Intervju: Hana Tintor izložbom “Oduzeta svakodnevica” vraća nas u vrijeme pandemije
2020. se na sve strane govorilo o neminovnim posljedicama zbog svega toga što nam se tada događalo i nitko nije mogao pretpostaviti kako će se to odraziti na našu budućnost. Sada, kada gledaš s odmakom, što bi rekla kako si ti proživjela te “krizne godine” kao umjetnica/poslovno/privatno?
Posljedica koju osjećam je da sam potpuno izgubila osjećaj za vrijeme i kao da u glavi dijelim događaje na one prije i one poslije pandemije. Tijekom lockdowna sam otkrila da volim tišinu i da me ona smiruje. Ušla sam u neki svoj bubble i izlazila kada bi se netko razbolio i trebalo je pomoći ili kada je bilo obrnuto. Razvila sam i čudan strah od gužvi – što sam otkrila tek kasnije, ali sam se i potpuno izliječila od “straha od propuštanja”. Također, danas se grozim grljenja s poznanicima i ljudima koji mi nisu bliski, što mi je nekad bilo okej, ali možda je to i stvar godina.
Provela sam puno kvalitetnog vremena sa svojim psom i online komunikacija mi je postala puno prihvatljivija nego prije. Sjećam se da sam se i konačno naspavala, puno, puno toga nacrtala. Te su mi godine bile baš plodne i inspirativne jer naprosto nije bilo distrakcija i to sve mogu reći s lakoćom jer sam imala sreću da su svi koje volim ostali zdravi i živi. Da nisu, pamtila bih te dane itekako drugačije.
Uvijek je zanimljivo izlagati s odmakom. Radovi koji su nastajali godinama, dok si se i ti, ali i sve oko tebe mijenjalo, jesi li zadovoljna svime što si “prikupila”?
Meni je zanimljiv dijalog koji se dogodio. Nekoliko godina kasnije, Srdja Dragović i ja imali smo izložbu Ilustratorski dijalog, u kojem smo međusobno ilustrirali dnevničke crtice. Blok iz razdoblja lockdowna mi stoji na stolu, kao i ostali i nerijetko bih ga prolistala i uvijek bi mi izmamio osmijeh. Ljudi su jedva čekali otići u knjižnicu, grliti se, izaći na ples, grliti se, otići kod bake na mlince, grliti se, stajati bosonogi na travi, skočiti u more, plakati i naravno grliti se…
Zadovoljna sam jer su crteži nešto značili svim tim ljudima u tom čudnom vremenu. To nije bio projekt u kojem mi je bilo bitno da su radovi dobri ili da sve ima smisla, bio mi je bitan dijalog i da ilustriram baš svačiju poruku. Za izložbu sam ipak morala napraviti selekciju, zbog ograničenog prostora. Odabrala sam radove s kojima se najlakše poistovjetiti i odlučila ih odvojiti od teksta. Želim da nastane novi dijalog između publike i crteža i da svatko odluči što za njega predstavlja određena ilustracija.
Što je tebi najviše nedostajalo kad je stala svakodnevica, a što misliš da bi ti nedostajalo danas?
Nedostajalo mi je otići u posjetu kod bake koja je već bila prilično stara i kod bake i dide na kavu. Nedostajali su mi I treninzi! Za sve drugo smo se ipak nekako snalazili. Mi sa psima smo ipak izlazili, a u nekom trenutku smo i pili pive po parkovima, kao nekad na faksu! Danas bi mi možda nedostajao moj mir jer više ne živim sama – poduplali smo se i u ljudskoj i u psećoj varijanti i nedostajala bi mi ekipa s kojom dijelim radni prostor.
