Od arhiva do imaginarija: Marko Tadić predstavio nam je jednu od najzanimljivijih izložbi ovog proljeća
Zagrebačka galerija Trotoar posljednjih je tjedana mjesto na kojem cijenjeni vizualni umjetnik Marko Tadić javnosti predstavlja presjek svojih recentnih radova u sklopu izložbe Funga Robo. Postav je okupio djela u kojima iz perspektive umjetničkih ekologija razmatra spekulativne vizije grada budućnosti. Bio je to sjajan povod za zajednički razgovor u kojem smo otvorili teme memorije, materijalnosti i odnosa čovjeka prema tehnologiji i prirodi.
Nastavaka dijaloga donijet će i nadolazeći Trotoar Talks. Zakazan je za četvrtak, 21. svibnja od 19 sati u prostoru galerije. Umjetnik će u njemu razgovarati s prijateljicom, kustosicom Olgom Majcen Linn, otvarajući dodatno teme procesa, istraživanja i imaginarija budućnosti koje obilježavaju njegov opus. Razgovoru možete prisustvovati i sami.
- U vašim radovima ljudi često fizički izostaju, ali tragovi njihove prisutnosti ostaju vrlo snažni kroz interijere, predmete, arhive i urbane prostore. Zanima li vas upravo taj otisak čovjeka?
Apsolutno, zato u svom radu često koristim fotografije, razglednice i pronađene objekte. Mislim da je cijeli kreativni proces, od istraživanja, čitanja i pronalaženja materijala, preko studijskog rada pa sve do izložbenog prostora, na neki način upisan u same radove. U njima se osjeća protok vremena i sve faze njihova nastanka: od odbačenosti i zaborava do reciklaže i transformacije u umjetnički kontekst. Objekti i materijali koje koristim tako postaju svjedoci vremena i stalnih promjena, ali i izražajni medij umjesto klasičnih umjetničkih sredstava na koja smo navikli. U mojim animacijama protagonisti su često antropomorfni, primjerice, u animaciji Pokretni elementi pratimo automobil kao glavnog aktera i svjedoka kreativnog procesa, dok su u novoj animaciji Funga Robo protagonisti gljive. Radi se o svojevrsnoj zamjeni uloga, gdje ti akteri s publikom komuniciraju više metaforički i simbolički nego izravno.
- Također, vaši radovi imaju gotovo taktilnu kvalitetu. Koliko vam je važan fizički kontakt s umjetnošću? Koliko su materijali koje koristite unaprijed konceptualno određeni, a koliko dolaze iz trenutka i konteksta?
Pri produkciji radova, uz crtež koji je uvijek prisutan, nastojim eksperimentirati s novim tehnikama i materijalima. Već u ranim fazama rada razmišljam kako na inovativniji način pristupiti ‘ilustriranju’ određenog narativa, koncepta ili ideje te koje metode, tehnike i materijali tome najbolje odgovaraju. Mislim da radovi djeluju taktilno zato što se u njima vide tragovi procesa, slojevi obrade, originalne površine na koje interveniram bojom ili kolažem. Ta vizualna slojevitost vjerojatno stvara osjećaj taktilnosti i svojevrsne zanatske obrade materijala. U procesu rada sve mi prolazi kroz ruke i sve tretiram kao radni materijal: pilim, bušim, trgam. U toj fazi radovi još nisu izdvojeni kao umjetnička djela, nego su dio procesa i eksperimenta. Tek kasnije, pri postavljanju izložbe, pronalaze svoje mjesto u prostoru i postaju svojevrsni artefakti.
- Koliko je u vašem radu proces unaprijed strukturiran, a koliko ga ostavljate otvorenim za improvizaciju i situacijske odluke tijekom rada?
