Iva Biondić: Gaëlle Josse – žena koja nosi kretanje mora u sebi

Iva Biondić: Gaëlle Josse – žena koja
nosi kretanje mora u sebi

Drevna kineska filozofija taoizam kaže da je iznimno važno biti okružen situacijama, stvarima, bilo čime što potiče čuđenje. Kako odrastamo, starimo, naš potencijal ili možda volja da se čudimo smanjuje se. No moram priznati da me bez obzira na godine još uvijek znaju začuditi priče – na stranicama neke knjige ili filmskom platnu, neke koje dođu kad mi nova osoba uđe u život ili nešto na što naiđem kad šećem nekom galerijom ili novim krajolikom. Ovog ljeta francuskoj spisateljici Gaëlle Josse moram zahvaliti što me začudila i svojom knjigom „Posljednji čuvar Ellis Islanda“ i svojom energijom i razgovorom koji smo vodile povodom njenog posjeta Zagrebu i ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti.

Gaëlle Josse: „Posljednji čuvar Ellis Islanda“

Literatura nas može odvesti do i provesti kroz povijesne trenutke i iskustva ljudi iz različitih perspektiva koje nikada ne bismo mogli doživjeti u vlasititome životu. To nam omogućava da na trenutke odjenemo tuđu kožu, šetamo tuđim mislima, osjećamo tuđu patnju, strah, ljutnju, sreću i posljedično produbljuje naš osjećaj povezanosti i razumijevanje čovječanstva. Čitati „Posljednjeg čuvara Ellis Islanda“ znači intimno svjedočiti životu jednog čovjeka i milijuna sudbina europskih emigranata koji su dolazili u Ameriku u potragu za boljim životom ili golom egzistencijom. Priča je to u kojoj nade ubija birokracija, ljudi se gube po morima i među kamenim zidovima Ellis Islanda, patnja i strah su norma a sreća iznimka…

Gaëlle Josse za ovaj je roman među brojnim nagradama dobila i Nagradu Europske Unije za književnost te u Francuskoj nagradu Grand Livre du Mois; autorica je još četiri uspješna romana, kao i nekoliko zbirki poezije Zbog ove njene knjige krivo mi je što moj francuski nije na razini da ostala njena djela, nažalost (još) neprevedena na hrvatski, mogu čitati u originalu. Tijekom razgovora koje smo vodile otkrile smo između ostalog srodnu povezanost s morem, važnost da priče imaju ritam, da iako gotovo uvijek piše o nesreći ona ekspert za nesreću nije…

Vaša spisateljska karijera počela je s pjesništvom. Da li je to razlog zbog kojeg i prozu pišete pažljivo birajući riječi, skladajući ritam rečenica… Čitajući “Posljednjeg čuvara Ellis Islanda” imala sam osjećaj kao da čitam dugu melankoličnu poemu.

To zapravo nije svjesna odluka da mi se u prozi potkrade poezija. Ali u pravu ste, osjeti se. Ono što sam naučila od poezije jest važnost slike, da su nekada samo dvije-tri riječi dovoljne da stvore atmosferu, da izraze neki osjećaj i onda ne moraš potrošiti stranice i stranice pokušavajući tumačiti, opisivati… To dolazi iz poezije, ta snaga izbora riječi, ritma i zvuka. Kad pišete vi osjećate da li je vaša rečenica dobra, osjećate fali li nešto ili ako ima nečeg viška. Otuda i važnost interpunkcije, zato što daje glazbu, ritam prozi. Rečenica od tri riječi ili pola stranice ne stvara istu glazbu, ne izražava iste osjećaje. Te stvari a onda i neka intenzivnost teksta dolaze iz poezije.

Osim vašeg romana “Posljednji čuvar Ellis Islanda” čitala sam o vašim drugim djelima – čini mi se da ljubav portretirate kao nešto što se zbiva u odsustvu – vaši likovi vole one kojih nema, koji su umrli, izgubljeni… zar ne postoji sretna ljubav o kojoj vrijedi pisati? Većina vaših likova stoji “ponekad pod svijetlom, ali često s bezdanom tame iza sebe” – zar su sretne sudbine, zadovoljni ljudi manje interesantne priče?

Ni to da ću samo pisati o nesretnim ljudima nije planirana odluka. Samo pokušavam izraziti ono što je meni važno. Mene zanimaju načini života koji se zbivaju u interesantnim i važnim okolnostima. Veoma često te važne okolnosti zbivaju se paralelno uz samoću, odsustvo ljubavi ili kada se trebaju donijeti važne odluke. Lik posljednjeg čuvara Ellis Islanda je čovjek koji nosi tragediju u sebi i imala sam potrebu ispričati njegovu priču. Nemam neku agendu pisati o tužnim sudbinama ali na neki način lakše je pisati o nesreći jer ako pišeš o sreći može ispasti da pišeš laku literaturu a i stvarno je nekad teško opisati kako je uopće moguće biti sretan. Ali ja zapravo nisam ekspert kad je nesreća u pitanju.

Čitala sam da ste imali snažnu reakciju kad ste posjetili Ellis Island. Koliko su važni ti toponimi povijesnih tragedija, tuga, stradanja… da bi se oni oživili, da bi se podsjetilo ljude što se tamo desilo? Da li je moguće svjedočiti ostacima povijesti posjetom takvim mjestima ili su priče poput vaše nužne za njeno oživljavanje?

