Njegove sjajne fotografije krase i naše članke, a Denis Butorac sada nam otkriva tko stoji iza objektiva

Iako se naš sugovornik Denis Butorac fotografijom počeo baviti sasvim slučajno, još u djetinjstvu, kada je obiteljskim digitalnim fotoaparatom bilježio rođendane i svakodnevne trenutke, vrlo je rano shvatio da ona može biti mnogo više od pukog zapisivanja stvarnosti. Tako je za njega postala način razmišljanja, osjećanja i izražavanja.

Diplomirao je fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, dobitnik je Dekanove i dviju Rektorovih nagrada te nagrade Marina Viculin u okviru festivala Organ vida, a njegov umjetnički rad već godinama gradi vizualni jezik kroz teme identiteta, obitelji i tradicije. U svojim fotografijama, koje na našu sreću krase i opremu pojedinih Journalovih članaka, spaja dokumentarni i konceptualni pristup, stvarajući suzdržane, tihe i emotivno nabijene prizore u kojima veliku ulogu imaju atmosfera, difuzno svjetlo i osjećaj nenametljive napetosti.

JOURNAL INTERVJU: Denis Butorac

U ovom razgovoru govori o tome kako su društvene mreže promijenile način na koji gledamo fotografiju, zašto ga privlači deadpan estetika, može li tehnička perfekcija ugušiti kreativnost te koliko komercijalni rad ostavlja prostora za osobni izraz. Otkriva i zašto gotovo nikada ne briše fotografije, što za njega čini dobru sliku i zašto još uvijek sanja o vlastitoj fotoknjizi i modnom editorijalu kojim će biti potpuno zadovoljan.

• Kada se rodila ljubav prema fotografiji?

Ljubav prema fotografiji dogodila se još u djetinjstvu, sasvim slučajno. Kupili smo prvi digitalni obiteljski fotoaparat, a mene su nekako zadužili da bilježim sve rođendane, proslave i obiteljska događanja. Kroz to sam vrlo rano počeo shvaćati da fotografija nije samo način dokumentiranja, nego i sredstvo kreativnog izražavanja. To je zapravo bio dosta logičan razvoj događaja, jer sam odmalena pokazivao zanimanje za razne kreativne stvari poput crtanja, slikanja i dizajna.

Kasnije, s pojavom društvenih mreža i fotografskih portala, kada sam imao otprilike 16 godina, prvi put sam se usudio objaviti svoje fotografije online. Dobivao sam pozitivne komentare, zatim pobijedio na jednom fotografskom natječaju i za nagradu dobio novi fotoaparat pa se moja fotografska priča tako počela razvijati malo ozbiljnije.

• Možda najteže pitanje, kako bi opisao svoj fotografski izraz?

To je teško pitanje jer posljednjih nekoliko godina radim na dosta različitih projekata, od osobnih serija do komercijalnih snimanja za razne klijente pa mi je ponekad teško objektivno sagledati i objasniti vlastiti fotografski izraz.

U modnoj fotografiji najviše me privlači sirova, pomalo deadpan estetika: minimalno poziranje, statične poze i nenametljiv pristup. U osobnim projektima više se bavim atmosferom i simbolikom fotografija. Ne promišljam aktivno o nekom određenom stilu, već sve radim intuitivno. Mogao bih reći da moje fotografije najčešće povezuju mekano, difuzno svjetlo, suzdržane, pastelne boje i jednostavne kompozicije.

• Koliko dobra fotografija ovisi o trenutku, a koliko o tehnici?

Mislim da su podjednako važni, ali dobar trenutak bez savršene tehnike mi je uvijek bolji kompromis. Tehnika daje kontrolu, ali dobar trenutak čini fotografiju uspješnom. Tehničke greške se ponekad mogu oprostiti, čak i postati dio atmosfere, ali promašen trenutak se teško može spasiti tehničkom preciznošću.

• Što, po tebi, jedna dobra fotografija mora imati?

Dobra fotografija mora imati nešto što nas zadrži, čak i ako ne možemo odmah objasniti zašto. Ne mora biti tehnički savršena ni vizualno spektakularna, ali mora imati neki razlog zbog kojeg je gledamo dulje od par sekundi. Za mene dobra fotografija mora imati neku vrstu napetosti između onoga što prikazuje i onoga što sugerira. Moram nešto osjećati dok ju gledam.

• Što te više privlači: spontani trenutci ili pažljivo režirane scene? Je li fotografija, za tebe, više lov na trenutak ili konstrukcija slike?

Oboje me jednako veseli i najčešće me i zanima kombinacija ta dva pristupa. Volim režirati scenu i imati kontrolu nad svjetlom, prostorom i kompozicijom, ali mi je spontanost i dalje jako bitna. Čak i kad je fotografija pažljivo postavljena, ne volim da djeluje ukočeno. Važno mi je da u njoj ostane neki mali neplanirani trenutak, pomak ili nesavršenost zbog koje djeluje živo.

• Brišeš li puno fotografija ili čuvaš gotovo sve?

