Slučajna posudba u knjižnici rezultirala je ‘upadanjem’ u literarni vrtlog. Zašto smo Raskrstili s Eddyjem?
Raskrstimo s Eddyjem
Apsolutno je najfascinantniji i sam Edouard Louis. Rođen kao Eddy Bellegueule u opskurnom jadu, na sjeveru Francuske, u mjestu koje nitko od nas neće posjetiti, jer, jednostavno, nemamo zašto. Obitelj je životarila s petero djece, s ocem koji je radio u obližnjoj tvornici (do teške nesreće koja mu je upropastila zdravlje), i s majkom koja je radila samo povremeno, koliko joj je to suprug dopuštao. Život u kućerku, koji nije imao niti sobna vrata, već zavjese, bio je uvijek negdje između siromaštva i krajnje bijede, obilježen maltretiranjem, alkoholizmom, disfunkcionalnošću, neobrazovanjem. Louis je jedina osoba u široj familiji koja je maturirala.
I u toj i takvoj sredini rodio se Eddy, drugačiji baš po svemu, pa tako i po činjenici da je on oduvijek nježni, osjetljivi, feminizirani dječak, u ogrubjeloj sredini nakaradnog maskuliniteta. Nerazumijevanje je ono na što on nailazi od najmanjih nogu, u neprekidnoj je borbi sa samim sobom, sa svojim mišljenjem kako s njim nešto opako nije u redu, a vidi i percepciju drugih, u čijim očima s njim svakako nešto opako nije u redu. Ali, unatoč gotovo nikakvim izgledima, on izlazi iz učmale i neperspektivne sredine, obrazuje se, uči manire, prelazi u toliko željeni, viši stalež i uspinje se na društvenoj ljestvici…
Usponom i bijegom nepovratno se udaljava i od obitelji, s kojom gubi i ono malo sličnosti i povezanosti, koju je nekad imao.
O autorskom opusu
Već prvim romanom, Raskrstimo s Eddyjem (2014.), na sebe je usmjerio pažnju literarne zajednice, a priča pisana u prvom licu šokantan je prikaz odrastanja u beznadnom francuskom mjestu, zapravo nam otkriva što je sve maleni Eddy morao proći da bi postao Edouard.
Sljedećim, Povijest nasilja (2016.), pokušao je i samome sebi, a i drugima objasniti iskustvo silovanja koje mu se dogodilo. Pisan fragmentarno, na momente kaotično i grozničavo, razlaže traumu na sastavne dijelove, i to ne samo čin zlostavljanja, već i svojevrsni vrtlog opetovane torture, u kojima se nalazi jer je pokrenuo pravosudni sustav, prijavom silovanja policiji.
Treće djelo, Tko je ubio moga oca (2018.), intiman je tekst u čijem je središtu autorov otac, kojem se on obraća u drugom licu. Opisuje nam očevo fizičko propadanje uzrokovano teškim radom, ali i siromaštvom, alkoholom, i neizbježnom politikom. Odnos oca i sina, koji je oduvijek bio obilježen nesuglasicama i neshvaćanjem, ovime dobiva zaokret u pravcu pomirenja i prihvaćanja.
Beskompromisno, žestoko i reducirano
U djelu Borbe i metamorfoze jedne žene(2021.) Louis se obraća majci, prikazujući njen život obilježen obiteljskim nasiljem, ekonomskom ovisnošću o partneru, ali postupno i njezinu promjenu, pa čak i natruhe nanovo pronađene sreće.
I najzad, Preobrazba: metoda (2021.) u kojem se još detaljnije posvećuje vlastitoj transformaciji – od siromašnog dječaka iz otužne provincije do poznatog intelektualca i pisca. Posebno apostrofira kako se promjena može postići upravo kroz obrazovanje i kulturu, kroz nove ljude kojima želi biti što sličniji, ali iskreno otkriva i koliko je proces težak, koliko sumnje, boli, srama je morao progutati. On secira svoju promjenu u kontekstu postojećeg društva, pokazuje nam svu tegobnost svoga uspjeha, koji mu je također ponekad tako težak, neočekivan i gotovo neprirodan. Nije mu se lako nositi sa stalno prisutnim osjećajem nepripadanja, jer u njemu uvijek negdje rovari sumnja je li mu stvarno mjesto ovdje gdje je sada, ili…
Ovi su romani pisani beskompromisno, žestoko, reducirano. Iz svake rečenice vrišti autorova potreba da ju stavi na papir, pisanje ovdje ima terapeutski učinak, pisac i sebi i drugima pojašnjava svijet u kojem je odrastao, i ovaj u kojem je danas.
Ona druga Francuska
Ne štedi sebe, prepoznajući i u Eddyju i u Ėdouardu s vremena na vrijeme i oportunista, i besramnika, i očajnika… Ne štedi ni svoje bližnje, pa tako jasno i nedvosmisleno proziva i opisuje nasilje i nerazumijevanje u kojem je odrastao, zadimljene prostorije, neprekidno zatupljivanje televizijom, ili recimo, neodlazak zubaru tijekom djetinjstva, jer se to jednostavno nije radilo.
Sva ova djela povezuje tema društvene nejednakosti, nasilništva i bespomoćnosti, a u njima se oštro kritizira i suvremena Francuska, te njezina socijalna politika koja zapravo nimalo ne olakšava život najnižem sloju stanovništva kojem je upućena. Louisovo stvaralaštvo povest će nas na put u neku začudnu Francusku, za koju gotovo da ne vjerujemo da zaista postoji, ali ona je itekako tu. Nije sve Pariz i Provansa, prekrasni parkovi i ljudi sređeni po posljednjoj modi. A ako netko to zna opisati tako da nas u istom momentu i boli i očarava, to je svakako Ėdouard Louis.
Foto: Pexels
