O ženskom principu, prirodi i ciklusima razgovorali smo s umjetnicom Anom Ratković Sobota uoči večerašnje izložbe
Izložba Boginja otvara teme ženskog arhetipa, ravnoteže i odnosa s prirodom. Što je bio osobni impuls zbog kojeg ste upravo sada osjetili potrebu baviti se tim motivom?
Otkako se bavim likovnošću, tematiziram prirodu, kroz slikanje pejzaža u prvim fazama svog stvaranja, do korištenja prirodnih pigmenata i prikazivanja nevidljivih, apstraktnih silnica u prirodi koje su sveprisutne, poput oblika spirale u izgledu galaksija, puževe kućice, spiralnih rasporeda sjemenki suncokreta.
Fokus mi se usmjerio od prirode kao nečega što nas okružuje do prirode kao personifikacije života samog, kroz arhetip velike Majke Zemlje, podržavajuće, moćne i sveobuhvatne. Unazad godinu dana proučavala sam knjigu The Civilization of the Goddess Marije Gimbutas, litvanske arheologinje koja je posvetila život proučavanju neolitika (10 000 – 4000. pr. Kr.) na području Europe i istočne Azije. Otkrila sam mnoštvo iscrpnih detalja o načinu života, ritualima, građevinama i vjerovanjima ljudi neolitika koji su, prema svim dostupnim dokazima, živjeli u miru, ravnoteži i ljubavi prema Majci Zemlji.
Arhetip trojne božice
Za njih je žena bila personifikacija Zemlje, kroz prikaze trojne boginje. Boginja je u svoje tri faze personificirala cikluse rođenja, plodonosnog širenja i obilja te smrti i regeneracije, odnosno ponovnog rođenja. Ti ciklusi izmjenjuju se u prirodi, kao i u životu svakog pojedinca, i predstavljaju temelj shvaćanja života ljudi neolitika, kroz društveno uređenje, rituale, umjetnost itd.
Arhetip trojne božice zadržao se na području Europe u svim kasnijim mitologijama, poput germanske, nordijske, staroslavenske, grčke i rimske. Nakon dolaska kršćanstva, arhetip je ostao prisutan, iako pod drugim imenima „božanstva“ i sa svecima koji su preuzeli atribute ranijih arhetipova.
“Što znači biti čovjek?”
Osobno mi je bilo zanimljivo svjedočiti iscrpnim dokazima o kulturi koja je, po svemu sudeći, živjela vrlo miroljubivo, poštujući prirodu, izrađujući divne uporabne predmete i bezbrojne skulpture ženskog lika. Kultura koja je živjela u vrlo dobro organiziranim zajednicama sa složenom arhitekturom i društvenim uređenjem. Ta kultura stoji u oštrom kontrastu naspram sadašnje, kojoj upravo svjedočimo. Okruženi smo nasiljem svake vrste, destrukcijom i eksploatacijom prirodnih i ljudskih resursa. Zanimalo me, ako smo jednom bili sposobni živjeti drugačije, što onda znači biti čovjek? Koje su naše mogućnosti i kojim trećim putem možemo krenuti u potrazi za štovanjem sebe, drugih, planeta i ovog života koji nam je dan. Logično mi je bilo potražiti odgovore u sebi, jednako kao i u svijetu, jer smo mikrokozmos.
U radu koristite prirodne pigmente, tekstil i tehnike koje ste usavršavali u Indoneziji. Kako su vas ta iskustva promijenila kao umjetnicu i kao osobu?
Putovanje na drugi kraj svijeta, na Javu, najnapučeniji otok na svijetu, ostavilo je tri velika utiska. Prvo, naša planeta je jako mala i posljedice onečišćenja, krčenja prašuma radi uzgoja riže i drugih kultura pretvorile su tropski raj u ogoljenu, prenapučenu košnicu lišenu divljih životinja u potpunosti. Taj otok zaposjeli su ljudi i zaista nisu ostavili mjesto ničem drugom. Osjećala sam se kao da sam na puno egzotičnijem mjestu na Dugom otoku, nakon što sam se vratila u Hrvatsku. Drugo, sada cijenim promet u Zagrebu, pločnik po kojem hodam i to da živim u malom gradu. Nakon svakog putovanja još više volim svoj dom.
Treće, postala sam jako svjesna zaborava i koliko je lako izgubiti drevno znanje u jednoj generaciji, ako se ono aktivno ne koristi. Prirodne pigmente, koje sam krenula proučavati u Indoneziji, zamijenili su sintetički i znanje koje se skupljalo i više tisuća godina sada je pred izumiranjem. Tako je gotovo sa svim pravim znanjem i vještinama na ovom svijetu, a moje područje interesa je skupljati znanje, transformirati ga i čuvati. Zato sam zahvalna na tom iskustvu, putovanju i mom učitelju, koji je dao sve od sebe da prenese sve što zna. Njihova kultura i svakodnevnica puno su drugačije od naše, no i dalje smo svi ljudi. Najzanimljivije mi je gledati i promatrati što od čovjeka ostaje kada mu oduzmeš kulturu, običaje, vjerovanja i uvjerenja. Tko sam ja, ako bih bila potpuno drugačija da sam iz Indonezije?
