Ilina Cenov otkriva nam britko, pametno i nepretenciozno djelo koje nipošto nemojte propustiti
O nekom drugom vremenu
Što je tada bila glazba? Neopisiva magija, i onima koji su je stvarali i onima koji su je konzumirali. Nje nije bilo toliko kao što je to slučaj u suvremenom svijetu, ali je njezino mjesto bilo na pijedestalu, a ne kao neka usputna sitnica, koja popunjava tišinu…
Kultura, popularna kultura, obrazovanje. Nevjerojatno inteligentna i ingeniozna zajebancija (oprostite na prostakluku, ali samo mi ova riječ paše) talentiranih Nadrealista odvažno je pikala tamo gdje žulja, pomicala sve zamislive granice i prkosila cenzuri aparatčika bivše države.
Što su to bili New primitives? Teško je uopće objasniti taj nivo genijalnosti, koju sada, bojim se, nitko ne bi ni mogao shvatiti, da se u svojim cipelama „špičokama“, demodiranim sakoima i zalizane kose kojim slučajem neki novi klinci pojave u nekom modernom noćnom klubu…
Čitamo tu sliku grada koji je (meni) i dandanas pomalo nadrealan, u onom najpozitivnijem smislu… Jedino se u Sarajevu još uvijek mogu pronaći gradski ridikuli, koje ova „normalna“ raja ne gleda kao građane drugog reda (kako ćemo ih mi u Zagrebu, recimo, gledati i zaobilaziti u širokom luku), već ih zove za stol na jednu kafu…
Rekonstrukcija jednog života
Kontić i Sexon ne zaobilaze niti upravo nezamislivi rat, u kojem umjetnost nije nestala, dapače, ona je možda i spasila sarajevsku raju, koja se nije dala vjerojatno iz inata, a beskompromisno se i kritički osvrću i na poratno razdoblje, do danas. Zapravo, kroz Sejine odgovore na Borina pitanja možemo rekonstruirati čitav jedan život. Pojedinaca, gradova i naroda…
Ovo dokumentarističko, duhovito i perceptivno štivo ne idealizira prošlost, jer znamo da ni tada nije sve bilo bajno, ali nam ukazuje na ono dobro, spektakularno i idealističko, na pokretačku snagu tadašnje mladeži, budućih glazbenih velikana. S druge strane, Sejo oštro i bespoštedno kritizira našu sadašnjost i njezine abominacije, i daje nam itekako misliti.
Nažalost, idealizam i stremljenja tadašnjih Nadrealista su prošlo, svršeno vrijeme i stvar nostalgije onih koji ih se sjećaju iz onoga vremena. U ovom našem doista jezivom svijetu Sejo svejedno pita što to može kultura i umjetnost napraviti za nekakav opći boljitak? Može li išta? Treba li ukazati na ono što ne valja? Što je šutnja nego netalasanje, promatranje svijeta oko sebe iz svoje rupe šutke, jer, eto, srećom, nismo mi neposredni protagonisti političkih igrica, krađa velikih razmjera, ili batinanja žena?
