Lonac – što je ispod poklopca: Posjetili smo briljantnog umjetnika u njegovom zagrebačkom ateljeu

U Lijepo osvijetljenom ateljeu, u potkrovlju obiteljske kuće, stvara i radi umjetnik čiji su radovi već poznati širom svijeta, a čije vrijeme, s godinama i zrelošću tek dolazi. Ne govorimo o romantičnom scenariju, s primjerice pariških ulica, već ateljeu zagrebačkog umjetnika Tomislava Lončarića, poznatijeg kao Lonac.

O Loncu često pišemo, ne samo mi, nego i svaki relevantan medij koji prati aktualnu svjetsku street art i muralističku scenu. Svestran, briljantan, marljiv i prije svega discipliniran i ustrajan, a opet tako jednostavan, opušten i zanimljiv. Lonac svakako može biti primjer kako marljivim radom, strašću za onim što radimo, jasnim pogledom na svijet i izuzetno dobrim opažanjem, umjetnik može približiti umjetnost svakome od nas.

Baš zato smo odlučili ovog umjetnika malo više približiti vama. Kako razmišlja, stvara, što ga inspirira, što se promijenilo u njegovom dosadašnjem radu i kakvi su mu planovi za skorije vrijeme otkrio nam je u razgovoru kada smo ga posjetili u njegovom ateljeu prije nekoliko dana.

• Što ima novo kod tebe? U zadnje vrijeme počeo si raditi radionice, kako ti se to sviđa?

Radionice, gostujuća predavanja na fakultetima i školama te privatne sate crtanja i slikanja vodim već neko vrijeme. Iako sam završio nastavnički odsjek na ALU, na kraju studija zapravo nisam imao ambiciju krenuti putem predavača. No nakon što sam prije nekih pet–šest godina kratko uskočio kao zamjena i vodio satove crtanja, shvatio sam da u tome stvarno uživam. Tad sam prvi put osjetio da imam dovoljno iskustva i znanja da mogu prenijeti nešto konkretno i korisno drugima i od tada me taj dio posla sve više ispunjava. Na gostujućim predavanjima najčešće govorim o svom procesu rada, izazovima kojih na svakom projektu uvijek ima napretek, te o dobrim i lošim iskustvima koja neizbježno dolaze uz cijeli proces stvaranja.

• Tvoje murale prepoznajemo po snažnim emocijama i realističnim detaljima, što bi rekao kako si razvio taj vizualni jezik?

U duši sam više ilustrator nego možda ekspresivni slikar. Reprezentativno slikarstvo i ilustracija su mi oduvijek bili zanimljivi. Kao klinac sam volio uroniti u stranice ilustrirane enciklopedije životinja, prepune nabrijanih detalja – od presjeka unutrašnjosti drva, makro svijeta pod lokvom pa sve do čitave džungle. Bio sam očaran maštom i sposobnošću da se toliko toga da “ispričati” jednom slikom. Isto tako, stripovi, filmovi ali i videoigre, pogotovo izometrijske igrice, imali su velik utjecaj na estetiku koja je i danas prisutna u mom radu.

U srednjoškolskoj i brucoškoj fazi bio sam najviše fokusiran na stare majstore kod kojih je ključnu ulogu u radu imalo svjetlo, ali i na suvremene slikare koji djeluju unutar okvira figuracije i predstavljanja, barem djelomično objektivne stvarnosti.

U počecima stvaranja velikih murala najviše sam se fokusirao na slikanje jednog motiva ili lika najčešće osobe iz kruga prijatelja koje bi mi pozirale za skicu. S vremenom sam postupno počeo dodavati više detalja i širi kontekst čitavom radu, a kako se gradilo samopouzdanje, tako sam se sve više upuštao u stvaranje konkretnijih i složenijih scena. Velik dio murala nastaje tijekom festivala koji su vremenski ograničeni i treba proći dosta godina poštene ‘bauštele’ i brukanja da bi se došlo do razine opuštenijeg, sigurnijeg slikanja i improviziranja unutar zadanog roka.

• Osjećaš li da hrvatska publika dovoljno prepoznaje i cijeni muralizam kao umjetničku formu?

Kao i u mnogim drugim sferama, komentari i reakcije na projekte koji su se posljednjih godina izvodili u Hrvatskoj prilično su podvojeni. S jedne strane su oni koji nikad nisu zadovoljni ničim, a s druge oni kojima je sve uvijek „najbolje ikad“. Rekao bih da nam i dalje nedostaje konkretne, konstruktivne kritike. One kojoj cilj nije samo popljuvati ili bespogovorno pohvaliti, nego razgovarati o kvaliteti, procesu i kontekstu. Također, nedostaje nam programa poput projekcija dokumentaraca, tribina i manifestacija koje bi poticale produkciju autorskih murala i stvarale protutežu sve većem broju oslikanih reklama koje se predstavljaju kao street art ili mural art.

Moje osobno iskustvo s domaćom publikom, posebno tijekom samog slikanja na otvorenome, dosta je šaroliko. Primjećujem jedan zanimljiv obrazac. Veći broj ljudi u početku radije kritizira dok slika još nije dovršena i nalazi se u ranoj fazi. Kasnije, kad se rad već formira, fokus više nije toliko na kritiziranju, nego na pomalo zbunjenom pokušavanju da se rad protumači. Oni koji prate scenu uglavnom znaju što očekivati i prepoznaju autore i njihov opus, dok velik dio publike možda i dalje nije siguran što misliti o javnim intervencijama i muralima, pa iz nekakve nesigurnosti ili straha ponekad reagira negativno.

