Iz sivila nakratko bježimo u očaravajući Marakeš zahvaljujući foto priči Martine Movrić

Naša nova foto priča odvodi nas u Marakeš. Već prvi susret s jednim od četiri kraljevska grada Markoka djeluje kao udar na sva osjetila. Dim roštilja miješa se s mirisima začina, mesa i ribe, glasovi se nadvikuju, netko te vuče za rukav, netko nudi sok, netko zmiju, netko fotografiju koju nisi tražila. Kaos je potpun i upravo zato hipnotičan.

No Marakeš je grad kontradikcija koje funkcioniraju. Kaotičan, ali organiziran. Glasan, ali srdačan. Intenzivan, ali siguran. U ovaj svijet putem svojih fotografija nakratko nas odvodi Martina Movrić.

FOTO PRIČA: Marakeš

U njegovoj staroj jezgri, medini, vrijeme se savija u uske sokake, iza anonimnih zidova skrivaju se dvorišta s fontanama, hlad i tišina, dok se samo nekoliko koraka dalje grad ponovno razlijeva u gužvu, trgovinu i nagovaranje. Marakeš nije grad za linearno kretanje. On te vodi kružno, vraća na ista mjesta, tjera da usporiš i prihvatiš njegov ritam.

Kad zatreba predah, grad pokazuje svoju drugu stranu, onu zelenu, gotovo meditativnu. Vrtovi su njegov odgovor na vrevu. Menara s maslinicima i vodom u kojoj se ogleda Atlas, Agdal s voćnjacima i tišinom, te Majorelle, vrt boja koje ne pripadaju pustinji, ali joj savršeno prkose. Taj plavi svijet, koji su spasili Yves Saint Laurent i Pierre Bergé, danas je najposjećenije mjesto u gradu, i to s razlogom.

Dan i noć u Marrakešu ne poznaju tišinu

Grad od crvene zemlje i zlatnog sunca poziva putnika da uspori korak i prepusti se čaroliji trenutka. Šetnja trgom Jemaa el-Fna i njegovim živopisnim soukovima vodi kroz labirint boja, zvukova i orijentalnih mirisa koji se urezuju u pamćenje. Zvuk kopita konjskih zaprega miješa se s glasovima putujućih umjetnika, dok sunčane terase nude predah uz čaj od mente. Dan i noć u Marakešu ne poznaju tišinu, već pulsiraju životom i bude želju za povratkom još prije nego što ste otišli.

Većina fotografija snimljena je ležerno, s malim Ricoh GR III uvijek u ruci. Pažljivo sam se kretala ulicama, nesigurna što očekivati ​​i pomalo nervozna zbog fotografiranja ljudi, ali na kraju se sve odvijalo prirodno. Između radnih dana, rano ujutro posjetili smo Jardin Majorelle, popili čaj u 11:22 i prošli kroz prostore poput La Mamounije, gdje su fotoaparati morali ostati skriveni. U početku sam mislila da bi Marakeš mogao biti jednokratno iskustvo. Sada, neko vrijeme kasnije, želim se vratiti i nastaviti promatrati život na tim ulicama, ističe fotografkinja.

Život ne mora biti tih da bi bio skladan

Marakeš se ne posjećuje da bi se vidio. On se posjećuje da bi se osjetio. To je grad koji ne traži razumijevanje, nego prisutnost. Glasovi, mirisi i pokreti preklapaju se bez isprike, podsjećajući da život ne mora biti tih da bi bio skladan. Sigurnost ovdje ne dolazi iz kontrole, već iz povjerenja u ritam koji već postoji, čak i kada ga ne razumijemo.

Grad briše jasnu granicu između prošlog i sadašnjeg. Tradicija nije muzejski artefakt, već živa navika, dok modernost ne pokušava izbrisati staro, nego s njim koegzistira. U njegovoj buci postajemo svjesniji vlastite tišine, u njegovoj intenzivnosti vlastitih granica.

Foto: Martina Movrić