Umjetnik Dimitrije Popović uoči novog performansa: “Umjetnost se treba baviti izazovima vremena”
- I nakon više desetljeća bavljenja temama raspeća i smrti Kristove, one vas i dalje duboko zaokupljaju. Što je to u njima što vas stalno vraća? Univerzalna simbolika, osobna refleksija ili nešto drugo?
Tema Kristovog stradanja i smrti na Golgoti je toliko slojevita i složena da se nikada ne mogu iscrpsti njena značenja niti njena inspirativnost za umjetničko izražavanje ovoga novozavjetnoga događaja. Zanimali su me razni aspekti ove teme: povijesni, religijski, filozofski, medicinski. Naime Krist nije postojao kao neki metafizički entitet, već je došao na svijet kao Bogočovjek. Upravo ta, kako kaže Carl Gustav Jung dihotomija Boga i čovjeka daje mu posebnu snagu i uvjerljivost žrtvovanja.
Anatomiju sam spomenuo zato što me u mojim radovima zanimalo kako, upravo ekspresijom tijela koje je mučeno i raspeto te u mukama umiralo, na likovni način izraziti tu dramu na Golgoti. Jer tijelo je bitno u smislu njegove fizičke, stvarne konstitucije i njegove transsupstancijacije u krv i vino, dakle Spasiteljevog mističnog tijela obznanjenog na Posljednjoj večeri.
Glavna misao jest smisao žrtve kroz Kristovu smrt na križu, kada je umrla smrt na Golgoti, uskrsnućem Isusovim. Naravno tu je od posebne važnosti značenje njegovog nauka o dobru, o temeljnim humanističkim vrednotama koje treba živjeti i svjedočiti čovjek, sve su to elementi koji su kroz dugi niz godina utjecali na moje osjećaje i na misao što se posredno reflektiralo i u koncepciju mojih radova ciklusa Corpus Mysticum.
U ranom djetinjstvu, u mojoj rodnoj kući na Cetinju, vidio sam u jednom starom njemačkom leksikonu reprodukciju slike njemačkog slikara Mathiasa Grunewalda. Predstavljala je stravičan prizor Kristove smrti na raspeću. Moju dječačku svijest je zbunjivalo kako to da tako bespomoćno, izranjavano i deformirano tijelo svemogućeg Božjeg sina može umrijeti. Odrazi ove slike su se osjetili u nekim od mojih radova o raspeću Kristovom u spomenutom ciklusu Corpus Mysticum. Ukratko, riječ je o neiscrpnoj i kompleksnoj temi. Tko nije razumio mrak Golgote, teško će shvatiti svjetlost uskrsnuća.
- Kad se bavite tako snažnom i univerzalnom temom, što vas vodi u procesu stvaranja?
U procesu stvaranja me vodi misao i osjećaj teme koja me zaokuplja. Stvaralaštvo je složen proces. U meni se prvo razvija, da se tako izrazim, duhovna slika. Kad ona sazri do tog stupnja da osjetim potrebu da je izrazim, onda se događa otjelovljenje ideje u konkretno umjetničko djelo, u sliku, crtež, skulpturu, instalaciju, performans. Taj proces stvaranja je posebno zanimljiv. Kako dati stvarnu formu, kako vizualizirati ono što je prethodno egzistiralo u mojim mislima i osjećajima. Ukratko, spadam u onu vrstu slikara koji nikad ne stanu pred prazno platno bez jasne ideje što će i kako raditi.
- Kako pronalazite svježinu i novu energiju u temama koje ste istraživali desetljećima? Što vas potiče da ih propitujete iznova?
Upravo složenost i bogatstvo teme bilo da se radi o mitskoj, sakralnoj ili svjetovnoj. Sve teme, odnosno moji ciklusi inspirirani određenim temama, usprkos njihovoj različitosti sve ih povezuje isti problemi, problem ljudskog bića i smisao čovjekovog postojanja. Tajna egzistencije bića koje je posebno prožeto erosom i tanatosom kao što je bilo u ciklusima o tri biblijske žene – Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni. Da ovom prilikom navedem ove primjere. Što spaja u različitosti temu o Danteovom Paklu i Marilyn Monroe, Leonarda i Freuda, Kafku i Njegoša, različitim i posebnim osobnostima koje su bile predmet mojih ciklusa.
