Radnja knjige
Početak je ljeta u malom irskom gradu. Emma O’Donovan ima osamnaest godina, lijepa je, popularna i sigurna u sebe. Školska godina bliži se kraju, zabave se nižu jedna za drugom, a Emma je u središtu svega. No jedna će noć sve promijeniti, njezin će se svijet srušiti. Sve će oči ponovno biti uprte u Emmu, ali ovaj put s prezirom. Okružena sramotom i jednoglasnom osudom, Emma mora pronaći snagu da preživi, da se izbori za istinu.
Sama si to tražila potresan je, iskren i beskompromisan pogled u duboke rane koje ostavlja nasilje, ali i oštar komentar o društvenim predrasudama i tretmanu žrtve.
Roman koji se čini nikad bitniji
Iako je knjiga izašla prije 11 godina, njezina tematika čini se bitnijom nego ikad prije. Također, odabiremo ovaj naslov za našu knjigu mjeseca u trenutku kada su društvene mreže i naslovnice medija prepune slučaja sa Sveučilišta Cornell u Sjedinjenim Američkim Državama koji je bolno sličan onom iz knjige. Za one koji nisu upoznati, u javnost je na vidjelo izašao slučaj iz 2024. u kojem je sedmero studenata na sveučilišnom kampusu drogiralo i silovalo jednu studenticu. Iskustvom učenice koja je doživjela silovanje bavi se i Sama si to tražila, a po naslovu knjige možete pretpostaviti u kojem smjeru ide pravda.
Roman je ispričan iz Emmine perspektive, što ga čini još bolnijim jer s njom proživljavate sve, nema one odsječenosti koju dobijemo ako je radnja ispričana u trećem licu, gledajući izvana. Na početku teksta smo rekli kako nekada čitamo kako bismo se opustili i pobjegli, no Sama si to tražila knjiga je od koje ne možete pobjeći i uz koju se nikako ne biste trebali opustiti, ali to je i poanta. Roman je uznemirujuć pogled na to kako društvo tretira žrtve seksualnih napada.
Žrtva ne mora biti savršena
Ono što ovu knjigu čini posebno teškom nije samo ono što se Emmi dogodi, nego činjenica da nas O’Neill prije toga namjerno ne pokušava natjerati da je zavolimo. Emma nije djevojka za koju ćemo od prvih stranica pomisliti kako je divna, skromna i dobra. Upravo suprotno. Umišljena je, opsjednuta vlastitim izgledom i pažnjom dečkiju, često okrutna prema svojim prijateljicama. Ona očajnički želi biti poželjna i primijećena.
I upravo je zato njezina priča toliko važna.
O’Neill tu zapravo pobija pojam “savršene žrtve”. To je pojam koji je skovao sociolog Nils Christie, a koji kaže kako žrtva mora odgovarati određenom obrascu kako bismo njezinu priču bez zadrške prihvatili. To znači da je trebala biti oprezna, nije smjela piti, nije smjela flertati, trebala je biti pristojna, jasno pokazati otpor, jednostavno, biti dobra djevojka. Emma ne odgovara toj slici. Kao ni brojne žrtve silovanja u stvarnom životu. I zato je ljudima tako lako pronaći razlog da posumnjanju u njezinu priču.
Ali činjenica da nam se Emma ne sviđa ni na koji način ne mijenja ono što joj se dogodilo niti to opravdava. Njezino ponašanje prije napada ne čini je odgovornom za njega, kao što ga ne bi činilo manje strašnim ni da je bila najskromnija, najpovučenija i najpristojnija djevojka u školi. O’Neill nas time prisiljava da se suočimo s jedno vrlo neugodnom idejom – zašto nam je toliko lakše stati na stranu žrtve kada je ona “dobra”?
Roman nas pritom podsjeća na nešto što bi trebalo biti potpuno očito: silovanje nije kazna za loše ponašanje.
Istovremeno beznadan i snažan
Sama si to tražila nije roman koji se čita lagano i usputno, unatoč svojoj kratkoći. Nekoliko puta smo morali jednostavno stati, spustiti knjigu i uzeti nekoliko trenutaka. Ne toliko zato što je tekst pretjerano bolan i šokantan, nego zato što je ono što čitate bolno moguće.
U tome je i najveća snaga romana. Napisana je u prvom licu zbog čega je lako zamisliti sebe ili ženu blisku vama u toj situaciji. Možda je zato i neugodan za čitanje. Jer iza njega ne možemo jednostavno zatvoriti knjigu i pretvarati se da je riječ o fikciji.
O’Neill posebno dobro prikazuje ono što dolazi nakon samog napada. Nasilje ne završava onoga trenutka kada se dogodi. Nastavlja se kroz poglede, komentare, poruke, društvene mreže, šaputanja u školi i pitanja koja se postavljaju žrtvi. Što je pila? Zašto je otišla na zabavu? Zašto je išla s njima? Zašto se nije branila? Zašto nije rekla ne? Pitanja se gomilaju i, malo po malo, odgovornost se premješta s onoga tko je počinio nasilje na onu kojoj se nasilje dogodilo.
Bez sretnog završetka
O’Neill ne razvlači priču i ne pokušava čitatelju olakšati ono što čita. Sve se događa brzo, intenzivno i bez puno prostora za predah. A onda dolazi kraj u kojem nema velike isplate za svu bol koja je prethodila. Nema ni onog tipičnog književnog uvjeravanja da će, nakon svega što je prošla, Emma nekako biti dobro. I možda je to upravo kraj kakav je ovoj knjizi potreban.
Nakon svega, Emmino tijelo koje je prije bilo izbor samopouzdanja sada joj postaje nešto s čime više ne zna kako živjeti. I kako kaže u jednom trenutku – Moje tijelo više nije moje. Utisnuli su svoja imena po njemu.
Foto: Hena, Dupe Photos
