Sastavili smo popis melankoličnih knjiga koje će vas pogoditi i ostaviti s osjećajem čežnje

Nekad ne tražimo samo novitete u knjižarama ili one široko rasprostranjene žanrove poput ljubića ili krimića. Često žudimo za specifičnim knjigama od kojih želimo određen osjećaj. Ponekad je ono što tražimo nešto da nas šokira, pa i slomi. Nešto što će probuditi osjećaj čežnje za nečim što ne znamo točno ni imenovati. U moru sve ‘bržeg’ sadržaja, vapimo za onim knjigama nakon kojih razmišljamo o pročitanom daleko nakon posljednje stranice. Nekad je teško okarakterizirati takve priče, a mi ćemo ih danas nazvati melankolične knjige.

Izdvajamo četiri naslova koji ne traže spektakl, nego osjećaj. To su knjige koje ostavljaju trag, bude nostalgiju za vremenima koja možda nikad nismo ni živjeli i podsjećaju nas koliko književnost može biti tiha, a istovremeno duboko potresna.

Orbita, Samantha Harvey

(prijevod: Ana Josić)

U ovome čudesnome romanu živimo jedan dan sa šesteročlanom posadom međunarodne svemirske postaje. Gore, u svemiru, nema ratova ni bitaka. Iz svemirske dubine ne stižu prijetnje, nema čak ni izvanzemaljaca. Svemir nam nastoji oduzeti pojam dana. Svemir kaže: Što je dan? Mi ustrajavamo na tome da ga čine 24 sata, i zemaljska nam kontrola govori tako, no svemir nam umjesto tih sati dobaci 16 izlazaka i 16 zalazaka Sunca. Dok u letjelici putujemo brzinom od 28 tisuća kilometara na sat, promatramo naš tihi plavi planet, prelazimo ponad kontinenata, ponad godišnjih doba, zadivljeni gledamo pustinje i ledenjake, vrhunce planina i prostranstva oceana. I u toj svemirskoj šetnji istodobno osjećamo i jezu i ekstazu, i sveudilj se pitamo: Što je život bez Zemlje? Što je Zemlja bez čovječanstva?

Policija sjećanja, Yoko Ogawa

(prijevod: Matija Pospiš)

Na zabačenom, bezimenom otoku stvari počinju nestajati tiho i postupno. Iščezavaju šeširi, vrpce, ptice, ruže – sitnice koje su život činile lijepim i prepoznatljivim. Stanovnici ne primjećuju promjene i brzo se prilagođavaju zaboravu, prihvaćajući nova pravila bez pitanja. No rijetki koji još pamte postaju prijetnja poretku i mete neumoljive policije sjećanja, čija je zadaća osigurati da se nestalo ne vrati, čak ni u mislima. Mlada spisateljica, suočena sa svijetom u kojem riječi gube smisao, otkriva da je njezin urednik u smrtnoj opasnosti. Uz pomoć starca koji također odbija zaboraviti, skriva ga u vlastitom domu. Dok se prostor oko njih sužava, a gubitak poprima opipljive obrise, pisanje postaje posljednje utočište – krhki, ali uporni čin otpora.

Normalni ljudi, Sally Rooney

(prijevod: Patricija Horvat)

Connell: marljiv, igra na mjestu glavnog napadača, zgodan, ne upada u tučnjave, svi ga vole. Marianne: otvoreno prezire ljude u školi, nema prijatelja i stanke za ručak provodi sama čitajući romane. Premda se Connell užasava ostati nasamo s njom, katkad mašta o tome što bi mogao reći kako bi je se dojmio. Kad počnu razgovarati, on shvaća da je Marianne jedina osoba kojoj može reći sve, a njihov se odnos produbljuje. Hoće li povezanost koju su stvorili izdržati odrastanje, selidbe, izdaje, “normalne” ljubavne veze, nevidljive ožiljke duše, sadizam, razlike u porijeklu i obiteljski pritisak?

Detalji, Ia Genberg

(prijevod: Sara Profeta)

Žena u vrućici poseže za jednim romanom da bi na prvim stranicama pronašla posvetu iz mladosti. Tekst što je pred njom odmah, kao eho prošlosti, otvara snolik put dohvaćanja sasvim sitnih detalja iz memorije, razasuta mozaika bliskih odnosa. Groznica traje, bujica navire, a konture četvero ljudi – Johanne, Niki, Alejandra i Birgitte – polako se izoštravaju u suptilnoj kompleksnosti, postajući tako emocionalna čvorišta čitava jednog vijeka, obilježena i pronalaskom i gubicima.

Foto: Školska knjiga, Hena, Fraktura