Piše Ilina Cenov: Ovdje počinje šuma nije klasično ljetno štivo. Njegove stranice su duboke i osjetljive

Neimenovana djevojčica, mali brat s razvojnim poteškoćama, majka, otac s PTSP-om, baba, đed žive u selu, u posuđenoj kući, u koju su izbjegli zbog rata.

“Žive” znači: preživljavaju od pomoći za izbjeglice i jedne (i jadne) plaće, u kući koja je vlažna i crna po uglovima, u kojoj je ili pakleno vruće, ili stravično hladno, negdje “nigdje’. Otac je mučaljiv, iz rata nosi geler u grlu i PTSP, đed je nasilni alkoholičar pored kojeg ne možeš stajati koliko smrdi, zatvorena majka prevrće svaku kunu pet puta i nema ni vremena ni volje za bilo kakvu prisnost i blagost, baba je nepismena, gaće nosi samo kad ide doktoru i mrzi se prati, ali je prepuna priča. One su tvrde, ponekad okrutne, ali zapravo kroz babine priče djevojčica dobiva jedinu (u nedostatku bolje riječi i uvjetno rečeno) nježnost…

Ovo je ukratko sadržaj romana Ovdje počinje šuma, Monike Herceg (Sisak, 1990.), pjesnikinje, dramaturginje i spisateljice. Ali, sadržaj je tu samo kao svojevrsni početak. Kad uronite u ovo brojem stranica neveliko djelo, vidjet ćete da se pred vašim očima otvaraju nezamislivi svjetovi neprivilegiranosti, siromaštva, boli, i sve to uronjeno u upravo nemjerljivu ljepotu Monikinog izričaja.

Potresna priča o odrastaju u disfunkcionalnoj okolini

Autorica opisuje radnje, stanja, zbivanja. U kući u kojoj lete šamari, tanjuri i ružne riječi, u kojoj nema razgovora kao ni brige (osim o golom preživljavanju) raste šutljiva, oprezna, tužna, djevojčica, naučena da se sklanja s puta svakome. Ona svojevrsni bijeg nalazi upravo u babinim pričama, i toj, gotovo pa mitskoj, šumi, koja postoji tamo negdje kod njihove “prave” kuće, koju su ostavili, a koje se djevojčica zapravo niti ne sjeća. Ona živi tuđa sjećanja.

Perceptivno dijete upija mikrokozmos nasilja, oskudice, bijede, tuge, bezizlaznosti, okrutnosti… Ona nema prijatelje za igru: njihova se naherena, ocvala kuća izbjegava, ona i brat su u očima drugih očito previše drugačiji, previše sumnjivi, previše siromašni.

Možemo se samo nadati da će nekad, negdje djevojčica, djevojka, žena preskočiti transgeneracijske traume kojima svjedoči, i iskoračiti iz beznadnog i mučnog obrasca u kojem živi njena obitelj... Kako kaže spisateljica, nada nam je opravdana: već piše drugi roman, kao drugi dio trilogije, u kojem će sve ovo nelijepo poslužiti da se nešto izgradi, da se ne (za)ostane u armiranom kalupu disfunkcionalne obitelji.

Poetski, bolan i dojmljiv

Monika Herceg je napisala očaravajuć, sjajan i tegoban roman. Pisan u kratkim poglavljima, fragmentarno, kratkim, sugestivnim rečenicama, daje nam žive slike odrastanja u nepovlaštenim uvjetima, koje nas bole, štipaju, ostavljaju trag… Čitajući, nemali me broj puta bilo strah što će biti sljedeće, što će se urušiti, što će zasmrdjeti, kakav to horor, kakva jeza će nas zapljusnuti….

Autorica je majstorica riječi, kojima se služi suvereno (zapravo, riječi njoj služe, pokoravaju joj se), i dočarala je u potpunosti perspektivu djevojčice, koja možda ne zna uvijek imenovati događaje oko nje, ali itekako zna prepoznati i uhvatiti njihovu atmosferu i značenje… Kako je Monika pjesnikinja, nije se mogla oteti poetskom izričaju, što je i najveća snaga ovog djela: kroz liriku prepunu mirisa, okusa, opipa iskazala je i ono trpko i tako očito strašno, ali i ono neizrečeno: prolazimo kroz suptilne naznake, kroz slutnje, nalazimo natruhe onoga što se dogodilo, i onoga što će se tek dogaoditi…

Ovdje počinje šuma nije lako štivo, i nećete ga naći niti na jednom popisu ljetne literature, upravo suprotno. Ali, baš zato što ovo nije lako štivo, njegove su stranice velike i važne. Upozoravaju i daju nam misliti. Čine nas osjetljivima za one stigmatizirane, marginalizirane i teške živote, kojih uvijek i svuda ima, ali ih ne vidimo ili jednostavno odabiremo da ih ne vidimo… E, pa Monika Herceg nam je takve svjetove jasno i precizno pokazala, a na nama je da otvorimo oči, prestanemo biti krajnje sebični i tvrdi, i vratimo nestalo suosjećanje prema (ne tako sretnim) ljudima oko nas…

Foto: Dupe Photos, Fraktura