O čemu je riječ?
Slučaj desetljeća potresao je Tokio: iza rešetaka sjedi žena koja je postala opsesija javnosti. Manako Kajii, neutaživa gurmanka i zavodnica bez grižnje savjesti, na suđenju je za ubojstva muškaraca koji su je obožavali usprkos tome što nimalo ne odgovara japanskom idealu skromne, krhke žene. Feministice prezire jednako kao i margarin, a nitko ne zna zašto, ni kako, su njezina savršeno pripremljena jela završila s tri različite smrti nalik na samoubojstvo.
Novinarka Rika Machida spremna je na sve kako bi postala prva žena u uredništvu prestižnih novina. Na tom putu svakodnevno žrtvuje svaki užitak, osobito onaj u hrani. Intervju s Kajii mogao bi biti priča njezine karijere. Ali Kajii ne razgovara ni s kim. Sve dok Rika od nje ne zatraži recept za boeuf bourgignon, jelo zbog kojeg je, navodno, stradala njezina posljednja žrtva.
Inspiriran stvarnim događajem
Iako je Maslac djelomično inspiriran stvarnim slučajem koji je godinama puno naslovnice japanskih medija, Asako Yuzuki od njega radi nešto sasvim neočekivano. Riječ je o slučaju Kanae Kijime, žene koju su japanski mediji prozvali “Konkatsu ubojicom” i “Crnom udovicom”, a koja je osuđena za ubojstva trojice muškaraca s kojima je bila u vezi. Kijima je privlačila pažnju i zbog svog izgleda, načina života i ljubavi prema kuhanju, a upravo su ti elementi poslužili Yuzuki kao polazište za lik Manako Kaji.
No, Maslac nije klasični krimić, niti je njegova najveća misterija pitanje tko je ubio muškarce. Zapravo, žrtve nisu u središtu romana. Yuzuki uzima elemente true crimea, zatim ih okreće naglavačke i koristi kao ulaz u puno zanimljiviju priču, a to je priča o hrani, užitku, želji i načinu na koji društo određuje koliko je užitka ženama potrebno.
Spoj hrane i ubojstava je zbog toga toliko efektan.
Književna (i gastronomska) poslastica
Rika na početku kod Kaji dolazi kao novinarka koja želi ekskluzivni intervju, a umjesto odgovora o ubojstvima, dobiva preporuke što jesti. Sve počinje receptom za boeuf bourguignon, a uskoro se razgovori o zločinu pretvaraju u razgovore o maslacu, riži, ramenu, restoranima… Hrana tako postaje neka vrsta jezika između dviju žena, ali i sredstvo kojim Kaji postupno zadobiva kontrolu nad Rikom.
I tu Maslac postaje posebno zarazan. Čitanje gotovo funkcionira poput kompulzivnog jedenja – jednom kad krenete, teško je stati. Yuzuki hranu opisuje toliko senzualno i detaljno da se gotovo može osjetiti toplina riže, topljeni maslac i slanost umaka. Još je zanimljivije što hrana u romanu nije samo dekoracija. Ona pokreće radnju, povezuje likove i mijenja Riku. Žena koja je na početku jela gotovo isključivo kako bi preživjela postupno počinje otkrivati koliko zadovoljstva može pronaći u jedenju.
Hrana pritom postaje puno više od samog užitka. On je oblik slobode, kontrole, pobune, ali i način povezivanja s drugim ljudima.
Ali priča ipak ima dublju poruku
Ispod svih priča o hrani, užitku i zločinu, Maslac je prije svega roman o tome kako izgleda biti žena u društvu koje za žene uvijek ima vrstu uputa za korištenje. Trebale bi biti ambiciozne, ali ne previše ambiciozne. Privlačne, ali ne opsjednute izgledom. Vitke, ali ne premršave. Brižne i nježne, ali istovremeno samostalne. I tako dalje. Yuzuki te proturječne zahtjeve stavlja u središte romana. To je ono što s vama ostane nakon čitanja.
Rika je zanimljiv lik jer na početku pokušava živjeti prema pravilima. Posvećena je poslu, pazi na prehranu i svoje tijelo drži pod strogom kontrolom. Kaji je njezina potpuna suprotnost. Ona odbija osjećaj srama koje bi trebao pratiti njezin izgled i apetiti. No, nije prikazana kao neka feministička junakinja. Ona je manipulativna, sebična, kontradiktorna i potencijalno opasna. Istovremeno, njezino odbijanje da se ispričava zbog vlastitog postojanja tjera Riku da preispita vlastite stavove.
Yuzuki tako ne nudi jednostavan odgovor na pitanje kako bi “ispravna” žena trebala izgledati. Umjesto toga pokazuje koliko je problematična sama potreba da žene stalno moraju biti nešto određeno.
Posebno je snažan način na koji roman govori o tijelu. Kajii je javnost mnogo više spremna promatrati kroz njezinu težinu nego kroz ono što joj se zapravo stavlja na teret. Njezina se tjelesnost gotovo pretvara u dokaz karaktera: ako je debela, pohlepna je, ako toliko jede, mora biti nezasitna i u svemu drugome. Rika, s druge strane, počinje shvaćati koliko je i sama dugo živjela pod pritiskom da bude što manja, urednija i prihvatljivija. Kako joj se mijenja odnos prema hrani, mijenja se i njezin odnos prema vlastitom tijelu.
Prijateljstvo koje je također važno
No možda najljepši dio romana nije odnos Rike i Kajii, nego Rikino prijateljstvo s Reiko, njezinom prijateljicom i bitnim likom u romanu. Njihov odnos nije idealiziran. Pun je nesporazuma, zamjeranja, udaljavanja i prešućenih stvari. I baš zato djeluje stvarno. Yuzuki pokazuje koliko su ženska prijateljstva složena kada se u njih upletu usporedbe, ljubomora, različiti životni izbori i pritisak društva. Žene u romanu nisu samo podrška jedna drugoj – ponekad su i ogledalo u kojem vide vlastite nesigurnosti.
Zato je Maslac puno više od onoga što pročitate na zadnjoj korici knjige. To je knjiga o apetitu. Onom doslovnom prema hrani, ali i apetitu za ljubavlju, ambiciji, prijateljstvu i potrebi da konačno nešto poželimo bez isprike.
Foto: Mozaik knjiga, Dupe Photos, Pexels
Kako ove naoko sasvim različite žene produbljuju razgovor, granica između fascinacije i gađenja počinje se topiti, a Kajii počinje Riku voditi sve dublje u mračnu igru moći, užitka i krivnje. Kroz razgovore s Kajii, Rika otkriva skrivene užitke hrane i cijenu koju žene plaćaju kako bi bile „probavljive”.