Odlomci ljeta
Izložba donosi tri fotografska ciklusa Šalata, Jadrolinija i Adriatic, koje ne povezuje jedna tema, već specifičan autorski pogled. Ivčević ne polazi od velikih motiva ni unaprijed zadanih slika ljeta, već od onoga što mu u prolazu privuče pažnju: detalja, geste, boje i kratkih, često neprimjetnih situacija. Njegove fotografije bilježe svakodnevicu bez idealizacije, otkrivajući teksturu ljeta kroz prizore užeglog sunca, betona, mora, tijela u mirovanju i prolazu te rubne situacije koje većina ne bi ni primijetila.( Iz teksta o izložbi, Marta Radman)
Ljeto na tvojim fotkama izgleda kao miks dokolice, vrućine i laganog apsurda, koji ti je najdraži moment koji si ulovio, a da ga nitko osim tebe nije ni skužio?
Pa rekao bi da su mnogi takvi jer mi često ako se netko nađe u mom društvu dok fotografiram kaže, ja to nisam vidio/vidjela. Mislim da me upravo to privlači, naći nešto zanimljivo, lijepo, smiješno u prizorima koje drugi ne primjećuju.
Imaš oko za prizore pored kojih većina ljudi samo prođe. Je li to više stvar strpljenja ili tog nekog unutarnjeg radara za čudne detalje?
Prvi je radar, a onda ponekad i strpljenje jer nekad ne vidiš gotov kadar već njegov potencijal pa staneš i čekaš, i čekaš, i čekaš…
Tvoje fotke ljeta nisu baš razgledničke. Jesi li ikad imao osjećaj da je drugačiji kadar zapravo najiskreniji kadar?
Jedna od serija unutar izložbe, Adriatic je upravo moje viđenje razglednica. Ne onaj uljepšani, jednodimenzionalni pogled, nego ono što se stvarno može zateći na obali Jadrana, što ne znači da se u nekoj malo široj realnosti od one standardne razgledničke ne može naći ljepota.
U tvojim radovima ljudi često djeluju kao da su uhvaćeni između dva stanja, odmora, čekanja, odlaska. Zanima li te više atmosfera ili osoba u kadru?
Na mojim fotografijama ljudi su često više statisti nego protagonisti. Pridonose scenografiji prizora i više su dio atmosfere.
Da moraš soundtrackom opisati cijelu izložbu, što bi sviralo u pozadini?
Što se tiče soundtracka čak sam kreirao playlistu za izložbu na kojoj se našli Arsen, Toma Bebić, Valentino Bošković, TBF, Jinx , Đavoli, pokoja Oliverova itd. Pjesma koja je pratila neke od objava bila je Ljeto ’82 grupe More. Tako da eto, nostalgični soundtrack.
Koliko ti je bitna boja u fotografiji? Imaš osjećaj da ljeto na Jadranu ima svoj poseban color palette?
Nekad sam fotografirao ili gledao fotografski svijet gotovo u potpunosti u crno-bijelom. Posljednjih desetak godina više sam se okrenuo bojama. Ne znam da li se radilo o zasićenju, ali definitivno me danas više zanima svijet u koloritu.
Postoji li neka lokacija uz more koja ti je totalno fotogenična, ali istovremeno i malo depresivna?
Mnoge su takve lokacije uz obalu, naizgled neprivlačne, a u biti oaze lokalnog stanovništva. Jedna od takvih je napuštena tvornica ribe u Komiži, na jednoj od fotografija. Komad žala ispod propale tvornice ipak je mjesto gdje neki nalaze mir i ljepotu. Netko bi rekao da bi jedan Dalmatinac poput mene teško našao nešto inspirirajuće na bazenu u Zagrebu, a ipak tu je serija fotografija Šalata. Ona ocrtava moje ljeto u Zagrebu koje je bilo inspirirajuće i jako koloristično, a i razveselilo mnoge na izložbi.
Nakon ove izložbe planiraš li neku novu?
Za sada je i ova bila dosta izazovna s obzirom na posao i druge obaveze, ali moguće da će se ova serija ponoviti i negdje na obali, a za nešto novo tko zna, možda iznenadim.