Uvijek ostavljam prostor za improvizaciju i u tom se smislu držim principa bricolagea kao svoje osnovne radne metode, radim s onim što mi je pri ruci. Naravno, to “pri ruci” skupljano je godinama i čini jedan opsežan, pomalo apstraktan arhiv knjiga, fotografija, razglednica, objekata i različitih materijala. Svaki materijal nosi neku svoju logiku od koje krećem, ali upravo se kroz pokušaje i pogreške, odnosno kroz eksperiment, događaju najzanimljiviji pomaci u procesu rada. Taj proces nikad ne doživljavam potpuno završenim pa ni radove ne promatram kao konačne cjeline. Oni uvijek ostaju otvoreni za nove kombinacije, odnose i različite izložbene konstelacije.
- U suvremenoj kulturi često se tehnologija i priroda, dvije stvari obuhvaćene ovom izložbom, prikazuju ili kao spas ili kao katastrofa. No, čini se da vaši radovi odbijaju tu podjelu. Je li vam važnije prikazati suživot nego sukob? Može li umjetnost pomoći da drugačije zamišljamo odnos čovjeka i tehnologije?
Nadam se da će se tehnologija u nekom trenutku ponovno približiti prirodi, i u tehnološkom i u ekološkom smislu. Vjerujem da bi te dvije sfere ponovno mogle postati bliske. Zamišljam razvoj kiborških procesa u smjeru prirodnih materijala koji zadržavaju tehnološku funkciju pomaganja čovječanstvu. Organski tehnološki dodaci i organska tehnologija mogli bi zadržati funkcionalnost tehnologije, ali od prirode preuzeti organski rast, simbiozu i evoluciju. Te su mi ideje postale bliske nakon čitanja knjige The Mushroom at the End of the World Anne Tsing, ali i kroz kolektivni rad u Biblioteci 0 Općenito na Kiborškom manifestu Donne Haraway. Kad kažem „rad”, mislim na procese prevođenja, višestrukog čitanja i interpretiranja teksta, izrade ilustracija te, na kraju, javnog čitanja.
- Kažete da izložba treba funkcionirati kao prostor komunikacije i dijaloga, što se po vama mora dogoditi da bi taj dijalog stvarno nastao?
Kad govorim o svojim radovima, često ističem da mi je važno da potiču razgovor i razmjenu mišljenja. Mislim da dijalog ne nastaje sam od sebe, nego tek kada publika osjeti da može ući u rad kroz različite razine, kroz materijale, procese nastanka, atmosferu prostora, ali i kroz teme i reference koje se provlače kroz izložbu. U tom procesu bitna je aktivna uloga umjetnika kao pokretača dijaloga. Zanimljivo mi je govoriti o svim slojevima rada, od istraživanja i radnih procesa do konteksta i konceptualnih utjecaja, jer mislim da upravo ti elementi publici često otvaraju nove načine čitanja radova.
Dijalog između autorica/autora i publike ne mora nužno biti direktan niti odmah vidljiv. Ponekad nastaje kroz razgovor nakon izložbe, a ponekad kroz povezivanje vlastitih iskustava s onime što vide. Upravo su mi ti nepredvidivi momenti zanimljivi, jer kroz njih i sam počinjem drugačije gledati vlastite radove. Zato mi je važno da istovremeno zadržim ulogu autora, ali i promatrača vlastitog rada.
- U atmosferi izloženih djela osjeća se i prijetnja i nježnost. Je li vas zanimalo upravo to stanje između fascinacije i nelagode koje obilježava naš odnos prema budućnosti? Što biste voljeli da ona donese?
Nekada su vizije budućnosti bile pozitivne i utopijske, dok danas živimo u svijetu gdje su gotovo sve vizije budućnosti katastrofične i distopijske. Unatoč tome, moje vizije budućnosti i dalje ostaju optimistične. To se vidi i u mojim radovima u kojima su akteri redovito iz svijeta flore ili funge. Ti antropomorfni likovi zadržavaju jednu optimističnu perspektivu i svojom kontinuiranim transformacijama postaju simboli prilagodbe i suradnje. Upravo svojom pacifističkom pojavom i prirodom ukazuju na potencijalne prijetnje i krhkost svijeta u kojem živimo.
Foto: Damir Žižić
