Kipar Hrvoje Dumančić iz osjećaja straha i nesigurnosti stvorio je Krug. Danas je to proslava života
Krug je ciklus u kojem konj, motiv kojem ste posvetili gotovo cijeli svoj opus, dolazi u spoj sa simbolom kruga. Kako ste došli na ideju i odakle inspiracija?
Nisam tražio novi motiv niti novu temu. Imam osjećaj da je ideja pronašla mene.
Sve je počelo 2020. godine, u vrijeme kada smo svi osjećali nesigurnost i izolaciju. Tada je nastao reljef Pangea, pet isprepletenih glava konja. Dok sam radio na njemu, imao sam snažan osjećaj da, unatoč svemu što se događa, moramo ostati povezani.
U tom trenutku nisam znao da će upravo taj rad postati početak ciklusa Krug. To sam shvatio tek kasnije, gledajući vlastiti rad unatrag.
Krug se nije pojavio kao unaprijed osmišljena ideja, nego kao prirodna posljedica svega što sam tada osjećao. Nakon toga svaki je novi rad otvarao novo pitanje, a svako novo pitanje vodilo me dublje u istraživanje njegova značenja.
Nisam imao osjećaj da tražim novu temu, nego da slijedim put koji se sam počeo otvarati.
Danas mi je zanimljivo kada pogledam unatrag da je cijeli ciklus nastao iz osjećaja straha i nesigurnosti. Paradoksalno je da je upravo iz tog razdoblja nastao ciklus koji danas doživljavam kao slavljenje života, povezanosti i svega onoga što nas, unatoč različitostima, ponovno vraća jedne drugima.
Što za vas danas predstavlja motiv konja?
Konji su u moj život ušli kada sam imao sedam godina i od tada su ostali moj najiskreniji oslonac.
Nisam uživao samo u jahanju. Volio sam biti u njihovoj blizini. Njihova prisutnost, miris staje i način na koji komuniciraju bez riječi stvarali su u meni osjećaj mira koji sam rijetko gdje drugdje pronalazio.
S godinama sam shvatio da me kod konja najviše privlači njihova iskrenost. Oni ne glume, ne skrivaju emocije i ne pretvaraju se da su nešto što nisu. Reagiraju iskreno i u trenutku.
Mi ljudi često, svjesno ili nesvjesno, preuzimamo različite uloge. Prilagođavamo se okolini i ponekad sakrijemo ono što stvarno osjećamo. I ja nisam iznimka.
Kod konja se to ne događa.
Kada sam s njima, imam osjećaj da sve te uloge i očekivanja jednostavno nestanu. Ostane samo iskren odnos. Vjerujem da upravo zato kroz njihove skulpture cijelo vrijeme pokušavam govoriti o čovjeku. Konj je za mene postao simbol autentičnosti i podsjetnik na ono što jesmo kada više nemamo potrebu skrivati se iza bilo kakvih maski.
U Krugu konj susreće simbol sunca, vremena i neprekidne mijene. Kako ste te apstraktne ideje prevodili u kiparsku formu?
Krug za mene nikada nije bio samo simbol sunca ili vremena. Prije svega doživljavam ga kao prostor povezanosti i ravnoteže. Zanimljivo mi je koliko je krug jednostavan oblik, a istodobno nosi toliko različitih značenja: vrijeme, ciklus, povratak, cjelovitost, beskonačnost.
Kada stvaram, ne polazim od toga da neku apstraktnu ideju moram doslovno prevesti u skulpturu. Više vjerujem intuiciji. Oblik često dolazi prvi, a njegovo značenje otkrivam i razvijam kroz sam proces rada.
Tako je bilo i s Krugom.
Što sam više stvarao, to sam više istraživao simboliku kruga i otkrivao nove slojeve koji su me vodili prema sljedećem radu.
U skulpturama sam zato pokušao zadržati jednostavnost forme, a konja staviti u različite odnose unutar nje: ponavljanje, susret, kretanje, suprotnosti, ravnotežu. Krug za mene nije okvir koji zatvara, nego prostor koji povezuje.
Važno mi je i da značenje ne završava mojom interpretacijom. Ne želim gledatelju objasniti što mora vidjeti ili osjećati. Volim ostaviti dovoljno prostora da u tom krugu pronađe nešto svoje. Mislim da umjetnost treba otvarati pitanja, a ne davati gotove odgovore.
