Fotografkinja Jelena Janković (bitefzena) o umjetnosti i radu: Inspirira me sloboda i kako ostati svoj pod svim nametnutim pritiscima
Vaš rad jednako je prisutan na regionalnoj i međunarodnoj sceni. Koliko vas je život i rad između Beograda, Sarajeva i Hrvatske oblikovao kao kustosicu i autoricu?
Ponekad izgleda kao da živim između granica i rasporeda i da sam stalno na nekom prijelazu iz grada u grad, pa nije rijetko da dobijem poruku „u kojem si gradu sada? gdje si?“. Taj ritam između Beograda, Sarajeva i Zagreba me snažno oblikovao i profesionalno i osobno. Prije svega me je naučio da prostor nikada nije neutralan. Svaki grad ima svoj tempo, svoje odnose prema kulturi i zajednici i vrlo specifičnu logiku kako stvari funkcioniraju. To se ne uči iz teorije, nego iz iskustva.
Iz uređivačke perspektive programa, ta pozicija između više scena mi je dala mogućnost da ih promatram zajedno, a ne odvojeno i da kroz programe pokušam uspostaviti komunikacije koje inače ne postoje.
Kao autoricu, taj život „između“ me je učinio i otpornijom i manje naivnom. Kada ne pripadate jednom sustavu, brzo naučite kako različiti sustavi funkcioniraju i gdje prestaje romantika, a počinje stvarni rad. Danas mi je važno da te prostore ne doživljavam kao odvojene točke, već kao jednu mapu koja se stalno pomiče, u kojoj se moj rad mijenja kroz svaku novu suradnju i iskustvo.
Kao direktorica Sarajevo Photography Festivala imate uvid u suvremene fotografske prakse iz cijele regije. Što vam se čini da danas najviše zaokuplja mlađe autore s Balkana?
Čini mi se da se mlađi autori na Balkanu danas često kreću u sličnim pravcima i ponavljaju određene obrasce, kao da postoji neki „siguran jezik“ koji prolazi kroz natječaje, projekte i institucije. U tom procesu se ponekad izgubi rizik, a s njim i osobni potpis. Primjećujem i pomicanje prema narativu koji sve češće služi kao objašnjenje slike, kao da fotografija sama više nije dovoljna, a vjerujem da jaka fotografija ne traži dodatno podcrtavanje. Ona stoji sama, kao intenzitet koji se odmah prepoznaje i koji vas zaustavi bez potrebe za dodatnim objašnjenjem.
Zato je važno vratiti hrabrost u rad, izaći iz sigurnih formi i dosljedno braniti vlastiti vizualni jezik, ostati vjeran vlastitoj ideji i onome u što kao autori vjerujete, čak i kada tržište i institucionalni okviri guraju prema standardizaciji. Na ovom prostoru to često znači razviti i određenu otpornost da bi se uopće ostalo na vlastitom putu. Autentičnost podrazumijeva i sporiji proces, ponekad i godine bez priznanja kroz natječaje ili festivale. Ipak, vjerujem da se dugoročno svaka autentična praksa prepozna i pronađe svoj prostor, čak i ako joj je potrebno vrijeme da se integrira u širi kontekst.
Kako vidite hrvatsku fotografsku i umjetničku scenu u odnosu na ostatak regije, postoji li nešto po čemu se posebno izdvaja?
Djeluje vrlo živo iako nije velika. Često se u javnom i medijskom prostoru ne daje dovoljno pažnje fotografkinjama i fotografima, pa se može steći dojam da je scena tiša nego što zapravo jest, ali u praksi postoji kontinuitet i ozbiljan rad, posebno među autorima koji nisu nužno najvidljiviji. Hrvatska ima svoje specifične mikro scene i zanimljivo mi je što se stvari ne događaju samo u Zagrebu, već i u drugim gradovima i manjim sredinama. Unatoč zasićenju i hiperprodukciji slika, postoji grupa autora koja ostaje dosljedna svom radu, ali i publika i zajednica koje su otvorene i za suvremenu fotografiju i za klasičnije pristupe.
