Minuciozni, poetični koncentrat: Pročitali smo Sunčanik, novi roman Damira Karakaša

Starac i dječak, djed i unuk, odlaze na kraće putovanje, iz malenog, izoliranog mjesta gdje žive, nekuda. Ne znamo točno odakle dolaze, a posebno ne znamo kamo to idu. Kao i često u književnosti (a reći ćemo, i u životu), nebitno je kamo si krenuo. Bitan je put, ili, možda da ga nazovemo kako treba, Put, koji je sam sebi i svrha i cilj…

Ovako započinje, teče i završava novi roman suvremenog domaćeg pisca Damira Karakaša (rođ. 1967.), znakovitog imena, Sunčanik, upravo izišao u izdanju OceanMore.

1. Ponešto nostalgije, ponešto tuge, ponešto radosti…

I tako “ded” i unuk kreću pješice, s naprtnjačom, kroz šumske staze, nekamo… i tu se otvara očaravajuća ljepota jednostavnosti njihova odnosa: nemirni, znatiželjni dječak, poput zaigranog štenca, i smireni, naoko hladni djed, zapravo pun ljubavi i grube, seoske nježnosti za unuka, koji mu je, kako otkrivamo, zapravo jedino preostalo u životu.

Sa svakim novim korakom starac se sjeća. Ima on godina na bolnim ramenima, pa se ima i čega sjećati. Ponešto nostalgije, ponešto tuge, ponešto radosti… Dječak je, s druge strane, posvemašnja suprotnost. Nije još stigao usporiti, sjećati se, tek je uletio u životnu matricu. Ali, bez brige, imat će i on jednom svoje tuge, radosti i nostalgije…

Njih dvojica, jedan su drugome sve. Da nema dječaka, djed bi bio usamljeni starac. Da nema djeda, dječak bi bio jadno siroče. Oni su u potrazi. Za čime?

“Dede”, šapne glasno dječak, “kako vrag izgleda?” “Ko i čovik”, otpovrne mu starac…

Priroda kao suputnik

Pitanja i odgovori, životne lekcije, seoske mudrosti, život i smrt, rat i mir, dobro i zlo, oni sveprisutni antipodi (svakog) ljudskog života prolaze ovim stranicama, uobličeni u suodnos unuka i djeda.

“Ma pusti rat”, ogledava Lojpur sa svih strana svoju blistavu čašicu, kao stvorenu da u njoj potraži sjećanja, i svrne pogled na dječaka, “a ako ikad završiš u njemu, samo se pazi čistine.” “I ko u kinu, nikad u prve redove”, nasmiješi se starac.

Vrijeme radnje je ono neko davno, sporo, uspavano, bez pametnih telefona, i sumanutog protoka beskorisnih informacija, jednostavno, daleko, i zauvijek nestalo u nepovrat…

I poseban lik: Priroda. Dok dvojica usamljenika probijaju svoj put kroz šumske i planinske staze, Priroda je sveprisutna. Topla i ugodna, zatim pakleno vruća, i najzad ohlađena, kišna, šuškava, od one vrste što ispire i liječi. Ona je i lijepa i okrutna, i čarobna i tajnovita, ona prima starca i dječaka, obuzima ih, slijedi ih…

Minuciozni, poetični koncentrat

Kako je autor rekao na zagrebačkom predstavljanju Sunčanika u auli Gavelle, ovaj je roman pisao pet godina, i imao je hrpetine stranica, a onda ga je skratio na svega 119. Na taj smo način dobili minuciozni, poetični koncentrat, u kojem su svaka točka, zarez, slovo, riječ smisleni, i s razlogom. I toga smo itekako svjesni dok listamo ove stranice.

I zato čitamo polako, smireno, usredotočeno, ne jurimo. Pred nama se otvara poseban, nezaboravan, eteričan literarni svijet. I zato ćemo čitati ponovno, jer ovo je djelo jedno od onih koje se moraju čitati i iščitavati, i u kojem ćemo, svakim novim pogledom, skinuti još jednu suptilnu opnu značenja, vidjeti nešto posve novo, doživjeti ga drugačije…

Ovaj kratki, intimni roman sukus je ljepote, i moram zaključiti kako je Karakaš nadmašio sam sebe. Ako volite kako piše ovaj pisac, i ako vas je već osvojio, bit ćete zadovoljni. A ako, kojim slučajem, do sada niste uspjeli postati ljubitelj Karakaševe pisane riječi, vjerujem, zapravo, sigurna sam da će se to uz Sunčanik stubokom izmijeniti…

Foto: Unsplash, Pexels