Bokar je povijesno važan prostor. Je li se vaš rad ili pristup promijenio kada ste ga počeli promatrati kroz taj prostor? Kako se Bokar uklapa u izložbu?
Bokar nije neutralan izložbeni prostor. Čim sam počeo razmišljati o izložbi unutar tvrđave, bilo mi je jasno da prostor mora postati njezin dio, a ne samo kulisa.
Bokar je građen da bi branio Dubrovnik. Topovi su i danas ondje, ali su tihi. Između njih sam smjestio konje, koji su također tihi, ali za mene upravo u toj tišini šalju vrlo glasnu poruku. U vremenu u kojem ponovno svjedočimo ratovima i podjelama, bilo mi je važno da prostor nekada namijenjen obrani danas ispune umjetnost, emocija i potreba za povezivanjem.
Posebno mi je važan konjić za njihanje koji posjetitelja dočekuje odmah na ulazu. On u taj ozbiljan povijesni prostor unosi nešto sasvim drugo: igru, djetinjstvo i maštu.
Dubrovnik pritom nosi i riječ Libertas, koja za mene u ovom kontekstu dobiva dodatno značenje. Sloboda za mene nije samo nešto što se brani. Ona postoji i u mogućnosti da stvaramo, zamišljamo, osjećamo i međusobno se povezujemo.
Zato mislim da se Krug i Bokar nisu samo prostorno susreli. Bokar je postao dio poruke izložbe.
Izložba se održava i na šetalištu Brsalje. Što posjetitelje tamo čeka?
Na Brsaljama posjetitelje dočekuje Uspomena, moja velika skulptura stiliziranog konjića za njihanje. Zanimljivo je da to zapravo i nije konj, nego igračka, predmet koji gotovo svi povezujemo s djetinjstvom, igrom i maštom. Uspomena je dio mog doktorskog rada i za mene nosi upravo tu ideju povratka emocijama i vrijednostima koje odrastanjem često negdje izgubimo ili zaboravimo.
Prvotno je trebala biti izložena unutar Bokara, ali jednostavno nije mogla proći kroz njegove ulaze. Isto se dogodilo i s još nekim mojim velikim skulpturama. Bokar je u tom smislu neumoljiv. Ne možete prilagoditi tvrđavu izložbi, nego se kao umjetnik morate prilagoditi njoj.
Na kraju se to ograničenje pretvorilo u prednost.
Uspomena je svoje mjesto pronašla na Brsaljama, s Bokarom i dubrovačkim zidinama u pozadini, i postala svojevrsni uvod i pozivnica na izložbu. S jedne strane monumentalna tvrđava koja je stoljećima branila Grad, a ispred nje konjić za njihanje koji nas vraća igri i mašti.
Uspomena ne slavi moć ni pobjedu. Slavi igru, maštu i ono dijete u nama koje možda nikada ne bismo trebali potpuno izgubiti.
Vaši konji nisu samo prikazi životinje, nego nose određenu emocionalnu i simboličku težinu. Što želite da gledatelj prvo osjeti, a što da tek naknadno otkrije?
Ne želim unaprijed odrediti što bi gledatelj trebao osjetiti. Upravo suprotno, želim da u susretu sa skulpturom osjeti nešto što već nosi u sebi.
Time sam se dosta bavio i u svom doktorskom radu, istražujući odnos individualne i kolektivne memorije.
Postoje slike, osjećaji i iskustva koja pripadaju samo nama, ali postoje i ona koja na neki način svi prepoznajemo. Konj je jedan od takvih motiva. Prati čovjeka tisućama godina i duboko je prisutan u našoj povijesti, kulturi, mitovima, ali i osobnim uspomenama.
Danas jesam doktor umjetnosti, ali još uvijek ne želim propisivati recepte što bi tko pred umjetničkim djelom trebao osjećati. Upravo je u tome za mene ljepota umjetnosti, ali i života.
Ne moramo svi vidjeti i osjećati isto.
Netko će u konju prepoznati snagu, netko nježnost, slobodu, strah, djetinjstvo ili neku sasvim osobnu uspomenu, a netko možda uopće neće vidjeti konja. I to je u redu.
