Među prvima zavirite u postav hrvatskog paviljona na Venecijanskom bijenalu. U petak otvara svoja vrata
Hrvatsku na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu, odnosno 61. Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti predstavlja projekt Potaknuta strahom i ljepotom iza koje stoji umjetnica Dubravka Lošić, a povjerenik hrvatskog nastupa je ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi.
Ova prostorno specifična instalacija postavljena je u Palazzo Zorzi svoja će vrata službeno otvoriti 8. svibnja, a postav je moguće razgledati sve do 22. studenog. Predstavlja cikluse razvijane tijekom četiriju desetljeća umjetničina djelovanja, konceptualno i prostorno artikulirane prema osobinama paviljona. Dubravka Lošić svoje cikluse osmišljava, izlaže i realizira kao otvorene sustave podložne neprekidnom razvoju, formalnoj razradi i eksperimentu.
Njezina izložbena metodologija temelji se na međudjelovanju formalnih i konceptualnih svojstava pojedinih ciklusa sa semantičkim i prostornim kvalitetama izložbenog prostora, kroz postave koji se transformiraju iz jednoga konteksta u drugi.
O postavu
Postav u Palazzo Zorzi započinje u dvorištu kao dinamičan odnos ciklusa Libertas Bells (2014. – 2026.), Rozarij (2026.) i Tondo (2020. – 2025.), u kojemu se skulpturalne forme od korodiranog željeza i bronce suprotstavljaju slikama-objektima izvedenim od obojenog drva i tekstila. Nastavlja se u dvorani Codussi, na pianu nobile, ciklusima Alba Albula (2019.), Kiše Pariz (2018.), Imago Anima (2012. – 2013.), Rozarij (1987. – 2026.) i Morske psine (1986. – 2026.), koji sjaj venecijanskog interijera nadopunjuju sirovom ekspresivnošću geste, boje, tkanine i forme, oblikujući posve jedinstvenu umjetničku viziju. Postav se uspostavlja kao cjelovita reinterpretacija umjetničina opusa, pažljivo prilagođena prostornim i konceptualnim osobitostima palače, uz naglašen osjećaj teatralne estetizacije svojstven i Veneciji i umjetničinu rodnom Dubrovniku.
Lošić u svom radu oblikuje smione forme u kojima se modernističke, postmodernističke, neoavangardne, lokalne i tradicionalne stvaralačke paradigme susreću i međusobno osnažuju. Njezin umjetnički jezik istodobno je univerzalan, subjektivan i ukorijenjen u lokalnom kontekstu te otvara prostor improvizaciji na granicama izvedbenih disciplina, u procedurama koje emotivnu, vizualnu i osjetilnu dimenziju umjetnosti svima čine neposredno razumljivima.
Opus ukorijenjen u vlastitom iskustvu
Tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1980-ih godina, iskustvo postmoderne estetike usmjerilo je umjetničino stvaralaštvo prema razvoju osebujnih hibridnih postupaka, oblika i formata, utemeljenih na modernističkim formalnim načelima. Njezini ciklusi obuhvaćaju širok tehnički raspon — od slikarstva u tehnici ulja i ekspresivne figuracije do gestualne apstrakcije, monokromnog slikarstva, enformela, kolaža, metala i konstruiranih objekata, uz uporabu industrijskih materijala u izvedbi njezinih prepoznatljivih slika-objekata.
Vizualni jezik Dubravke Lošić, univerzalan u izražavanju dramatičnog osjećaja egzistencije, oslanja se na subliminalne reference osobne, obiteljske, lokalne i globalne stvarnosti, predstavljajući tektonske pomake koji se uvijek događaju ispod površine vidljivog. Ti se procesi u radovima očituju kao napetosti površina, izbijanje materijala i boje te korozivne transformacije u kojima sama materija postaje subjektom. Njezin opus ukorijenjen je u osobnom iskustvu i lokalnom razumijevanju slobode i neovisnosti kao oblika ljepote dostojne žrtve, čija je suvremena rezonanca dodatno pojačana aktualnim globalnim sukobima.
O umjetnici
Dubrovnik u kojem su djela nastala, prepoznatljiv je kulturološki okvir koji je oblikovao umjetničin estetski senzibilitet. Grad je u dinamičnim procesima svog nastanka kulturu slobode isprepletenu s profinjenom estetskom sviješću, povijesno razvio u jedno od temeljnih obilježja vlastitog urbanog identiteta. Ta senzibilnost odjekuje u stihovima dubrovačkog baroknog pjesnika Ivana Gundulića (1589. – 1638.), koji je slobodu slavio kao izvor svih Božjih darova.
Izabrani ciklusi, oslanjajući se istodobno na slobodarsko nasljeđe lokalne baštine i obiteljsku tradiciju tekstilne proizvodnje, kroz umjetničin osebujni likovni izraz bez suhoparne didaktičnosti predstavljaju transformaciju traume u formu i estetski sadržaj, a istovremeno potvrđuju i afirmiraju autohtonu kulturu kao protutežu dominantnim modelima i sadržajima internacionalne kulturne produkcije.
Podsjetimo, Dubravka Lošić diplomirala je u klasi profesora Ferdinanda Kulmera na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a djeluje i izlaže u kontinuitetu od 1983. godine u Hrvatskoj i inozemstvu, sudjelujući na više od 50 samostalnih i više od 100 grupnih izložbi.Uz slikarstvo, instalacije i objekte, bavi se i scenografijom i kostimografijom. Radovi joj se nalaze u brojnim javnim i privatnim kolekcijama (od SAD-a, preko Italije, Njemačke, Švicarske, Španjolske, Indije, Čilea, Francuske, Austrije i Belgije, do Lihtenštajna).
Foto: Veronica Arevalo
Opći podaci:
Otvoreno do | 22. studenoga 2026.
svibanj – rujan | 11:00 – 19:00
listopad – studeni | 10:00 – 18:00
Zatvoreno ponedjeljkom
(osim | 11. svibnja | 1. lipnja | 7. rujna | 16. studenoga)