Na Sarajevo Photography Festivalu ta regionalna povezanost se jasno vidi i kroz program i kroz natjecateljski dio. Tako je 2023. Grand Prix festivala osvojio sjajan umjetnik i fotograf Ivan Gundić, dok će ove godine Inija Herenčić u okviru programskog dijela predstaviti izložbu „Nosila sam češer u ruksaku“. Možda baš zato što dolazim izvana mogu scenu promatrati racionalnije, bez emotivne povezanosti i lokalnih odnosa, pa radove sagledavam bez unaprijed formiranog konteksta, poznanstava ili bilo kakvog drugog utjecaja.
Vaš rad često balansira između dokumentarnog i intimnog pristupa. Koliko vam je važna osobna perspektiva u vremenu hiperprodukcije slika i vizualnog sadržaja?
U radu kontinuirano balansiram između različitih žanrova, ali osobna perspektiva mi je ključna. Kada je izgubim, imam osjećaj kao da gubim dio vlastitog rada. Najveći izazov je ostati slobodan u procesu i ne izgubiti radost dok radiš. Hiperprodukcija me užasava. Zanima me izgradnja vlastitog svijeta i projekata koji nastaju kroz vrijeme, ponekad i kroz više godina. Vrijeme, čekanje i sazrijevanje su dio procesa. Ne žurim i dopuštam da mi upravo oni otvore novu perspektivu.
Trenutno sam u fazi eksperimenta i istraživanja novih formi, a kombiniranje medija mi donosi dodatnu slobodu. Svaki put kada osjetim ponavljanje, tražim novi impuls koji me ponovno pokreće. Nikada mi nije bilo presudno što drugi misle o radu, niti da se prilagođavam tuđim očekivanjima. Naučila sam da je važnije slušati vlastitu potrebu i prihvatiti da svaki autor ima svoj jedinstveni jezik. Rukopis će na kraju pronaći svoj put. Ako se stalno prilagođavamo vanjskim mišljenjima, ostajemo zaglavljeni i u vlastitoj i u kolektivnoj anksioznosti.
Koliko vam je važno da umjetnost i fotografija imaju društvenu ili političku dimenziju, a koliko vjerujete u autonomiju umjetničkog rada bez potrebe za eksplicitnom porukom?
Umjetnost ne mora uvijek biti eksplicitno politična da bi bila društveno važna. Čak i kada se bavi intimnim, osobnim ili tihim temama, ona govori o vremenu i svijetu u kojem nastaje. Problem danas vidim više u tome što se od umjetnosti često očekuje jasna i brzo čitljiva poruka, kako bi rad bio „relevantan“, a mislim da umjetnost, pogotovo fotografija, ne funkcionira tako. Njezina snaga je često upravo u složenosti, u prostoru za pitanje, nelagodu i različita čitanja. Istovremeno, danas je gotovo nemoguće praviti se da živimo izvan političkog konteksta.
Ratovi, nasilje, cenzura i različiti oblici pritiska postali su dio svakodnevice i prirodno ulaze u umjetnički prostor. Zato nam je bilo važno da u okviru ovogodišnjeg festivala imamo “Posts for Resistance”, kolektivnu izložbu građana kao otvoreni poziv na sudjelovanje. Zanimalo nas je što se događa kada se protest, koji danas uglavnom postoji na ekranima i društvenim mrežama, prebaci u fizički prostor galerije. U suradnji s umjetnikom Peterom Watkinsom i Galerijom Manifesto, zid galerije postaje neka vrsta zajedničkog otpora u kojem su svi glasovi ravnopravni. Nema selekcije ni klasičnog kuriranja, jer nam je bilo važno da prostor ne funkcionira hijerarhijski, već kao prostor zajedničke prisutnosti i reakcije.
Mislim da umjetnost ne mora nužno davati odgovore, ali vjerujem da ne smije izgubiti sposobnost da svjedoči, a kada je to svjedočenje kolektivno, ono postaje i oblik otpora.
Regionalna kulturna scena često funkcionira kroz osobne inicijative i entuzijazam. Koliko je danas teško održavati nezavisne kulturne projekte i festivale?