Možda gledatelj na kraju otkrije da zapravo nije cijelo vrijeme promatrao samo konja. Na neki način promatrao je i samoga sebe.
Što ste kroz Krug naučili o sebi kao kiparu, a što o motivu konja što prije možda niste znali ili osjećali?
Mislim da me Krug naučio prije svega prepustiti se. Ne moram uvijek unaprijed znati kamo idem niti imati odgovor na sve. Ponekad treba vjerovati procesu i pustiti da te krug odvede upravo tamo gdje trebaš biti.
Naučio me i da trebam znati biti sam u svom krugu, ali isto tako biti povezan i isprepleten s drugima. Jedno bez drugoga teško funkcionira. Možda sam kroz njega još više osvijestio koliko su važni trenutak i male stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo. Čak i teške situacije imaju svoje mjesto u tom krugu. Možda upravo zbog njih znamo prepoznati i biti zahvalni kada dođu one lijepe.
Kao kiparu, Krug mi je dao još veću sigurnost da ostanem vjeran vlastitom jeziku. Danas nije baš uobičajeno gotovo cijeli opus graditi na animalistici i figuraciji, ali više nemam potrebu pitati se trebam li zbog toga krenuti nekim drugim putem da bih bio suvremen.
Konj mi i dalje daje dovoljno prostora da govorim o čovjeku i vremenu u kojem živimo.
I možda sam upravo kroz Krug shvatio da se konju ne moram stalno vraćati. Nikada zapravo nisam ni otišao od njega. Samo ga svaki put susretnem na nekom drugom mjestu.
Postoji li među radovima iz Kruga jedan koji vam je osobno najbliži? I ako da, zašto?
Teško mi je izdvojiti jedan rad jer Krug ne doživljavam kao skup zasebnih skulptura, nego kao cjelinu u kojoj svaka ima svoje mjesto. Kao što u krugu nijedna točka nije važnija od druge, tako ni ovdje ne bih volio jednom radu dati prednost.
Uspomena mi je svakako posebno draga. Prati me dugo i važan je dio mog doktorskog rada, ali i mog života. U sebi nosi mnogo toga čime se bavim kao umjetnik: djetinjstvo, sjećanje, igru, maštu i emocije koje tijekom odrastanja često negdje potisnemo ili zaboravimo.
S druge strane, Otisak mi je važan na potpuno drugačiji način.
Nastao je posebno za ovu izložbu i za Bokar. Nije riječ o radu koji sam donio u već gotov prostor, nego o radu koji se rodio upravo iz susreta s njim. Bez Bokara vjerojatno ne bi ni postojao.
Posebno mi je zanimljiv pogled s terase Bokara. Odatle se Otisak otkriva kao krug s točkom u sredini, simbol života, a nasuprot njemu otvara se veličanstvena vizura mora i horizonta. Horizont doživljavamo kao beskrajnu ravnu liniju, iako je zapravo dio golemog kruga koji iz naše perspektive ne možemo obuhvatiti pogledom. Slično je i s Otiskom. Iz neposredne blizine vidimo njegove dijelove, s terase prepoznajemo cjelinu, a iz zraka postaje još jasniji i može se vidjeti čak i iz aviona.
Zato ipak ne bih birao najdraži rad. Svaki pripada jednom dijelu priče, a tek zajedno čine Krug.
Što biste voljeli da posjetitelji ponesu sa sobom nakon izlaska s izložbe?
To zapravo ne ovisi o meni. Možda ništa, a možda sve.
Možda uspomenu na jedan dan u Dubrovniku, na jedan prekrasan grad i zemlju, na trenutak koji su proveli sami, s obitelji, voljenom osobom ili prijateljima. Možda ih neka skulptura podsjeti na nešto njihovo, na neki osjećaj ili trenutak koji su već gotovo zaboravili.
Volio bih da osjete i snagu kruga, povezanosti, kretanja i svega što nam se kroz život vraća. I možda se na trenutak zapitaju kako izgleda njihov vlastiti krug i čime je ispunjen.
Ako nešto ponesu sa sobom, volio bih da to bude ono što je zapravo najvrjednije, a nije materijalno: uspomena, emocija, trenutak. Sve ono što ne možemo ponijeti u rukama, ali nosimo sa sobom i što nas kroz život čini bogatijima.
Foto: Sanjin Kaštelan, Grgo Jelavić,
