Duboko u planinama središnje Italije, početkom 90ih godina prošlog stoljeća, nezamislivo i brutalno dvostruko ubojstvo potreslo je inače mirnu i pitoresknu lokalnu zajednicu. Dvije mlade žene su ubijene, dok je treća, ozlijeđena, nekako uspjela pobjeći. Lucia, tada dvadesetogodišnja studentica, uspjela je sasvim slučajno u cijelosti izbjeći zločin, i to tako što je jednostavno tamo nije bilo, otišla je s novim prijateljicama na more…
Tridesetak godina poslije, Lucia je fizioterapeutkinja, netom razvedena, i majka studentice Amande, koju pandemija koronavirusa prisiljava da se iz Milana vrati kući, u maleni, zabačeni gradić nedaleko Pescare. Ono što se činilo privremeno, dok traje izvanredno stanje, pretvara se u konstantu: Amanda je bezvoljna, ne radi baš ništa, ne studira, jedva da izlazi iz kreveta, a kamoli iz kuće.
Ono što se (ni)je dogodilo
Lucia će se, u nastojanju da vrati kćer normalnom životu, zapravo vratiti i u taj početak 90-ih, u ozračje zločina kojeg je doduše izbjegla, ali koji je itekako obilježio i nju, i njezinu preživjelu prijateljicu, i koji je ljupku zajednicu nepovratno promijenio. Neminovno, Lucia se vraća i u ozračje traume, koju nikada nije posve procesuirala, jer je ona bila ta kojoj se ništa nije dogodilo. Ništa, osim panike, straha i grižnje savjesti…
Inspiriran istinitim događajima, odnosno, stvarnim ubojstvom dviju djevojaka, roman Krhka dob, Donatelle Di Pietrantonio, sjajna je i kompleksna priča, koja ne govori samo o jezivom zločinu per se. Spisateljica je uspjela, kroz dva narativna pravca (dan u kojem se dogodio delikt početkom 90-ih te godinu dana korona krize) ispričati priču o roditeljima i djeci, iz vizure više generacija, o (previsokim?) očekivanjima koje imamo od djece, roditelja, partnera, prijatelja, ali i nas samih, o traumama i obračunima s njima, o proteku vremena i neizostavnim promjenama, o hrabrosti i kukavičluku, o životu samom…
Uvod u najintimnije misli
Intiman, emotivan tekst, za koji je njegova autorica dobila i prestižnu talijansku književnu nagradu Strega, pisan je jasnim, sugestivnim i reduciranim jezikom, u ich formi. Ovo je zapravo svojevrsni Lucijin monolog, u kojem nam se ona bez zadrške i kalkulacija otvara, upoznaje nas sa svojim životom, i najintimnijim mislima i sjećanjima.
Ona, iako je tragediju izbjegla pukom slučajnošću, također je tragedijom obilježena, jer nikad nije bila u stanju iskoračiti iz tog dana odnosno noći, koji ih je sve promijenio. Njen život prolazi u onom očekivanom: školovanje, posao, brak, dijete, tuđa očekivanja, i zapravo se otkriva kako nikad nije u potpunosti živjela. Što ima danas? Razvod, koji nije formalno riješen, i koji zapravo i ne zna imenovati, i napukli odnos s kćeri, koja se u godini dana u Milanu promijenila iz temelja. Svi Lucijini napori da se ponovno poveže s Amandom propadaju i prije nego li počnu. Ali, potakli su ju na introspekciju, otkrivanje, promatranje i poduzimanje određenih koraka…
Izazovno, uzbudljivo, ali i jezivo
Krha dob dinamičan je roman, koji obuzima čitatelja, sa poglavljima složenim tako da je nemoguće osjetiti zamor ili dosadu. Noć zločina je iznimno atmosferična, osjećamo prijetnju kako vreba stranicama, Di Pietrantonio polako i odmjereno otkriva detalje gnjusnog zlodjela. S druge strane, Luciina sadašnjica je usporenija, njezino samoispitivanje daje sasvim drugačiji dojam, vrlo perceptivan i detaljan. Sve skupa iznimno je vješto spojeno, kako stilski, tako i strukturalno, te fukncionira upravo savršeno.
Kako radnja odmiče, tako se pojavljuje prihvaćanje, i kod Lucie, i kod Amande. Neke tektonske promjene, nevidljive na površini, ipak se probijaju, vidimo da je ipak moguće ići naprijed, gristi dalje taj život, kakav god bio. Barem je tu.
Ovo izazovno, uzbudljivo, na momente čak i jezivo djelo, smješteno u surov i nepopustljiv krajolik posebne atmosfere, emotivna je i suosjećajna priča o prihvaćanju, ljubavi prema sebi i bližnjima, preživljavanju i oprostu, koju ne biste trebali propustiti, a ja ću svakako potražiti i ostale knjige ove autorice.
Foto: Yaroslav Shuraev, Pexels
