Donosimo snježnu idilu u šumama Gorskog kotara kroz analogne, crno-bijele fotografije Luke Tambače
Čime si fotkao i kako ta oprema odgovara snježnim uvjetima?
Fotografirao sam s analognom Leicom M4 iz 1970. godine i filmom Ilford HP5. To je potpuno mehanička kamera koja ne ovisi o elektronici, što znači da ne troši baterije i da hladnoća praktički ne utječe na njezino funkcioniranje. S druge strane, zahtijeva iskustvo i znanje jer sve postavke ekspozicije moraš birati ručno, a bez ekrana nema provjere kako je fotografija ispala dok se film ne razvije. Za ovu sam situaciju odabrao crno bijeli film Ilford HP5. Tijekom snježne mećave boja ionako nema, pa sam se mogao potpuno usredotočiti na kontraste, teksture i siluete. Znao sam da će zrno filma, u kombinaciji s gustim pahuljama snijega, dodatno naglasiti atmosferu, hladnoću, vjetar i općenito taj pravi zimski ugođaj.
Kako učiniti fotografiju zanimljivom kada je kulisa samo bjelina snijega?
Kada nestanu boje, u takvim uvjetima tražim siluete i igru svijetlih i tamnih tonova. Snijeg djeluje kao golemo platno, pa svaka mala promjena, zapuh vjetra, trag skije ili bala sijena, postaje važna i daje karakter cijelom kadru. Sve se svodi na atmosferu i osjećaj hladnoće i mira koji dolazi s tim bijelim, beskrajnim prostorom.
Jesi li već na terenu znao koje će fotografije biti nosive za priču, ili te pravi dojam uhvati tek kad razviješ film?
Plan mi je bio fotografirati snijegom zametenu crnogoričnu šumu, grane koje se pod težinom snijega savijaju prema tlu i općenito taj hladni, tihi zimski pejzaž. To su bili osnovni kadrovi oko kojih sam planirao graditi priču. Međutim, na Matić poljani su me potpuno iznenadile ogromne bale sijena. Nekoliko sam fotografija snimio upravo s njima s ciljem da dobijem slojeviti kadar gdje su bale u prvom planu, a šuma u drugom. Ta dubina i trodimenzionalnost uvijek su dobrodošli u fotografiji, pa sam znao da će te slike dobro ispasti.
No istovremeno, jedna od ljepota filma je što se na svakoj roli pronađu kadrovi koje uopće nisam očekivao, a koji me ugodno iznenade. Upravo u toj nepredvidljivosti leži čar analogne fotografije. To nije instantno iskustvo, i mislim da je to dobro za fotografiju. Rezultate vidiš tek kada se film razvije, pa im pristupaš s odmakom i hladnije glave, što omogućuje realniji i iskreniji pogled na vlastiti rad.
Kako si doživio Matić poljanu u zimskim uvjetima i što si pokušao prenijeti kroz kadar?
Matić poljana je i u normalnim uvjetima veoma snažan krajolik, a pod snijegom djeluje zbilja posebno. Prostranost, tišina i povijest tog mjesta stvaraju poseban osjećaj poštovanja. Pokušao sam prenijeti taj kontrast između velike bjeline i elemenata koji je ispunjavaju, poput bala sijena, rubova šume ili travke koja proviruje iz snijega. Htio sam da se osjeti mir, ali i težina prostora.