Vaši radovi često djeluju meditativno i gotovo ritualno. Postoji li u procesu nastanka boginje element intuicije ili nepredvidivosti koji vas je posebno iznenadio?
Proces nanošenja phigmenata na svilu, branje, sušenje i uporaba bilja, kuhanje pigmenata i priprema obojenih kupki, sporo nanošenje voska na svilu – sve su to za mene rituali i tako im i pristupam. Koristeći biljke, znam da držim u rukama nešto što je puno starije od mene i što će me nadživjeti. Proces koji radim nije dugotrajan; ne radim na slici tjednima… kada kreneš nanositi pigment na komad svile, moraš završiti kroz par sati da bi mogao svilu zarolati i kuhati na pari. U tom smislu, svaki segment je unaprijed promišljen i zahtijeva svoje vrijeme.
Intuicija je balans između uronjenosti u posao, predanosti i trenutaka jasnoće i sigurnosti da znaš što radiš. Radeći ovu izložbu, baš sam uživala u procesu i u svakom segmentu izrade i nije bilo iznenađenja. Znala sam nekako što želim od početka. Jedino iznenađenje bilo je što su mješavina kore luka i hibiskusa na kraju dale neočekivanu smeđu boju nakon sušenja, umjesto narančaste. Ali na te nepredvidivosti sam već navikla; s biljkama nikad ne znaš.
Naslov Boginja nosi snažnu simboliku, ali i suvremene konotacije ženskosti i moći. Što za vas danas znači boginja? Je li to arhetip, energija, stanje svijesti ili nešto sasvim drugo.
Krenula sam u ovu temu vrlo široko, kroz općenitu prizmu dualnosti svijeta koja se očituje u izmjeni dana i noći, ljeta i zime, muškog i ženskog pola. Pokušala sam sebi odgovoriti na pitanje što znači biti žena, kroz vlastito iskustvo i iskustvo mojih pretkinja. Koliko je toga u mom životu kulturološki, religijski i društveno uvjetovano i naučeno. Ženski arhetip donosi i podržava život, ne nužno kroz bukvalno postajanje majkom, već kroz ženski princip njege, skrbi i podrške životu.
Mislim da nije teško uočiti trenutnu neravnotežu u (s)polovima. Svijetom dominira fokus na logiku, dok su emocije često potisnute i neprepoznate. Svjedočimo silama destrukcije, eksploatacije i rata koje ne proizlaze iz muškog pola, već iz neravnoteže i disbalansa. Svaku od tri boginje koje sam prikazala pokušala sam pronaći u sebi i prikazati kao personifikaciju svog unutarnjeg stanja. Najveću boginju prikazala sam kao stilizirano biće koje u naručju drži dijete – to dijete sam ja sama.
Postajanje ženom (ili čovjekom) podrazumijeva unutarnji rad sa svojom prošlošću, puno strpljenja, nježnosti, empatije i prihvaćanja sebe. Ova izložba je prije svega vrlo osobno putovanje otkrivanja, prisjećanja i sakupljanja djelića sebe u cjelinu, i pronalaska Boginje u sebi.
Ova site specific instalacija poziva publiku da uđe u prostor rada a ne samo da ga promatra. Kakvo iskustvo priželjkujete da posjetitelji ponesu sa sobom nakon izlaska iz galerije galženica?
Prema Jungu, vrlo pojednostavljeno, svaki čovjek u sebi nosi Animusa – muški princip zadužen za logiku i djelovanje, i Animu – ženski princip zadužen za emocije. Pomirenje ta dva pola vodi cjelovitosti, balansu i zdravlju pojedinca. Želim da svaki posjetitelj osjeti djelić Anime u sebi i da se uspije zaustaviti i upiti ono što pokušavam prenijeti kroz svoje osjete i emocije. Rijetko dopuštamo sebi trenutke tišine, introspekcije i mirnog promatranja bez prosuđivanja i analiziranja. Voljela bih da promatrači zastanu, gledaju motive pažljivo i osjete ih u srcu, koje je prikazano na jednom od radova. Srce je mjesto susreta intelekta i emocija, neba i zemlje.
Koji su vam planovi za iduće projekte, što spremate?
Krajem ljeta sudjelovat ću na umjetničkom projektu Okolo, posvećenom umjetnosti u javnom prostoru. Planiram još jednu edukaciju s prirodnim materijalima drugačije vrste, počevši od srpnja, no ne bih još o detaljima jer sam još u fazi organizacije i rješavanja logističkih pitanja. Osim toga, svašta planiram i započinjem, ali o tome ću pričati kad bude bliže kraju.
Foto: Juraj Vuglač, Ana Vuko