Spaja ih upravo tragično osjećanje ljuske zemaljske egzistencije. Zato je svaki motiv koji se tiče čovjekovog bića uvijek inspirativan, zahtjevan i ustvari, što dalje ponirete u problem zaključujete da su ljudske spoznajne moći ograničene. A upravo to, apsurdno kazano, čini draž i izazov umjetničkog stvaranja.
- Tijela izvođača u vašoj umjetnosti postaju znakovi, a ne doslovni prikazi biblijskog događaja. Koja je po vašem mišljenju snaga tijela u umjetnosti danas?
Tijelo je glavni predmet mog zanimanja. Njegova savršena priroda čini ga jedinstvenim. I danas u ateljeu znam prelistavati anatomske atlase. Kada pogledate kosti, zglobove ili kralješke vidite da su to savršene forme. Lijepe kao prirodne skulpture. Tijelom se služim da bih izrazio ono što je predmet mog zanimanja, dakle suštinu neke teme. Od snage i agresivnosti, do zavodljive senzualnosti, od ružnoće do profinjenost ili čak kad se svodi samo na kost u nekoj kompoziciji, tijelo je uvijek rječito. Ono također može biti označitelj i označeno.
U performansu Golgotska noć prisutnost tijela na sceni nije ilustracija, ono postaje znak kao arhetip žrtvovanja i žalovanja. Josip Joško Tešija i Maja Bajamić, s kojima sam i ranije surađivao, odlično utjelovljuju, odnosno izražavaju, bit teme performansa. Sve je minimalizirano s jasnim simboličkim značenjem što performansu može dati i jednu meditativnu notu. Ne radi se o imitaciji ili ilustraciji biblijskih likova, niti nekoj vrsti identifikacije. To me uopće ne zanima. To pripada sferi teatra.
- U performansu spominjete karakter meditativnog rituala. Smatrate li da umjetnost danas može biti prostor kontemplacije i duhovnog iskustva?
U suštini bi to umjetnost trebala biti. Danas se čini da joj ta karakteristika dosta nedostaje. Umjetnost, po mom mišljenju, ne smije biti dekor vremena u kojem nastaje. Treba se baviti izazovima vremena. Radovi mog ciklusa Corpus Mysticum, koji su inspirirani Kristovom smrću nisu radovi pred kojima bi se čovjek molio. Oni potiču na razmišljanje o žrtvi i smisli te žrtve, a taj problem je uvijek aktualan. Svevremeni.
Također, ciklus o Marilyn Monroe ne prikazuje holivudsku divu s oreolom blještave slave, nego kao osobu tragičnog udesa. Za razliku od mnoštva slikara koji su se bavili ili se bave s Marilyn Monroe kao planetarnim seks simbolom, ikonom pop arta, mene je zanimala upravo ona tamna strana njene zvijezde. Marilyn Monroe je tragični proizvod jednog vremena, mit koji lebdi nad rasapom vlastitog bića.
- Koje vam umjetničke ili unutarnje strategije pomažu da zadržite vitalnost i motivaciju da se uvijek pojavite na sceni sa svježim energijama?
Hvala Vam puno na ovim lijepim riječima. Ipak sam čovjek u godinama svjestan da je tijelo trošno. Godine se slažu… Teško mi je dati odgovor na Vaše pitanje. Ali još me puno stvari zanima. Uskoro ću imati, preciznije 10. svibnja, evo ekskluzivne vijesti, promociju moje nove knjige eseja Umjetnost između ideje i ideologije. Na promociji će biti izveden performans Totalitarni akt.
- Kada razmišljate o svom opusu i dugogodišnjem istraživanju ovih tema, što smatrate svojim najvažnijim umjetničkim nasljeđem?
Najvažnije će doći po sebi, a to će biti kad jednog dana umrem. Žao mi je zbog Vas i zbog Vaših čitatelja što s ovom misli dajem pesimistički ton našem lijepom razgovoru. Ili možda da ublažim odgovor. Za sada o tome ne razmišljam. Sve što sam do sada stvorio dio je mene. Tako će i ostati.
Foto: Ustupio umjetnik