Bila sam vrlo dirnuta kad sam posjetila otok Ellis jer, znate, ima mjesta na kojima osjetite da se tamo desilo nešto strašno, imala sam osjećaj da su svi ti zidovi još uvijek natopljeni sjećanjima imigranata. Nije bila odluka pisati o Ellis Islandu. Tek kad sam se vratila s tog putovanja, tjednima poslije, u glavi mi se stvorio lik tog posljednjeg čuvara, samog na tom otoku. I počela sam otkrivati njegovu priču. U isto vrijeme bila sam šokirana tragedijom imigranata s Lampeduse. I to je bilo strašno jer mi je ured bio pun fotografija i dokumenata s Ellis Islanda i fotografija i priča s Lampeduse iz dnevnih novina. I bile su to iste fotografije samo su jedne bile crno-bijele a druge u boji, ali na fotografijama je bilo isto – ljudi u brodovima, s djecom u rukama i prtljagom; ljudi i obitelji koji čekaju i čekaju. I ta kolizija istih slika mi je pomogla da završim knjigu.

Napisali ste i objavili tu knjigu 2014. godine u jeku izbjegličke krize u Europi – da li ste ju pisali i kao neku vrstu političkog ili društvenog komentara o tome kako mi ljudi baš puno ne naučimo iz povijesti?

Potpuno bi se složila s vama. Ja mislim da mi ništa ne učimo iz tuđih iskustava. Nažalost tuđe tragedije su potpuno beskorisne da bi ljudi nešto naučili. I to je tragedija za sebe. Ali ljudi su takvi. A danas je tragedija tih izbjeglica još veća nego onih koji su u prvoj polovici 20. stoljeća emigrirali u Ameriku. Amerika je tada trebala ljude, radnike, njihovu energiju i ruke da izgrade Ameriku. Ali Europa danas nikoga ne treba, nema ni posla ni novaca. Amerika je tada htjela te ljude ali nije htjela da ju ugroze svojim bolestima i lošim genetskim nasljeđem pa je na Ellis Islandu svatko bio podvrgnut pretragama a onda je nekima odbijen ulazak u SAD a neki su i umrli tamo na otoku u karanteni. Ipak danas je situacija puno gora jer današnje izbjeglice nitko ne treba niti želi.

Studirali ste pravo, novinarstvo i kliničku psihologiju – prepoznajem utjecaj psihologije na vaše pisanje ali zanima me da li su i novinarstvo i pravo izvršili neki utjecaj?

To pitanje često čujem na intervjuima ali zapravo mislim da moj studij psihologije nema veze s mojim pisanjem. Psihologija me zanima na ljudskoj razini – što se nalazi u našem umu, što je svrha našeg života, kako donosimo odluke, što prihvaćamo a što odbijamo, kako život gradimo snovima i odlukama. Najvažnije mi je propitivati što je to u nama ali nikada aktivno ne koristim neku teoriju ili gradim lik pišući natuknice za njega. Moj način pisanja je emotivan. Ja ne znam puno o svom liku kad ga počnem pisati. Lik i ja i naš odnos rastemo paralelno pa se nekad i sama iznenadim što, tko, nastane. Smatram da u literaturu nije dobro miješati teoriju bilo kakve vrste, stavljati političke poruke… jer to obično ne rezultira dobrom knjigom. Mislim da čitateljima nije pristojno davati lekcije. I ja kao čitatelj mrzim kad mi se daju lekcije.

Kako biste uspostavili vaš spisateljski a onda i čitateljev intiman odnos sa svojim likovima puno vaših djela je napisano u epistolarnoj ili dnevničkoj formi – čini te li to kako bi nam psihološki približili ljude koji pate?

Volim dnevničku formu jer je to vrlo slobodna forma. Moja prva knjiga „Tihi sati“ pisana je kao dnevnik jedne žene iz 13. stoljeća. A „Posljednji čuvar Ellis Islanda“ pisan je u dnevničkoj formi jer sam tog lika, tog muškarca stalno zamišljala samog na tom otoku, među tim zidovima, bez ikoga za razgovor a sa potrebom da izrazi nešto, da ima puno toga što osjeća i što je doživio što mora osloboditi iz sebe. Pa je onda dnevnik bila idealna forma. U dnevniku je normalno jedan dan napisati tri rečenice a drugi deset stranica i igrati se s različitim vremenima – prošlošću, budućnošću, sadašnjošću… a to je ujedno i način na koji naše misli funkcioniraju. Ovdje smo ali u mislima lutamo i u prošlost i u budućnost, na druga mjesta… Mislim da bi to bilo dosadno da samo pišem a da i sama ne živim neke priče, da u njih nisam duboko involvirana. No mislim da ne bi nikome bilo interesantno da pišem o svom životu ali na svakoj stranici svake moje knjige postoji nešto što meni pripada, mojoj priči, mojim osjećajima, mojim sjećanjima, mojim problemima, moji pitanjima… Takva transpozicija je jedini način da se prenesu kroz tekst neki osjećaji, neka autentična priča. Ako toga nema priča je artificijelna.

I u vašoj posljednjoj knjizi i u “Posljednjem čuvaru Ellis Islanda” glavnim likovima sve je došlo ili otišlo morem – kakav je vaš odnos prema moru? Ima li neki dio vas uz koji je to vezano?

Ima, moja obitelj, moj otac je sa zapadne obale Francuske i to mjesto me veže uz moje djetinjstvo, moje praznike. More je nešto što je dio mene, u meni. Njegov zvuk, miris, krajolik, kretnje… More koje dolazi i odlazi, to je kao što se život kreće, kao što srce kuca. I mislim da je to kretanje mora stvarno u meni. Ne mogu živjeti ako nisam što češće u blizini mora. To mi je kao egzistencijalno neophodna meditacija.

Tekst: Iva Biondić

Foto: Fraktura, promo

Preporuka

Zatvori