Jako je teško i to treba reći bez uljepšavanja. Regionalna kulturna scena uglavnom funkcionira kroz osobne inicijative, entuzijazam i vrlo ograničene resurse, što znači da iza svakog projekta stoji ogroman nevidljiv rad i stalna nesigurnost. Sarajevo Photography Festival ne nose dvije osobe, već mali, ali izuzetno predan tim, većinski ženski, koji zajedno gradi nešto što nadilazi individualne kapacitete. Važno mi je da se zna da iza festivala stoji kolektiv. Festival nikada nije čin pojedinca, već zajednički proces sastavljen od različitih, vrlo posvećenih ljudi. To je živi organizam koji ovisi o povjerenju, koordinaciji i međusobnoj podršci.
U kontekstu u kojem je kultura često podređena logici kapitala, nezavisni projekti se stalno nalaze između opstanka i stvaranja. Nema stabilnih sustava koji bi dugoročno nosili taj rad, pa se sve svodi na upornost, posvećenost i stalnu odluku da se nastavi unatoč uvjetima.
Upravo zato je kolektivnost ključna, ne kao ideja, već kao svakodnevna praksa. Mi smo festival koji uspijeva opstati zahvaljujući zajedničkom radu i ogromnoj energiji cijelog tima, Aide i svih nas koji u to ulažemo sebe bez kalkulacije i koji svake godine iznova gradimo ovu platformu. Zato beskrajno hvala Livini, Arminu, Belmi, Lejli, Vanji i Marini koje su zajedno s nama jubilarno, peto izdanje festivala iznijele.
Sarajevo Photography Festival u relativno kratkom vremenu postao je važna regionalna platforma. Što vam je bio glavni cilj kada ste ga pokretali i jeste li danas bliže toj viziji?
Mogu bez lažne skromnosti reći da smo ostvarile prvobitnu ideju razvoja festivala. Za pet godina festival je prerastao u ozbiljnu međunarodnu platformu i ponekad nam se i samima činilo da sanjamo, ali su se sav trud, vjera i upornost isplatili. Ove godine nam dolazi Carlota Guerrero, jedna od najutjecajnijih suvremenih španjolskih fotografkinja i vizualnih autorica, čiji rad već godinama oblikuje globalnu modnu i umjetničku scenu, što nam je posebno važno jer pokazuje koliko je festival danas vidljiv i izvan regionalnog konteksta.
Festival je pokrenula Aida Redžepagić, koja me je pozvala da budem članica žirija prvog izdanja i od tada smo nastavile zajedno graditi viziju festivala. Kako smo obje fotografkinje, festival smo gradile iz fotografske perspektive, a ne iz klasične kustoske pozicije. Zato nam je bilo važno da ne postoji hijerarhija, VIP kultura ili distanca između gostiju, umjetnika i publike. Svi su tu prije svega kao ljudi.
Vidjele smo da natjecateljski dio već okuplja međunarodnu scenu, ali da nedostaju kontinuitet, sadržaj i stvarno umrežavanje. Zato smo festival razvile kao platformu za učenje, razmjenu i povezivanje balkanske scene s međunarodnim stručnjacima i industrijom.
Od prvog dana cijeli program je besplatan, jer nam je bilo važno ukloniti ekonomske i statusne barijere i otvoriti prostor svima koji žele učiti, raditi i upoznati ljude. Danas je festival mnogo veći nego što smo na početku mogle zamisliti, ali njegova suština je ostala ista: Zajednica, povjerenje i kolektivni čin.
Što vas trenutno najviše zanima ili inspirira, bilo u umjetnosti, fotografiji ili šire u kulturi i društvu?
Sloboda i ostati svoj pod svim pritiscima koji su nam nametnuti.
Peto izdanje Sarajevo Photography Festivala održat će se od 1. do 7. lipnja na više gradskih lokacija, okupljajući svjetska i regionalna imena suvremene fotografije, vizualne umjetnosti i nezavisnog izdavaštva. Ovogodišnja tema „Under Pressure“ istražuje pritisak kao političko, društveno, emocionalno i tehnološko stanje koje oblikuje našu stvarnost i slike koje o njoj stvaramo. Detalje možete pratiti ovdje.
Foto: Jelena Janković