U brojnim europskim gradovima u kojima sam imao priliku slikati, tijekom festivala često se organiziraju ture pod stručnim vodstvom za osnovnoškolce, srednjoškolce i građane starije dobi. Na tim turama posjetitelji imaju priliku vidjeti proces uživo i razgovarati s autorom. Na nekim festivalima važnu ulogu imaju i volonteri, često upravo umirovljenici. To je fora način da im se približi kultura s kojom se možda nikada nisu susreli, ali i da se obostrano razbiju neke predrasude.

• Koji ti je projekt bio najteži i zašto?

Ove godine imao sam najzahtjevnije radove do sada, a neki su projekti počinjali odmah dan nakon završetka prethodnog. Fizički dio mi nije posebno težak, pogotovo kad sam zagrijan, dapače, volim taj ubrzani tempo. Trinaest sati stajanja na dizalici često mi je manje naporno od samog planiranja i priprema za put.

Možda najteži dio ipak bude komunikacija s organizatorima tijekom festivala, pogotovo kada se dogode neočekivane promjene, poput lošeg vremena koje prolongira završetak rada i povećava troškove. To mi se upravo dogodilo u Patrasu, nakon zahtjevnog projekta u Zaragozi. Taman kad sam počeo definirati pojedine elemente, došlo je nevrijeme i temperatura je naglo pala, zbog čega sam morao ponovo naslikati slojeve isprane kišom. Ako jednom moraš prepraviti, to je ok, preživiš, ali kada moraš pet puta ponoviti isti dio, a pritom ne znaš hoće li uopće biti dovoljno vremena da se rad završi, teško je zadržati smisao i motivaciju.

No na kraju, kada je rad gotov i nakon par pošteno odspavanih noći, užitak je vidjeti završeni mural.

• Scene s buvljaka crtaš po cijeloj Europi, koliko si radova već napravio? Ima ih još u planu? Koja je priča iza tog?

Na Hrelić odlazim još od studentskih dana. Tada sam i prvi put zapravo slikao tu temu u blizini samog buvljaka. Ima nešto u toj igri traženja ničeg konkretnog po kutijama i na prenatrpanim ceradama. Male avanture koje me vraćaju u djetinjstvo, kada sam s prijateljima iz susjedne ulice zalazio u napuštene kuće, tvornice i radionice, gdje bismo povremeno pronalazili zanimljive stvari.

Tu rutinu volim uhvatiti objektivom, kako bih kasnije u atelijeru određene fotografije koristio kao reference za crteže, male studije, a kasnije i murale. Sviđa mi se kombiniranje scena koje su se stvarno dogodile s kompozicijama koje sam slagao u studiju, spoj dokumentarnog i imaginarnog.

Cilj mi je fokusirati se na jednu ili dvije teme koje želim razraditi u narednih nekoliko godina. Buvljak je jedna od tih inspirativnih tema, prvenstveno zbog različitih tipova ljudi, spontanih scena i sirovih interakcija koje kao da su ispale sa stranica Alana Forda ili igre Disco Elysium.

Prije svega primjećuješ stvari oko sebe i one postaju inspiracija za tvoju umjetnost, jer kada promatramo svijet tek onda uviđamo da nije sve tako ni jednostavno, čak i kad stavimo ružičaste naočale.

• Čini li te to promatranje i shvaćanje ranjivijim, tužnijim?

Možda me ne čini nužno tužnijim, ali me definitivno više pogađa svijet interneta i način na koji se naša priroda pojavljuje u digitalnoj stvarnosti.  Ona analogna, stvarna svakodnevica, koliko god oronula, stara ili pak friška i nova bila, jednako mi je lijepa i privlačna.

• Puno radiš, osjećaš li da te to ispunjuje na jednak način kao i kad si počinjao ili su se kroz godine probudile neke druge motivacije?

U svojim dvadesetima sam definitivno bio malo više poletniji i naivniji, ali nisam imao fokus. Mislim da sam u zadnjih par godina došao do te neke zrelije faze i konkretnog “zašto” u svom stvaralaštvu, zbog čega sada u kasnim tridesetima možda imam više energije nego prije 10 godina.

Isto tako, izgradio sam jasnu distinkciju između svojih osobnih radova i onih poslovnih projekata, a tip sam osobe koju jednako ispunjavaju obje stvari.

• Kada zamišljaš sebe za 10, 20, 30 godina što vidiš, gdje bi se volio nalaziti, što raditi?

Definitivno planiram nastaviti sa slikanjem murala, no cilj mi je vratiti se i izlaganjima unutar četiri zida. Raditi na slikama i crtežima te isto tako napredovati kao predavač jer me veseli prenošenje konkretnih iskustava i stečenog znanja.

• Koji su ti planovi za skorije vrijeme?

Trenutačno čekam potvrdu za neke projekte na istoku, a u međuvremenu počinjem s pripremama za jednu veću izložbu koja je planirana za 2027. godinu. Također se veselim mogućnosti dodavanja još jednog kontinenta u svoj životopis, iako je to još u ranoj fazi dogovora. Definitivno želim pojačati dosadašnji tempo i produkciju kroz sljedeće dvije godine, a posebno se veselim već dogovorenim festivalima za ljeto 2026. napredovati kao predavač jer me veseli prenošenje konkretnih iskustava i stečenog znanja.

Foto: Privatna arhiva, Martina Movrić