Čuvam gotovo sve. Pogotovo projekte koji su mi nekad bili važni ili su me tada veselili, čak i ako ih danas gledam drugačije. Super mi je ponekad vratiti se tim fotografijama jer često više govore o nekom periodu i načinu razmišljanja nego samo o samom rezultatu. Lijepo mi je imati vlastitu arhivu kroz koju mogu pratiti i osobni napredak. Općenito mi je teško obrisati bilo koju fotografiju osim ako je baš potpuno neupotrebljiva. Na mobitelu je situacija još gora, iz čiste lijenosti čuvam sve i gomilam ogromne količine vizualnog smeća.

• Kako društvene mreže mijenjaju način na koji fotografiramo? Je li instagramičnost postala novi kriterij kvalitete? Kako gledaš na to?

Društvene mreže generalno mijenjaju puno toga, pa tako i način na koji fotografiramo, ali i način na koji konzumiramo fotografije. Mijenja se društvo na globalnoj razini, estetika se mijenja, tehnologija napreduje, tako da mislim da je to dio šireg procesa kroz koji su ranije kroz povijest prolazili različiti umjetnički mediji i pravci.

Fotografija je danas dostupna svima i to je zapravo dvosjekli mač. S jedne strane, to je dobro jer je više ljudi može koristiti kao alat za izražavanje, dokumentiranje ili komunikaciju. S druge strane, zbog ogromne količine sadržaja fotografije se često gledaju jako brzo i površno, pa se mijenja i ono što se od njih očekuje.

Ne mislim da se treba posebno živcirati oko toga što je instagramičnost nekome postala kriterij kvalitete. To mi je razumljivo u određenom kontekstu, pogotovo kad govorimo o društvenim mrežama, brendovima ili komercijalnoj fotografiji. Problem nastaje tek kad se taj kriterij počne promatrati kao jedini mogući. Fotografija može biti (i je) dobra i ako nije efektna u feedu.

• Je li umjetnička fotografija danas luksuz?

Ovisi gledamo li iz pozicije onoga tko se bavi umjetničkom fotografijom ili onoga tko fotografiju želi imati doma na zidu. Iako je fotografija kao medij danas dostupnija nego ikad, rekao bih da je umjetnička fotografija i dalje luksuz u oba slučaja. Za autora je luksuz već i sama mogućnost da se fotografijom bavi izvan čisto komercijalnog ili funkcionalnog konteksta; da ima vrijeme, prostor, sredstva i podršku za razvijanje vlastitog rada. S druge strane, za nekoga tko kupuje fotografiju, ona najčešće nije nužnost, nego svjestan izbor; nešto što se kupuje zbog osobnog odnosa prema slici, prostoru ili autoru.

Nažalost, svijest o fotografiji kao umjetničkom mediju kod nas još uvijek nije dovoljno razvijena pa ljudi često radije biraju tradicionalnije medije poput slikarstva.

• Koliko komercijalni rad iscrpljuje kreativnost? Ili je zapravo novi poligon za kreativnost?

U mom slučaju komercijalni rad često zna iscrpiti kreativnost, najviše zato što dođe do umora od fotografiranja općenito. Kad ti je fotografija posao, najčešće na slobodan dan samo želiš ispustiti fotoaparat iz ruku i ne razmišljati o novom snimanju ili projektu.

Zbog toga mi se trenutno događa da teško pronalazim motivaciju za osobni rad, iako mi je on dugoročno jako važan. S druge strane, ne mislim da to mora biti pravilo. Komercijalni rad može biti i prostor za kreativnost, pogotovo kad postoji povjerenje klijenta i dovoljno slobode. Čak i to zasićenje ponekad može dovesti do neke nove ideje i biti polazište za neki novi rad.

• Kada tehnička perfekcija počinje gušiti kreativnost?

Ne bih rekao da tehnička perfekcija nužno guši kreativnost. Mislim da to dvoje gotovo uvijek može funkcionirati zajedno. Pitanje je više je li tehnička perfekcija uvijek potrebna i je li ponekad upravo njezin izostanak ono što fotografiju čini zanimljivijom. Tehnika može pomoći da fotografija bude jasnija i preciznija, ali je važno da ne bude sama sebi svrha.

• Zašto si odabrao baš ove fotografije?

Odabrao sam ove fotografije jer su mi sve i danas drage, bez obzira na to kada su nastale ili za koga su bile snimljene. Osim toga, mislim da dosta dobro dočaravaju ono što sam ranije pokušao objasniti o svom fotografskom izrazu. Nisu nužno povezane istom temom ili kontekstom, ali ih povezuje način na koji pristupam fotografiji: kroz atmosferu, svjetlo, kompoziciju i onaj neki osjećaj koji ne znam objasniti.

• Postoji li projekt koji posebno želiš ostvariti?

Volio bih napraviti modni editorijal kojim ću konačno biti zadovoljan. Osim toga, volio bih izdati vlastitu fotoknjigu. To je format koji me već dugo zanima, a još ga nisam realizirao.

Foto: Denis Butorac