevi boje i reljefna površina nisu samo estetski elementi, već važan dio procesa koji otkriva stalno pregovaranje između spontanosti i kontrole. Upravo iz tog odnosa proizlazi i naziv izložbe – otpor kao dio stvaranja, ali i prostor u kojem nastaju najzanimljivija umjetnička rješenja. Povodom izložbe razgovarali smo s Miom o kreativnim blokadama, slikarskim odlukama, motivu drveća koji se neprestano vraća u njezin rad te o tome zašto pejzaži koje stvara nikada nisu do kraja definirani, već ostaju otvoreni osobnim interpretacijama promatrača.

• Naziv izložbe je Pejzaži otpora. Protiv čega se najčešće borite u vlastitom kreativnom procesu – sumnje, perfekcionizma, očekivanja ili nečeg sasvim drugog?

U kreativnom procesu najčešće se borim s donošenjem odluka, ali ne u smislu da je neka odluka nužno pogrešna, nego da u određenom trenutku još nije potpuna. Često razmišljam o razlici između Picassa i Bonnarda. Picasso je Bonnardov rad navodno opisao kao neku vrstu “skupa neodlučnosti” jer je Bonnard svoje slike dugo preslikavao, dorađivao i mijenjao, dok je Picasso vjerovao u snažniju, bržu i odlučniju gestu na platnu. Ne bih se time uspoređivala s Bonnardom, niti bih birala stranu, jer se obojici divim. Ta mi je razlika zanimljiva jer pokazuje da ne postoji jedan ispravan način slikanja. Netko do slike dolazi kroz brzu odluku, a netko kroz dugotrajan proces traženja, prekrivanja i ponovnog građenja. Moj proces u ovoj izložbi bio je bliži tom sporijem, intuitivnijem načinu rada.

Zato “otpor” za mene nije borba protiv slike, nego borba za njezin unutarnji život. Pokušavam pronaći trenutak u kojem rad počinje postojati sam za sebe, kada više nije samo rezultat moje početne ideje, nego postaje prostor u kojem se pojavljuje nešto novo i neočekivano. Taj proces zna biti iscrpljujući, ali upravo u njemu nastaje ono što mi je najvažnije.

• U tekstu izložbe spominje se da su početna inspiracija bili pejzaži koji vam se učestalo pojavljuju u snovima. Koliko se ti prizori mijenjaju kada ih prenosite na platno i što vam je važno sačuvati iz tog prvog dojma?

Pejzaži su bili početna inspiracija, a tek sam kasnije shvatila da se njihov ambijent povezuje s prizorima koji mi se učestalo pojavljuju u snovima. Ne prenosim ih doslovno na platno, niti pokušavam rekonstruirati san. Više me zanima osjećaj koji ostaje nakon njega: svjetlo, atmosfera, kretanje kroz prostor i određena napetost.

Na početku rada postoji slobodan i neposredan zamah, gotovo realan u svom impulsu, a zatim počinje proces „ slagalice“; prekrivanje i nanošenje. Slika se tada sve više udaljava od prvog prizora i postaje nešto novo. Važno mi je sačuvati upravo taj početni intenzitet; osjećaj da pejzaž istodobno ostane poznat i nedostupan.

• Drveće u vašim radovima nije samo element prirode, već svojevrsni autoportret prisutnosti i ustrajanja. Što vam taj motiv danas predstavlja i zašto mu se iznova vraćate?

Nisam svjesno odlučila da ću slikati drveće. Taj se motiv postupno pojavio i s vremenom postao važan dio mog slikarskog ciklusa. U izložbi „Pejzaži otpora„ drveće se pojavljuje kao ritam, pregrade i nositelji energije unutar zadanog formata. Ono gradi prostor slike, ali ga istovremeno i prekida. Danas mi drveće predstavlja oblik prisutnosti. Ono je za mene motiv ustrajanja, ali i određene unutarnje napetosti. Ponekad ga doživljavam kao promatrača, prolaznika ili tihi trag ljudske prisutnosti, iako pripada prirodi. U mojim radovima ono često nosi emocionalna stanja koja su osobna i unutarnja.

• Radove opisujete kao rezultat dugotrajnog procesa prekrivanja, rekonstrukcije i neprestanih izmjena. Je li vam tijekom stvaranja teže prepustiti se spontanosti ili zadržati kontrolu nad onim što nastaje?

To ovisi o samoj slici i o tome kako je započeta. Ponekad pokušavam zadržati početnu ideju, a ponekad vrlo brzo shvatim da se slika želi razvijati u drugom smjeru. Tada mi je važno ne forsirati kontrolu, nego prepoznati što se u radu već pojavilo. Najvažnije mi je poistovjetiti se sa slikom i osjetiti njezin ritam. Spontanost mi je potrebna kako bi rad ostao živ, ali kontrola je jednako važna jer mi omogućuje da ga dovedem do točke u kojoj djeluje cjelovito. Mislim da se najbolji trenutci događaju upravo između ta dva stanja, kada više ne upravljam potpuno slikom, ali je još uvijek pažljivo slušam.

Izložba traje do 3. srpnja, a Botaničar znate gdje je.

Foto: Ivica Ivčević